Hvala Bogu, Zagreb ima ne tako malobrojne glazbene legende. Posebno mjesto među njima zaslužuje doista izniman pjevač i kontrabasist, vicmaher i zagrebački gospodin starog kova Stjepan Jimmy Stanić. Nenadmašni komičar i nenadmašni pjevač jazza, swinga i starih šlagera. Karijera mu traje duže od šezdeset godina. Nastupao je u zemlji i inozemstvu. Nikada se nije nametao medijima, a istini za volju, ni oni njemu. Ovog je siječnja navršio 86 godina, ali nastupa i dalje. Dapače. Prošlog je tjedna u dvije večeri imao dva važna nastupa u Zagrebu. Prvo je u pretprošlog četvrtka uz Barbaru Trohar i pijanista Julija Njikoša nastupio na Gumbekovim danima u Histrionskom domu, u natjecateljskom programu u svojem Jimmy kabareu. Mlađi pjevači, i to ne samo zabavne glazbe, trebali bi doći na koncert Stjepana Jimmyja Stanića kako bi uživali u majstorstvu intoniranja u kojem ovom vitalnom šarmeru doista nema premca. Taj nastup bio je vrhunska prezentacija pjevanja, pravi školski sat za ljude koji žele nešto naučiti o ljudskom glasu i njegovim mogućnostima koje, u slučaju Stjepana Jimmyja Stanića, doista nemaju granice.
A onda je već u petak navečer nastupio u maloj dvorani Lisinski na Danima jazza predstavljajući svoj novi, tko zna koji po redu nosač zvuka snimljen sa Scharf Club Swing Quinetom u kojem sviraju Miljenko Puljić, Mario Igrec, Ante Reljić, Ranko Purić Campi i Nenad Jura Vrandečić. Nastup na Gumbekovim danima urodio je i plodom. Stjepan Jimmy Stanić nagrađen je za višedesetljetno njegovanje kabaretske tradicije na tragu Ace Biničkoga, Vikija Glovackog i Brace Reissa. Croatia Records prije nekoliko godina objavio je i dvostruki nosač zvuka ovog velikog umjetnika u ediciji Zlatna kolekcija sa 50 pjesama. Prije dvije godine nagrađen je Jimmy i Porinom za životno djelo. I dalje ga voli publika, a očito, cijeni ga i struka.
Trebaju nam Jimmyjeva kvaliteta i tipično zagrebački pogled na život
Ali, kako to da Stjepana Jimmyja Stanića ne gledamo i slušamo češće u televizijskim emisijama? Zašto ga rijetko puštaju i urednici s radija? Zašto nema više koncerata u zagrebačkim klubovima i koncertnim dvoranama? Zašto njegov Jimmy kabare nije redovitije na programu naših kazališta (evo malo reklame, u Histrionskom domu publika ga ponovno može slušati 22. travnja)? Zašto je nastup Nives Zeljković u maloj dvorani Lisinski, koja ima tristo mjesta, izazvao neviđenu pompu i interes domaćih i medija iz regije, pa čak i nekoliko direktnih javljanja u TV program, a dva nedavna zagrebačka nastupa Stjepana Jimmyja Stanića prošla su gotovo pa u posvemašnjoj medijskoj tišini?
Kakvo smo mi to društvo ako nas više zanima nastup žene koja je snimila tek nekoliko pjesama (pa bila među njima i pjesma u kojoj se spominje ime naše prve predsjednice) od nastupa pjevača koji dulje od šest desetljeća skromno i samozatajno ispisuje zagrebačku i hrvatsku glazbenu povijest i služi na čast svom Zagrebu u kojem živi isključivo od vlastitog rada? Zašto se o Stjepanu Jimmyju Staniću ne snimaju dokumentarni filmovi, zašto o njemu (i o drugim zaslužnim i kvalitetnim pjevačima) ne možemo pogledati neku glazbenu izložbu, zašto ne možemo pročitati njegovu biografiju? U vremenu kada nam trebaju moralni putokazi i hvalevrijedne oaze duha, i naši mediji trebali bi više promicati ljude poput Stjepana Jimmyja Stanića. Naravno, ne zbog Jimmyja, jer njemu reklama i ne treba. Ali nama trebaju Jimmyjeva kvaliteta i tipično zagrebački ležerno-sarkastični pogled na život.
>>Stjepan Jimmy Stanić na dva nastupa u dvije večeri
>>Jimmy Stanić: Pa imam tek 85 godina, pjevat ću dok ne padnem
Sve točno, sve pet. Zaista je nenadmašan u mnogim stvarima. Jedini problem Jimmyja Stanića je da je pjevao prije 1990, kad Država još nije postojala. Lakše je priznati nečije doktorate prije te godine nego pjevača. Svako dobro mu želim.