Poslije biblijskog egzodusa s Bliskog istoka Europa više neće biti ista. Ni politički ni demografski ni kulturološki ni psihološki. A pogotovo ekonomski. Isto će biti i s EU i s Hrvatskom. Umjesto namjeravane „amerikanizacije Bliskoga istoka i Magreba“ mogla bi se dogoditi kapilarna islamizacija Europe. Arapsko proljeće pod američkim vodstvom završilo je čudno i naprasno. Sadam Husein, Hosni Mubarak i Moamer Gadafi su otišli, ali demokracija koju su vojnim udarima isplanirali Amerikanci u tim državama nije se ondje pretvorila u trajnije stanje. Dapače, nastao je nered, metež i ratni kaos. No ljudi iz te (po)ratne političke, gospodarske i etničke zbrke ne bježe u bliske im i bliže arapske zemlje, američke saveznice, nego u nepoznatu im i daleku Europu! U toj novovjekovnoj seobi naroda izazvanoj globalnim geopolitičkim razlozima – ratovi su tu često dio ekonomske strategije – svoju je ulogu neočekivano dobila i Hrvatska. U ulozi se i nije osobito snašla, valjda njome iznenađena kao i većina Europe. Hrvatska je možda očekivala izbjeglice, iz vlastitoga iskustva, koje su s vremenom pretvorene u stereotip izbjegličke sirotinje. Umjesto toga već klišeiziranoga sjećanja, u Hrvatsku su počeli dolaziti dobro odjeveni arapski došljaci s rejbanicama i mobitelima! Već se na prvi pogled vidjelo da se ne radi o ekonomskoj sirotinji. Cilj tih ljudi nije samo pobjeći od rata nego domoći se bogatih zapadnoeuropskih država i ondje ostati. Da im je cilj bio samo pobjeći od rata, onda bi im sigurno i Hrvatska bila poželjna.
Hrvatska je bila iznenađena i brojem ljudi i njihovom vanjštinom. Još bi više bila iznenađena da su u Hrvatskoj kanili ostati. Njemačka pak nije bila iznenađena. Prema nekim procjenama, tamo bi uskoro mogao biti manjak mladih i zaposlenih koji bi dalje uspješno održavali tamošnju industriju, usluge i mirovinski sustav. Tako bi izbjegli, koje je na bijeg iz arapskih zemalja iz nekih svojih razloga natjerala američka politika, mogli biti čak i dobrodošli u zapadnoeuropskim državama. Nešto kao suvremena inačica nekadašnjih Maura. Kod nas se pak, uz površne i plošne medijske i političke floskule o jadnim i napaćenim ženama i djeci pojavljivala i televizijska slika muškaraca u najboljim godinama. Čak su se pojavljivali i prikočeni panegirici pristigloj arapskoj mladeži. Kao vi ste mladi, obrazovani, naočiti i sposobni, vi ćete preporoditi staru učmalu i pomalo dekadentnu Europu i donijeti joj novi elan i životnost.
Opet, kao i nekoć, ima fantasta koji vjeruju i uvjeravaju da je dolazak arapske mladosti zapravo životni eliksir demografski ostarjeloj i duhovno izobličenoj Europi. Gotovo da se ponavlja stoljetni balkanoidni mit o balkanskom Barbarogeniju kada se govorilo ne o potrebi europeizacije Balkana nego o nužnosti balkanizacije Europe. Taj je Barbarogenij bio veličan kao mlad, neiskvaren, prirodan i potentan, spreman staroj i pomalo dekadentnoj Europi dati novi životni zamah. Spomenuti je životni elan po mišljenju nekadašnjih „utopista“ trebao dovesti do nove europske vitalnosti, dok bi danas, po mišljenju njima sličnih, tu istu ulogu trebala imati arapska kreativna mladost.
Je li to ujedno bila i namjera američkih „izvoznika demokracije“ u arapske zemlje? Kamo god je taj „izvoz“ dospio, umjesto napretka i reda nastao je nered i nazadak. Od Iraka, Egipta i Libije pa do BiH. Hrvatska ima iskustava s izbjeglicama iz BiH, ali ona su teško primjenjiva. Tada se radilo o ljudima istoga ili sličnog jezika mahom iste nacije, pa i vjere, dok se sada radi o izbjeglicama koji su i druge nacije i druge vjere i drukčije kulture. Usprkos sličnosti s onima koji su nekoć pred velikosrpskom agresijom morali iz BiH bježati u Hrvatsku, ni taj susret domaćih i pristiglih nije bio idiličan. Pa nije čudno da nije ni danas s puno drukčijima. No, kao što se kulturna i civilizacijska povijest Europe ne može pisati bez odrednice o doprinosu Maura, tako se ni povijest sadašnje Europe vjerojatno neće moći pisati bez spomena današnjega arapskoga egzodusa čije naume i dosege zasad i ne možemo slutiti.
>> U Bruxellesu izglasane izbjegličke kvote. Ostojić prvi napustio sastanak ministara
Velika većina ih nisu izbjeglice, kad će to ljudi već jednom shvatit.