Pandemija je, nema sumnje, utjecala na našu svijest o starijima. COVID-19 u domovima umirovljenika šibica je, kaže se, u suhoj travi. Dugo ćemo pamtiti tragediju u Domu za starije i nemoćne u Splitu, gdje je u samo mjesec dana od koronavirusa preminulo 18 štićenika. Osim što ih životno najviše ugrožava, koronavirus kod starijih uzrokuje smanjenje životnih aktivnosti te socijalnih veza. Izazvao je osjećaj ovisnosti i osamljenosti. Promijenio im je navike i životno okruženje.
- Broj nezaposlenih općenito raste pa će, s tim u vezi, politika zapošljavanja starijih osoba biti slabo provediva. Nadalje, starije osobe koje imaju tjelesne, emocionalne i socijalne potrebe za krize su ugroženije jer im je zdravstvena skrb uskraćena u korist oboljelih od COVID-19. Kada je riječ o utjecaju na psihičko stanje, društvena izolacija i osamljenost spojeni su s negativnim fizičkim i mentalnim posljedicama, kao što su depresija i anksioznost, povećani rizik od hipertenzije, kardiovaskularnih bolesti, debljine, kognitivnih problema i smrti. Usto, sjedilački način života dugoročno utječe na fizičku kondiciju starijih - analizira prof. dr. sc. Branka Rešetar, stručnjakinja za obiteljsko pravo i ljudska prava u socijalnom radu te glavni "krivac" za pokretanje Studija socijalnog rada pri Pravnom fakultetu u Osijeku.
Upravo studente socijalnog rada i sličnih studija, smatra ona, treba mobilizirati da pomažu osoblju ustanova radi uspostave komunikacijskih kanala i pružanja podrške tijekom pandemije koronavirusa.
Godine su prilika
Pandemija je otvorila i pitanje: kakva je budućnost skrbi za starije u našoj zemlji. A činjenica je da smo sve starije društvo. Prema procjeni Zavoda za statistiku, sredinom 2015. u Hrvatskoj su živjela 4,203.604 stanovnika, od kojih je 799.286 ili 19,01 posto staro 65 i više godina. Usporedbe radi, udio starijih veći od osam posto pokazatelj je da je neko stanovništvo zakoračilo u demografsku starost. Isto se može reći i za društvo u kojem prosječna dob stanovništva prešla 30 godina. Po tome, Hrvatska je ušla u proces starenja već 1953., kada je prosječna dob bila 30,7 godina. Kontinuirano je rasla, a 2014. je dosegnula 42,3 godine. Indeks starenja, koji govori o postotku starijih od 60 u odnosu na djecu i mlade do 19 godina iznosio je 115 još u 2011. godini, dok je 1953. bio 27,9.
Kako bismo rekli da smo zašli u proces starenja, dovoljan je, pak, indeks veći od 40 posto. Rezimirajmo, Hrvatska se ubraja u stara društva s prosječnom dobi od 44,1 godine za žene i 40,5 godina za muškarce. Sama definicija starijih osoba nije jedinstvena. Riječ je o društvenom konceptu koji se s vremenom mijenjao. Gledano u različitim područjima, starijima od 50 teže se zaposliti, mirovine se počinju ostvarivati oko 65 godine, a vrlo stare osobe povezuju se s dugotrajnom skrbi u posljednjim godinama života koje počinju nakon 70. I jedni i drugi i treći u praksi često doživljavaju diskriminaciju, posebno u području pristupa zdravstvenoj skrbi, zapošljavanju, uslugama, informacijama i obrazovanju. Suočavaju se s društvenom isključenosti, ekonomski su marginalizirani zbog niskih mirovina pa su u riziku od siromaštva. Zbog svoje ranjivosti, podložniji su iskorištavanju i nasilju, kako u ustanovama tako i u obitelji.
- Javna je percepcija o starijim osobama kao teretu i trošku društva, što produbljuje njihovu diskriminaciju i neravnopravnost. Takav je pogled nužno mijenjati. Danas se na čovjekovu dugovječnost - termin starost ima negativne konotacije - treba gledati kao na mogućnost korištenja njegovih potencijala za ekonomski, socijalni i kulturalni razvoj zajednice i društva u cjelini. Pri tome se misli na prenošenje radnog iskustva na mlađe, na starije kao potrošače određenih proizvoda (tzv. srebrnu ekonomiju), volontiranje, pomoć u obiteljima oko čuvanja djece... Oni zaslužuju jednak tretman i priznavanje potencijala za participaciju i aktivan doprinos u svim aspektima života. Posebno imaju pravo živjeti neovisno i biti uključeni u zajednicu - govori profesorica Rešetar.
Ipak, ova promjena percepcije starijih kao aktivnog stanovništva s potencijalom, nastavlja ona, ne smije zanemariti specifične potrebe povezane sa starenjem i odgovornost države da skrbi o osobama koje nisu u stanju brinuti o sebi.
- Zbog ovisnosti o drugima i gubitka osobne autonomije, stariji su više izloženi nasilju, zanemarivanju, kao i izostanku prava na dostojanstven život. Ono što je nužno osvijestiti jest činjenica da starije osobe uživaju sva ljudska prava jednako kao i svatko drugi, ali i stvarni problem: kad ljudska prava treba ostvariti, one doživljavaju nepravde i kršenje prava kao pojedinci, kao društvena grupa, kako u društvu tako i u vlastitim obiteljima - upozorava naša sugovornica.
Takve su priče svuda oko nas. Evo primjera bračnog para iz Splita. Njoj je 75, a njemu 80 godina. Supruga se brine o suprugu koji boluje od Alzheimerove bolesti i potpuno je ovisan o njezinoj skrbi. Ona je podnijela zahtjev za doplatak za pomoć i njegu temeljem Zakona o socijalnoj skrbi prije gotovo dvije godine slučajno doznavši da njezin suprug ima na to pravo. Naime, on nije u stanju brinuti se o osnovnim životnim potrebama, prehrani, uzimanju lijekova, odijevanju... Nakon procjene invalidske komisije, koja je trajala tek 30 minuta, zahtjev je odbijen, uz obrazloženje kako je on ipak u stanju brinuti se o sebi uz tuđu pomoć. Socijalni radnik nikada nije došao u obitelj i sam se uvjerio kako njih dvoje žive. Nakon žalbe, resorno je ministarstvo vratilo postupak na ponovno odlučivanje. Nitko im u međuvremenu nije ponudio savjetovanje ili stručnu pomoć, ni pomoć u kući, premda je o njihovom problemu upoznat obiteljski liječnik, ali i nadležni Centar za socijalnu skrb.
Na drugom kraju zemlje, Slavonac (78) je teško obolio od karcinoma i, nažalost, nije mu bilo spasa. Živio je sam, zaposleni članovi obitelji nisu se mogli brinuti o njemu 24 sata na dan, mizerna mirovina nije mogla "pokriti" smještaj u privatnom domu, a za onaj javni čeka se i do osam godina. Nemoćna, obitelj je pozvala Hitnu pomoć i namolila je da ga prevezu u bolnicu. Ljutiti je liječnik, nekoliko sati kasnije, usred noći nazvao obitelj i zaprijetio kako će ga smjesta poslati kući jer "nema što raditi u bolnici". Pristao je, na kraju, ostaviti ga na ležanju do jutra. Preminuo je te noći.
- Obveza je države otklanjati svaku prepreku koja stoji na putu osobama starije dobi u ostvarivanju njihovih temeljnih ljudskih prava. Vijeće Europe usvojilo je 2014. godine Preporuku o promicanju ljudskih prava starijih osoba. Prema tim smjernicama, solidarnost i međugeneracijsko poštovanje od iznimne su važnosti. Svaka starija osoba ima pravo na puno i efikasno sudjelovanje u društvu, na dostojanstven i siguran život, pravo na poštovanje, život bez diskriminacije, izolacije, nasilja, zanemarivanja i iskorištavanja. Ima pravo na autonomiju koliko je god to moguće, kao i donositi samostalno odluke o svojoj imovini, financijama, mjestu gdje će živjeti, zdravlju, medicinskoj skrbi i načinu pokopa. Starije osobe imaju pravo na pomoć u donošenju odluka kad im je to potrebno, odnosno imenovati osobu od povjerenja koja će im pomagati u odlučivanju. Država mora donijeti zakone koji omogućavaju starijim osobama da donesu odluke unaprijed, ako to jednog dana ne budu mogli. U svim navedenim opcijama država mora predvidjeti prikladne mjere osiguranja kojima bi se preveniralo moguće zloporabe nad starijima - navodi dr. sc. Rešetar europske standarde za zaštitu ljudskih prava starijih osoba.
Zaštita od nasilja
Primjer je dobre prakse tzv. susjedska solidarnost u Švicarskoj, gdje država podupire lokalnu podršku starijima u dobivanju informacija, savjeta, pružanja direktne pomoći u kontaktima sa socijalnim radnicima i zdravstvenim ustanovama.
- Starije osobe imaju pravo na zaštitu od nasilja i zlostavljanja na svim razinama, od obitelji do institucija. Država je dužna podizati svijest među zdravstvenim i socijalnim radnicima, njegovateljima kako otkriti nasilje nad starijima i kako reagirati u tim slučajevima. Belgija, Češka, Finska i Francuska organizirale su telefonske linije za prijavljivanje nasilja nad starijima, kao i timove podrške koji posjećuju starije u njihovim domovima pružajući im besplatne savjete i pomoć - navodi profesorica Rešetar.
Starija osobe imaju i pravo na zapošljavanje bez diskriminacije, a tu je, dodaje, pozitivan primjer i naša zemlja.
- Sistem pomoći i podrške starijim osobama mora biti reguliran i podložan procjenama i nadzoru. Od svega je najvažnije da im stoji na raspolaganju lepeza mogućnosti, kao i njihovo pravo da sami odaberu ono što im je najprikladnije. Primjerice, u Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i drugim europskim sustavima pokazuje se važnost neformalne skrbi o starijima (u sklopu obitelji) koja nije prepuštena sama sebi, već regulirana, a uključuje edukaciju, podršku države u skrbi, ali i financijskom dijelu. Negdje država financira programe podrške obiteljima od iscrpljivanja preuzimajući skrb o starijima nekoliko dana ili vikendima. Negdje su organizirani servisi koji pomažu starijima u dnevnim aktivnostima - kućanskim poslovima, nabavi lijekova, namirnica, osobnoj njezi, kuhanju - uspoređuje naša sugovornica.
- Država je dužna osigurati dovoljno primjerenih ustanova za one starije osobe koje više ne mogu ili ne žele živjeti u svojim domovima. I u konačnici, kad je posrijedi palijativna skrb, države su je dužne osigurati starijima kako bi im omogućili dostojanstven život i smrt s dignitetom. Obitelji i prijatelji imaju pravo na stručnu podršku kad im bliska starija osoba umire ili je u terminalnoj fazi bolesti - ističe naša sugovornica.
Većina je javnih domova za starije i nemoćne osobe u Hrvatskoj sagrađena 80-ih godina. Među novijima je onaj u Koprivnici, "niknuo" 1991. Jedan je od prvih i većih domova, pak, onaj u Osijeku, koji je lani proslavio pola stoljeća postojanja. Adresa je to za 350 korisnika, a lista je čekanja osam i pol puta veća - na njoj je oko 3000 imena. Neki od njih će, pokazala su prijašnja iskustva, i umrijeti prije nego što dočekaju useljenje...
- Svakodnevno zvone telefoni. U stacionar trenutačno primamo one koji su predali zahtjev 2011. na 2012. Dvokrevetna je soba najmanje atraktivna pa se u nju može doći za godinu dana, i brže. Na jednokrevetnu se sobu i apartman čeka od 6 do 8 godina - kaže Vjekoslav Ćurić, ravnatelj Doma za starije i nemoćne Osijek.
Smještaj u dvokrevetnoj sobi stoji 2100 kuna mjesečno, a u apartmanu 2900.
- Omjer cijene i kvalitete neusporediv je s privatnim domovima u okolici pa zato svi žele k nama. Javnih je domova, kao što je naš, ukupno 46 u Hrvatskoj i u njima je oko 11.000 korisnika. Osječko-baranjska županija ima ih najviše, odnosno tri - u Osijeku, Belom Manastiru i Đakovu, a u njima je 700-tinjak korisnika. Izuzetak je, dakako, Grad Zagreb, s desetak takvih domova - navodi on.
Osječki se dom financira 65 posto vlastitim sredstvima, dakle od korisnika, dok 35 stiže iz države, odnosno Županije.
- Društvo nam je sve starije, a tradicionalni mentalitet, primjerice, da se snaha brine o svekrvi, izumire zbog ubrzanog tempa života. Problem skrbi o starijima velik je izazov i sve se više naginje k tome da ga se riješi kroz izvaninstitucionalne usluge, kao što su njega u kući. Cilj je da korisnik što dulje ostane u svom domu i da ima osiguranu skrb, a jedan je takav oblik i Program "Zaželi". EU više ne zagovara gradnju novih domova za starije, bar koliko se vidjelo po financijskom razdoblju 2014. - 2020. No, država, županije i gradovi mogu same pokretati takve investicije. Po mome mišljenju, treba graditi nove domove, među ostalim i zbog socijalne uključenosti starijih. Kakav je život bake u Beketincima, kojoj nitko ne navraća na vrata? Usto, otvorilo bi to radna mjesta, pa naši njegovatelji ne bi više masovno odlazili u Austriju. No, trebalo bi i reformirati model plaćanja smještaja. Nema trenutačno nikakvog imovinskog cenzusa, ista je sufinancirana cijena i za bogataše i za socijalne slučajeve. Nadalje, svjedočimo i tome kako su privatni domovi često "siva zona" jer Ministarstvo nema dovoljno kadra za češće kontrole, pa se onda dogodi tragedija kao ona u Andraševcu, gdje su u požaru stradali korisnici - govori Ćurić.
I Europska unija je, ističe B. Rešetar, nadležna sprečavati diskriminacije temeljem dobi.
Obveza prema slabima
- Legislativa i politike EU usmjerene su prema zaštiti prava starijih osoba u području zapošljavanja i kroz politike trajanja radnog vijeka ili zaštitu od nasilja, ali i najnovijom Direktivom o postizanju ravnoteže između obiteljskog života i profesionalnih obveza u sklopu koje se regulira i pitanje dugotrajne skrbi o starijim osobama kako bi se smanjio teret s članova obitelji koji o njima skrbe. EU osigurava financijska sredstva za povećanje i kvalitetnije usluge dugotrajne skrbi o ovisnim starijim osobama u sklopu više europskih fondova. Te fondove Hrvatska treba iskoristiti za potporu u osiguravanju dostupnih, cjenovno pristupačnih i kvalitetnih usluga organizirane skrbi. S druge strane, za starije osobe koje mogu živjeti neovisno i u zajednici, što su njihova temeljna ljudska prava, EU osigurava daljnja financijska sredstva u sklopu Europskoga socijalnog fonda. Republika Hrvatska je, u skladu s ustavnom obvezom, dužna „slabima, nemoćnima i nezbrinutima" osigurati ostvarivanje prava na pomoć za osnovne životne potrebe, što je preusko tumačenje za potrebe i prava starijih osoba u suvremenom kontekstu. Prema Obiteljskom zakonu, punoljetna djeca dužna su uzdržavati roditelje u potrebi. Obveza baka i djedova da uzdržavaju unučad kad to njihov roditelj ne ispunjava postojala je bez recipročne obveze punoljetne unučadi da uzdržavaju bake i djedove sve do novog Obiteljskog zakona iz 2015. premda je društvena opravdanost ovog uzdržavanja upitna - zaključuje Branka Rešetar.
Teret su stariji koji u mladosti nisu mislili da će doći starost, pa su mnogi radili minimalmo ili ništa, mnogi su se brinuli da što više privrijede i daju djeci, a sada bi trebali biti teret društvu. U Švicarskoj stariji ljudi ne mogu ništa darovati djeci , a i ono što su darovali u posljednjih 10 godina sve je evidentirano i djeca se trebaju brinuti za roditelje, U našim domovima brojni su socijalni slučajevi, a nema mjesta za ljude koji su čitav život radili. Mi bismo trebali izgraditi socijalne, humanitarne ubošnice za one koji se nisu brinuli za starost, a ne da su u domovima prve kategorije.