Mi u medijima pripremali smo se za inauguraciju novog predsjednika kao za Superbowl, a na koncu smo od sveg priželjkivanog višesatnog spektakla dobili samo amerikaniziranu verziju Lijepe naše. Da nije bilo glazbene točke, bilo bi kraće od vremenske prognoze! No, nikad nije gotovo dok debela dama ne zapjeva, rekli bi Ameri. Naša je, doduše, mršava, ali ništa manje vrijedna.
Veće reakcije na društvenim mrežama izazvali su šlafrok haljina prve dame Sanje Musić Milanović i rascvjetani šešir Josipe Lisac nego državnički novogovor predsjednika Milanovića.
A uvjerljivo najveća kontroverza ostade himna u neponovljivoj izvedbi hrvatske glazbene dive! Iako neki, pozivajući se na zakon koji štiti "Lijepu našu", odmahuju odlučno da to "nije njihova himna", jasno je da zakon nisu ni pročitali. Jer ova izvedba je posve u skladu sa slovom zakona, a tvrditi da se Josipa Lisac izruguje hrvatskoj himni te nju izjednačavati s finskim "Vrištačima" koji su na otvaranju EPK u Rijeci hrvatsku himnu svjesno unakazili (zbog toga su ih, uostalom i zvali!), jednostavno je apsurdno.
Za razliku od njihovog lajanja na mjesec, Josipa je pjevala s dubokim poštovanjem i iskrenim osjećajem, a da će to biti posve drugačije od svih izvedbi koje smo prije čuli - to se valjda podrazumijevalo. Što se drugo moglo od nje očekivati? Njen nastup u umjetničkom smislu je pun pogodak. Politički, malo manje, ako je cilj bio ne potencirati podjele.
Pravi problem je ipak da nešto što je trebalo biti inauguracija - dakle, svečana proslava - mnogo više nalikuje na tugaljivu komornu komemoraciju. Tko je umro, vjerojatno su se pitali Mujo i Haso slučajno potrefivši kanal?
I ne bi mnogo pogriješili, to doista i jest bila komemoracija, doduše malo preuranjena, ali posve prepoznatljivo u funkciji opijela instituciji izravno od naroda izabranog predsjednika RH, koju se očito u sljedećih nekoliko godina planira postupno eutanazirati, a sljedeću "inauguraciju" održati također pred probranom publikom - u Saboru.
Je li primjereno da se novoizabrani predsjednik ponaša kao da za njega nije glasalo preko milijun Hrvatića, već kao da je za njega podignuto 76 što lijevih što desnih ruku u Saboru - o tome će budućnost tek dati svoj sud. Kaže Milanović, on neće biti korektivni, nego konstruktivni faktor. No, da je do sad pokazao talent za konstruktivno, vjerojatno danas uopće ne bi bio predsjednik. Bio bi, naime - premijer.
Što je tu je, tako nam svima Bog pomogao, Milanoviću valja dati vremena da dokaže da njegov koncept ima smisla. A nije baš da imamo nekog izbora. Umjesto raskošne svadbe pred crkvom sv. Marka, dobili smo građansko vjenčanje pred matičarem uz potpisivanje predbračnog ugovora. Ne sluti na povjerenje, ali nudi obećanje: čist račun, duga ljubav.
Mislili smo da smo barem s jednom stvari načisto kad se radi o izboru ateista na visoke dužnosti - da nisu masoni, jer je uvjet vjerovanje u Boga. Nekakvog. Bilo kakvog. A sad nam je Milanović otkrio da su i njemu nudili članstvo, ali da je on, eto, odbio. Masoni definitivno nisu više ono što su nekad bili.
Dok se mi zabavljamo tko to tamo pjeva te kakvo je ruho netko obukao na Pantovčaku, glavni državni odvjetnik - ostade nam gol. Dražen Jelenić javno priznao da je mason! I nije pritom odmah ponudio ostavku!
Iako mu zakon o državnom odvjetništvu zabranjuje ne samo politički već bilo kakav angažman koji pobuđuje sumnje u njegovu transparentnost i nepristranost.
Valja istaknuti, odavna nije zločin biti mason, masonske udruge nisu više u ilegali, ali i dalje se nameće pitanje sukoba interesa kad se mason popne na neku javnu funkciju, a istovremeno je član konspirativne udruge koja između ostaloga služi i parainstitucionalnom napredovanju svojih članova, mimo javnih kriterija. Barem je tako bilo u prošlosti.
Doduše, u pravu su oni koji će reći da nije baš jasno ima li suštinske razlike između članstva u političkoj stranci i pripadnosti masonskoj loži, jer i u jedne i u druge se učlanjuju (i) ljudi koji žele brži uspon u društvu, preskačući neke uobičajene stepenice. No, članstvo u strankama nije - tajno.
Predbacivali su Jeleniću sjedenje u kazališnoj loži s Bandićem, a sad vidimo da su veći problem neke druge lože. Činjenica jest da se Jelenić učlanio u masonsku ložu i za mjesec i pol imenovan glavnim državnim odvjetnikom RH. Možemo se samo nadati da je to slučajnost te da to nije jedan od preduvjeta za napredovanje i u DORH-u. Kaže da mu je imponiralo! Bilo bi to sasvim legitimno da nije na funkciji koja je s time nespojiva.
A mi se ljutili na način na koji se biraju glavni državni odvjetnici, uvjereni kako smo pametni što prepoznajemo da se takve fotelje dodjeljuju u stranačkoj trgovini ispod stola. Koje li naivnosti! Država ostaje voda duboka.
Kome se svidjela OK. Meni nije. Josipa je stara lija. Zasjenila je i inauguraciju. Svaka čast.