Bilo je to putovanje u nedoba zapravo, kad mu vrijeme nije. Bila je to avantura za pamćenje, igra živaca na četiri kotača kroz krajeve u kojima se naizgled ništa neuobičajeno ne događa. A zapravo je sve gotovo paranormalno. Bio je to put tijekom kojeg sam si bar desetak puta, pogledavši se u retrovizor, rekao „koja si ti budala“. I svejedno bih ponovio. Mada ne bih preporučio... Plan je bio da ona dođe na naše more. Ali uveli smo restrikcije.
„Za građane iz trećih zemalja obavezna je izolacija i posjedovanje testa ne starijeg od...“ Mi ih na papiru nismo imali da putujemo u “treće zemlje”... Na graničnom prijelazu Nova Gradiška ništa ne daje naslutiti da je neka neuobičajena godina. Ljeto je završilo, radni je dan, a kolona na ulazu u Bosnu i Hercegovinu zapravo je uobičajena za ovo doba godine. I za petak. Ispred je neki karavan njemačkih registracija, mlađi dečko za upravljačem, nakrcan stvarima do krova. Dok BH-graničar upisuje podatke iz zelene karte, carinik izvodi mladog Nijemca, ako nije zapravo „zemo“, dok po drugoj traci priliku vješto koristi jaran s neprepoznatljivim šifriranim tablicama države s dva entiteta...
– Stani bolan, kud si navro? Je l’ znaš da trebaš sačekati dok obavim s ovim? Pa nije ti ovo... – poluprijateljski ga kori carinik.
Klanci u zemlji orlova
Novom uglancanom autocestom kroz Republiku Srpsku, bez ijednog odmorišta s benzinskom, ali s velikim plakatom na jednom od nadvožnjaka, a s kojeg se uz poruku „Svjetlo na kraju tunela“ smiješe portreti Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, za čas izbijamo na magistralu Doboj – Zenica. Put vodi na hrvatsku svadbu u Lašvansku dolinu. U doba prije korone bio bi to dernek s najmanje 500-600 gostiju, narodnim kolima i plesom do jutarnjih sati. Globalna pandemija promijenila je i taj običaj, sve je neuobičajeno decentno, suzdržano, ali srdačno. Na plesnom podiju kum maše hrvatskim barjakom, a pjevačica poziva da ustanemo za himnu. Lijepa naša domovino... Pa ne svira u Hrvatskoj na svadbama...
– Ovdje svira! – odgovara jedan od domaćina. Odlazimo s fešte ubrzo iza ponoći. Rano ujutro valja nastaviti put. Prvi cilj je – Skoplje. Prvo stajanje: Istočno Sarajevo. U trgovačkom centru Tom većina ne nosi maske. Veliko, moderno naselje s one strane Mojmila koje se nastavlja na Dobrinju, a predstavlja zapravo nevidljivu liniju razgraničenja unutar jedne države i podsjeća kakav se tu rat vodio, otvara put prema olimpijskoj planini Trebević i Palama. Policija patrolira, ispred nas je Ravna Romanija. „Neće ovo djeco na dobro poći... Jer, živimo u plemenima ko Apači.“ Pisano 1989., i danas aktualno. Iza pod neva eto nas u lijepom, starom gradu Višegradu, gdje duboka Drina vjekovima teče. Stajemo i naručujemo domaću, „ukuvanu kafu“, marka i pol, lokalni radio svira Prljavce, a konobarica u bijeloj kuti nosi ćevape i poslužuje veću međunarodnu grupu bajkera koji razmjenjuju priče i iskustva s granica. I nas to čeka. Posljednje tankanje prije Srbije, puni do vrha! Jer, kad uđemo – nema stajanja.
Nama je, piše u uputama, dopušten samo tranzit. U roku od 12 sati od trenutka ulaska treba napustiti Srbiju. Svejedno dolazimo sa strepnjom na granični prijelaz Donje Vardište... U koloni ispred nas isključivo su bosanske i srbijanske registracije, vade kartončiće nalik onima koje smo mi pokazivali do ulaska u EU na granici sa Slovenijom. Granični policajac nit’ služben nit’ krut, nezainteresirano uzima osobnu i prometnu, još brže ih vraća. Je li moguće? Pored svih tih pravila, mjera i upozorenja ovaj pušta kao u lunapark bez pitanja, a kamoli nekakvog prijekora... Ne djeluje da ga sve to s koronom previše uzbuđuje. Ali dvadesetak metara dalje – zaustavljanje. Neka djevojka prilazi. To je to! Sad će nam mjeriti temperaturu! Upozoravati nas da ne kršimo propisane mjere, da držimo distancu, da smo obavezni...
– Ćao! Ekološka taksa, 150 dinara! Padam u nesvijest umalo... Planinska Srbija očarava. Prolazimo kraj sela Tarabića i između Zlatibora i Užica nailazimo na prve veće radove. I to će biti glavni dojam putovanja kroz državu kojom Aleksandar Vučić i njegovi naprednjaci vladaju od 2012. toliko suvereno da su, iskoristivši nekakav smiješan bojkot opozicije, pomeli na posljednjim izborima. Ali u zavjetrini tog čudnovatog stila vladanja garniranog torturom tabloidnih skaradnosti i političkim razmiricama s praktički svim susjedima koji razumiju srpski bez prevođenja, odvija se najveći infrastrukturni preporod koji su centralna i južna Srbija doživjele u novijoj povijesti. Jer, jednom kad se po liniji Užice – Čačak – Kraljevo – Kragujevac konačno izbije na autocestu prema jugu, završavaju i sve muke koje pamte naročito oni koji su nekoć služili po JNA kasarnama u krajevima oko i ispod Niša, s beskrajnim truckanjem po Leskovcu, Vranju, Vladičinom Hanu, Preševskoj dolini...
Nakon što su uredili trasu od Bajakova do Beograda te se više i ne primjećuje razlika u odnosu na Slavonicu, Vučićeva je administracija potpisala i uređenje besprijekorne autoceste sve do makedonske granice, sa savršenim asfaltom i pristojnim brojem benzinskih postaja na putu. Makedonska granična policija već je malo revnija, a odmah po ulasku u zemlju stiže i poruka na mobitel: „Dear passenger, if you develop flu-like symptoms, please consider them urgent and call number... Recommended by the Ministry of Health, North Macedonia.“
Večer se već debelo spustila na Skoplje, grad nad kojim se nadvija brdo veličine Sljemena, samo je Vodno puno bliže. Na njegovu je vrhu umjesto TV tornja od 2002. podignut 66 metara visoki Milenijski krst, jedan od najvećih kršćanskih simbola te vrste u Europi. Spavanje kod djevojke i ujutro nastavak puta... Konačna destinacija bila je zapravo Borš, mjestašce u albanskom primorju. Reklo bi se gledajući od oka kartu da vožnje ne bi smjelo biti puno, ali uvijek pouzdani ViaMichelin sugerirao je najmanje osam sati. Ni ovaj put nije prevario. Mada dobar dio puta nije djelovalo. Prošavši Strugu oko podneva dolazimo na albansku granicu. Policajac nosi masku. Bio je jedna od četiri osobe s tim obaveznim korona-rekvizitom koju ćemo susresti u sljedećih tjedan dana.
Ostale tri bile su neke starije žene. Sve do 1985. i smrti Envera Hoxhe bila je to „sakrivena zemlja“, prijateljica je bila jedna od prvih koja ju je posjetila i završila na obavijesnom razgovoru u Kockici nakon što je za sarajevsku Dugu napisala tekst hvaleći domaćine. – Susjeda mi je rekla: „Vidjet ćeš, Albanija su ti grčko more i jugoslavenske ceste“ – rekla je S. Najprecizniji opis. Onako kako smo se mi nekad vozili za Crikvenicu, probijajući se okukama Gorskog kotara u kolonama, tako se Albanci i danas voze. Svako se brdo dvaput osvaja, broj tunela ili nadvožnjaka preko klanaca kroz planinski trbuh zemlje orlova zapravo je zanemariv. Na jednom od rijetkih još stoji zvijezda petokraka, kao relikt 20. stoljeća. E da, na potezu od Rrogozhinëa do Vlöre ili Valone napravljena je brza cesta koja se na kraju pretvara u autocestu bez naplate.
Asfalt je kvalitetan cijelim putem, a najveću smo zamjerku zapravo otkrili na povratku jer doslovno nismo uočili ni jedan jedini putokaz za bilo koje mjesto izvan granica zemlje, čak ni kad joj se približiš na desetak kilometara. Kao da svijet završava na granici Albanije. Tako je čak i u Podgradecu koji s istočnom susjedom, Sjevernom Makedonijom, dijeli Ohridsko jezero. Lokalni stanovnici kao i u svim albanskim gradovima, a posebno Valoni koja izgleda kao španjolsko ljetovalište, imaju čudan običaj da parkiraju aute čak i nasred širokih avenija kakva je, primjerice, Vukovarska u Zagrebu.
Dezinfekcija i Bogu iza nogu
Tjedan dana proveli smo u robinzonskom turizmu na obali Jonskog mora, idiličnoj izolaciji s pogledom na Krf. Mali obiteljski hotel s restorančićem na plaži bili su sve što nam je potrebno i doticaja s vanjskim svijetom gotovo da i nismo imali, ne razbijajući glavu hoćemo li od nekoga pokupiti virus. Nije djelovalo ni da se nešto razmišlja o tome, mada su čak i tamo, Bogu iza nogu, u hodnicima bila postavljena dezinfekcijska sredstva. Ispostavilo se i da smo jedini gosti uz dva bračna para iz Poljske kojima je evidentno odgovarala ta bagatela od izvanpansionske ponude i smještaja. Koji je i dodatno spušten, i to na zanimljiv način.
– Vi ste ono rezervirali preko Bookinga? Sedam noći, 180 eura? Mi smo to poništili. Platit ćete nam 165, 15 eura jeftinije. Keš, naravno. Isplati vam se – konspirativno je šapnuo recepcionar. Uvjetno rečeno jer recepcija je bila običan šank... Ispostavilo se da konobar Ilija zna nešto makedonskog, ujutro bi otišao čamcem u ribolov i nahvatao jelovnik za taj dan. Uz, naravno, pizzu kao najrašireniji specijalitet. Ionako su najbolji pizza-majstori njihovi. Na kraju je, u cijelom tom ludilu, to bio odmor iz snova, na musavim ležaljkama bez naplate, pod španjolskim palmama na rivi od makadama... I vrhunskom hranom za male pare! Povratci su uvijek brži od dolazaka jer znaš što te čeka, nema onog iščekivanja „kad ćemo“. Što ne znači da nema uzbuđenja...
– Kako ćeš do Dubrovnika? – pita S. Ne znam... U Albaniju neću opet, Kosovo je uvelo zdravstveni pregled na ulazu, tko zna koliko to traje. A u Crnoj Gori još će i rat izbiti. Možda se već negdje i puca... Makedonci imaju čudan sustav naplate cestarina da bez jasne logike postavljaju naplatne kućice gdje im se učini zgodno. Više iznervira stajanje nego smiješna cijena. Na posljednjem prije granice sa Srbijom dočekao nas je stariji gospodin na naplati...
– Mariću, odakle si? – pitao je glasom poručnika. – Iz Zagreba! – Pa kako je gore? Ima li dobrog fudbala na Maksimiru? – Ima, ali nema publike, korona je. Ne može se na stadion... – Eeee, pa kod nas više ljudi na terenu nego u publici. Ajd’ zdravo! Razlika u odnosu na prošli put bila je što je sad mladi graničar na ulazu u Srbiju imao pitanje: – Kamo putuješ? – U Dubrovnik! – Ajd’ putuj – odgovorio je vrativši dokumente. Jedva smo primijetili dvoje carinika koji su već desetak metara u teritoriju Srbije sjedili na betonskom podnožju između dvije ceste, pušili i nešto se došaptavali...
– Eeeej, gdje ćeš momče? Imaš ti nešto da prijaviš? Cigarete neke, a? Ništa? Ajd’ zdravo! I onda gotovo bez stajanja, jurnjava s vremenom prateći kartu išaranu granicama kao da je Picassova slika ne bi li se ulovio brod u Dubrovniku, kroz vrleti istočne Bosne, pa Hercegovine kad se prođe Tjentište. Utrku godine obilježile su zapravo krave na potezu Gacko – Bileća – Trebinje. Lutale su bez nadzora i kočile promet na mjestima gdje se potegne i preko stotke.
Sunce, polja, jezera, staro stanovništvo i grafiti – Četnici Sever. Ondje gdje se nekad pjevala Bilećanka. Ali čemu se čuditi ako zastavu BiH vidiš samo na graničnom prijelazu, i to na neutralnom teritoriju? Dobrodošli u Republiku Srpsku... Oko sedam navečer dolazimo pred hrvatsku granicu. Dlanovi se znoje, srce lupa jače. Kao u košmaru kroz glavu prolaze rečenice „bili ste u trećim zemljama“, „jeste li bili u kontaktu...“, „trebali biste se testirati“, „javite se u Dubrovniku“... Po čemu sam rizičniji od građana zemalja kroz koje sam prošao? Osim što sam se revno pazio. Ali gdje to piše? Drama doseže vrhunac, jedino smo vozilo na prijelazu.
– Dobra večer – pozdravlja s dubrovačkim naglaskom nasmijana policajka u našoj svijetloplavoj uniformi na ulazu u domovinu i ne drži ni pet sekundi osobnu iskaznicu na monitoru. I umjesto onoga „gospodine Mariću...“ izusti dugo „hvalaaaa“. Sjetim se “Pavela”. Što te muči na kraju puta? Pa koga vi zaj...?
