30.07.2018. u 12:53

Možemo li se pozitivno promijeniti? Ili je u Hrvatskoj premalo kritične mase koja bi iznijela promjene koje nisu na emotivnoj nego na racionalnoj osnovi

Povijesni uspjeh naše nogometne reprezentacije doveo je do neviđene eksplozije pozitivnih emocija u Hrvatskoj i među Hrvatima diljem svijeta. Takav naboj nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim!

Doček Vatrenih u Zagrebu ne može se uopće mjeriti sa sličnim događajima u novijoj hrvatskoj povijesti, osim s prvim dočekom pape Ivana Pavla II. u rujnu 1994. godine. Jedino je taj događaj ostao i dalje najupečatljiviji i najposjećeniji, kad se na papinoj misi na zagrebačkom hipodromu okupilo oko milijun ljudi.

Uspjeh i doček vatrenih sad je na drugome mjestu u povijesti, baš kao što je i njihova povijesna svjetska srebrna medalja iz Rusije. Zasjenili su sve druge dosadašnje događaje!

Ljudi su pukli od sreće, zadovoljstva, a posebice zbog nacionalnog ponosa koji je neviđeno erumpirao, zato što je reprezentacija tako male zemlje, koja inače bezobrazno malo ulaže u sport, postala druga nogometna reprezentacija svijeta.

Biti tek 13. zemlja koja je igrala u finalu otkako se održava svjetsko prvenstvo, tako mala zemlja koja iznjedri toliko vrhunskih sportaša, ne samo nogometaša, to mora biti samo čudo! I mnogi su komentirali da je Hrvatska čudo, da to nitko ni u snu nije očekivao.

Ali nogomet je završio, dočeci su prošli i vratili smo se polako u stvarno stanje, u našu svakodnevicu.

Pitanje je svih pitanja je li ta erupcija pozitivnih emocija dovoljna da se osjeti i u hrvatskom životu sutra, preksutra? Možemo li se pozitivno promijeniti? Kako uopće iskoristiti taj događaj, tu atmosferu, to nacionalno zajedništvo koje se stvorilo oko naših nogometaša? Kamo i kako usmjeriti tu toliko pozitivnu energiju koja postoji među našim ljudima?!

1/74

Jer ta se energija još osjeća. Ljudi još komentiraju neopisiv uspjeh vatrenih i sve što se događalo oko njih. Još se gledaju reprize utakmica iz Rusije, kao da prvenstvo nije završeno. Ljude je jednostavno sve to tako nestvarno uzbudilo da su mnogi još pod dojmom svega toga.

Međutim, prvo se pitanje odmah postavilo, zašto se takav ili barem sličan broj ljudi ne pojavi na ulicama kad treba prosvjedovati zbog nekih poteza vlasti, zbog nezadovoljstva plaćama, stanjem u društvu, zbog korupcije, nesposobnosti politike, sramotnog funkcioniranja pravosuđa, zbog ovrha, nakaradnog Ovršnog zakona?

Zašto se više ljudi ne može dobiti na uličnim prosvjedima kad su u pitanju svakodnevne, egzistencijalne stvari? Dojam je da su ljudi izgubili volju za takvim bitkama, i da su se okrenuli samima sebi, da mnogi radije odlaze iz zemlje nego da ovdje idu prosvjedovati i boriti se protiv vjetrenjača.

No svejedno, što bi nam trebala biti ostavština ove dosad neviđene hrvatske euforije? Svakako izgradnja nacionalnog ponosa. Trebamo biti ponosni kao nacija, ponosni na našu prekrasnu zemlju, na naše ljude, samo da zemlju još izgradimo u bolje, pravednije, solidarnije i uređenije društvo. Imamo sve preduvjete da nam zemlja bude prosperitetnija, samo trebamo raditi i raditi. Nije bez veze poslovica da je u radu spas. A izbačene, postojeće emocije valjalo bi u realnom životu iskoristiti u izgradnji osnovnih ljudskih vrijednosti.

Treba nam još više solidarnosti, uvažavanja, poštovanja različitosti, društvenog dijaloga, što manje diskriminacije na svim razinama. Ta pozitivna energija stvorena oko vatrenih trebala bi se osjetiti svaki dan, trebala bi se vidjeti svaki dan na ulicama u osmijesima ljudi. Osmijeh i pozitivan stav temelj su da se uopće nešto promijeni na bolje. To ne znači ignorirati probleme oko sebe. Ali sve se može gledati ovako ili onako, je li čaša poluprazna ili polupuna. Stav je bitan, kako bi se krenulo dalje.

Jesmo li sposobni, spremni za takve promjene? Jer promjene dolaze od svakoga od nas. Ne možemo stalno očekivati da će netko drugi riješiti probleme za nas.

Promjene počinju od svakog pojedinca. Bojim se ipak da nismo za to sposobni, osim u pojedinačnim slučajevima. Bojim se da će sve ostati na emocijama oko vatrenih, a da će sve drugo više-manje ostati isto. Jer se za druge teme ljudi neće pokrenuti.

U Hrvatskoj je ostalo premalo kritične mase koja bi iznijela promjene koje nisu na emotivnoj nego na racionalnoj osnovi. Oni koji su trebali biti nositelji promjena, mahom su otišli iz zemlje. Kako da se i bore protiv glasačke mašinerije koja koči sve promjene. Evo nove porezne reforme, koja je pretakanje iz šupljeg u prazno. Govori li tko o smanjenju javne uprave? Nitko! Stanje je zacementirano!

 

>> Oliver Dragojević


Komentara 47

RZ
Rocky.Zg
15:02 30.07.2018.

Pričao sam s nekim mladima koji namjeravaju uskoro napustiti Hrvatsku. Kažu da nemaju ni volje ni snage boriti se sa vjetrenjacama jer se nista ovdje ne može promijeniti.

CR
CrniP
14:57 30.07.2018.

Dođe pol milijona ponosnih Hrvata na Trg dočekati nogometaše (drugi milijun gleda na TV), a ono neko magare počinje revati na mikrofon "Teška bilaaaa četrspetaaa..." I onda su Hrvati razočarano prešli doma i prevbacili program na telki, a rvatine su slavili precednicu, nogometaše i tomposona i nabijali na nos Hrvatima ko je "velik rvat".

DU
Deleted user
14:37 30.07.2018.

Ova brkata Rvatina sa slike je nositelj promjena.Vidi se da su mu krivi jugokomunisti,jugoslaveni,udba,kos,srbi,židovi.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije