Još je ljetos bila aktualna priča da je u Zatvoru Zagreb, poznatijem kao Remetinec, jedini Hercegovac upravitelj Jure Žulj. Kada je uhićen Milan Bandić, ta je tvrdnja pala u vodu. Mjesec i pol nakon što je iz Remetinca otišao gradonačelnik, iz tog će zatvora otići i upravitelj. Prvi je otišao odlukom suda, drugi kaže da Remetinec napušta svojevoljno. S Jurom Žuljem razgovarali smo uoči njegova odlaska u mirovinu 1. siječnja.
:: Je li točno da vam je pritvaranje zemljaka Milana Bandića prouzročilo probleme zbog kojih ste odlučili otići u mirovinu?
– Nije istina da odlazim zbog Milana Bandića. Možemo razgovarati o tome je li moja odluka ubrzana nakon pritvaranja Bandića i nekih drugih – kako ih mi zovemo – VIP gostiju. Jer, pritisak je svaki dan sve veći, a stres koji čovjek proživljava radeći u zatvorskom sustavu nemjerljiv je. U tome sustavu dulje sam od tri desetljeća i imam više od 45 godina staža. Kod mene se jednostavno sve posložilo tako da treba smanjiti stres i otkloniti velike zahtjeve. Rad u Remetincu na mjestu upravitelja jest složen posao. Govorimo o zatvoru koji zahtijeva ozbiljnu rekonstrukciju, a sredstava za to ima koliko ima. Nedovoljno. Opterećivalo me kako zadovoljiti sve što se od mene očekuje.
:: Znači, nije bilo poziva iz Hercegovine: Daj, Jure, pomozi Milanu?
Nije. Ljudi misle da mi u zatvoru za neke ljude imamo posebne tretmane. A to nije točno. Potkrijepit ću to činjenicom što nismo imali nikakvih ni pritužaba ni prigovora drugih zatvorenika da prema nekome postupamo bolje. Što se tiče poziva i preporuka, živimo u takvom okruženju da se manje-više svi poznajemo.
:: A vi se s Bandićem poznajete još iz školskih dana?
Išli smo u istu gimnaziju, no ne u isti razred. Znamo se iz djetinjstva, intimni prijatelji nismo. Ali smo znanci i rado se pozdravljamo kada se vidimo.
:: Kako je to kad u zatvor dođe netko koga poznaješ?
Što se tiče dolaska zatvorenika u zatvor, o tome odlučuje netko drugi, a mi smo samo servis. U tom okruženju jako je važan ljudski postupak prema svima. Zna biti vrlo teško posložiti da svi budu zadovoljni jer neki zatvorenici žele nešto što im se ne može osigurati. S druge strane često krenu glasine da je netko nekome pogodovao. A mi danas imamo situaciju da se određene tvrdnje izreknu a da nitko ništa ne provjerava.
:: Je li vas netko pitao o istinitosti tvrdnji da ste omogućili Bandiću da u zatvoru dva sata razgovara sa Sanaderom te da ste zagrebačkom gradonačelniku ustupili mobitel?
Nije. A i ja sam čuo te laži. Njih dvojica fizički nisu mogli ni biti u kontaktu – jedan je na izdržavanju kazne zatvora, drugi u istražnom zatvoru. Uostalom, o komunikaciji pojedinih zatvorenika računa vodi služba koja prati sve sigurnosne aspekte. Smiješna je tvrdnja i da je upravitelj nekome dao mobitel. Svaki zatvorenik ima pravo komunikacije s vanjskim svijetom.
:: Kad ste prije više od dvije godine došli na čelno mjesto u Remetincu, tvrdilo se da ste tu poziciju dobili zato što ste čovjek predsjednika Sabora Josipa Leke.
Proživljavao sam tu priču a da predsjednika Sabora nisam vidio nigdje, osim na televiziji. Vjerojatno je ta konstrukcija izvučena jer smo iz istog kraja u Hercegovini. Ali tako je to, uvijek sam nečiji čovjek.
:: Čiji ste zapravo?
Svoj. Ja sam profesionalac s dugim nizom godina rada u službi. Diplomirao sam kriminalistiku. Moj život je određen. Kriminal na jednoj, ja na drugoj strani.
:: Ako je to tako, zašto je na suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji zaštićeni svjedok prije petnaestak godina kazao da kriminalci imaju svog čovjeka u zatvorskom sustavu i da je to – Jure Žulj?
Tražio sam da se te tvrdnje raščiste i da, ako je to istina, snosim odgovornost. Ali nikada se nije raščistilo ništa. No, nekoliko godina nakon što su to izrekli, ti su isti zaštićeni svjedoci kazali da su bili izigrani jer nisu ostvarili svoje ciljeve, a dobili su zadaću da prozivaju neke ljude u sustavu.
:: Je li vam se onda netko ispričao?
Nikada nitko. Rekao bih da je kod nas običaj da se nemate potrebe ispričati kada nekoga popljujete.
:: Kad ste došli na šefovsko mjesto u Remetinec, kakvo ste stanje ondje zatekli?
Otvorio se problem manjka u blagajni koji je iznosio 102 tisuće kuna. Ne znam konačni ishod te priče, mislim da ona na tužiteljstvu još uvijek traje.
:: Nedugo nakon što je utvrđen manjak, ubio se bivši ravnatelj Remetinca Tomislav Kralj. Jeste li imali prilike razgovarati s njim nakon pokretanja istrage?
Pokojni upravitelj sasvim sigurno nije imao nikakve veze s manjkom. Vjerovao je da sve funkcionira kako treba. Kad smo razgovarali o tome, šokirao se doznavši što je utvrđeno. S Tomislavom Kraljem imao sam korektan, čak prijateljski odnos. I jako mi je žao što se to dogodilo. Kad bi čovjek bio vidovnjak pa znao kako će se nešto okončati, ja sasvim sigurno ne bih bio preuzeo mjesto upravitelja u Remetincu.
:: Kakvo vi stanje ostavljate u blagajni? Ostaje li iza vas nered?
Mislim da ne. Što se tiče novca, zatvor je veliki sustav i svake godine se dio duga prenosi u sljedeću godinu. Za to nisam kriv ni ja ni onaj prije mene. Upravitelji počesto imaju velikih problem da bi sve normalno funkcioniralo. Osim svog redovnog posla, mi na primjer moramo zvati dobavljače, da nam ne zaračunavaju kamate jer im nismo na vrijeme platili.
:: Remetinec je jedan od najvećih dužnika u zatvorskom sustavu.
Neke mjere štednje donijele su rezultate. Ali troškovi režija su neizbježni. Svaki mjesec se samo za vodu za zatvorenike potroši oko 300 tisuća kuna.
:: Kako? A nemaju se pravo ni svaki dan tuširati.
Tuširaju se dva puta tjedno. Ali u svakoj sobi postoji dotok pitke vode. Zatvori nisu klimatizirani pa se zatvorenici ljeti tom vodom rashlađuju. Na isti način rashlađuju i voće. To je nemoguće kontrolirati.
:: Predsjednik Sindikata pravosudne policije kaže da stanje u zatvorskom sustavu nikada nije bilo gore. Je li to točno?
Sindikat uvijek ima potrebu boriti se za službenike koji rade na poslovima sigurnosti. Podržavam ih kad god se bore za materijalna prava radnika. Dosta je tužbi pravosudnih policajaca zbog nepoštovanja kolektivnog ugovora. Ako nas službenici tuže, onda tu treba nešto korjenito promijeniti. Ipak mislim da je prenapuhana tvrdnja da nikada nije bilo gore. Ali da može bolje, može.
:: Osim tužbi zaposlenika, česte su i tužbe zatvorenika?
Da, i zbog tih tužbi upravitelji kao odgovorne osobe često odlaze svjedočiti na sudove.
:: Morate li na sudu pred zatvorenikom koji tuži dati svoje osobne podatke?
Ima sudaca koji traže samo podatke ustanove u kojoj radiš, ali ima i onih koji traže OIB, kućnu adresu. A sve te zapisnike dobiju tužitelji koji time mogu manipulirati i dovesti te u neugodnu situaciju. Nije ugodno biti po nekoliko sati na raspravama na kojima nas se pretresa kao da smo napravili nekakve propuste. A uvijek se trudiš da sve funkcionira – od samog dolaska zatvorenika, njegova smještaja, rekreacije...
:: Kako odlučujete tko će biti sam u ćeliji? Zašto je Sanader sam, a Bandić nije bio?
Ne možete u sobu s nekom poznatom osobom staviti onoga tko će nakon izlaska na slobodu pisati romane o njihovim zatvorskim danima. Ne možete dopustiti da netko čiji spis ima 50.000 stranica bude u sobi s nekim tko će ga ometati. Odluku o smještaju u jednokrevetnu sobu donosi upravitelj, uz konzultacije sa svojim timom. Cjelokupni zatvorski sustav je danas otvoreniji nego prije i sve što je izvan okvira, može se provjeriti.
:: Jeste li vi bili izvan okvira, odnosno jeste li pogodovali optuženiku iz afere Croatia bus Leonu Suliću, kada ste kao upravitelj kaznionice u Turopolju donijeli odluku da se on može ići liječiti u vanjsku bolnicu?
Koliko se sjećam, on je išao na koronarografiju, a mi u sustavu nemamo kardiokirurge. Što se tiče navodnog pogodovanja, ta se priča odnosila na to je li trebao ići na pregled u Kliniku Magdalena ili ne. Iako nisam morao, tražio sam i dobio odobrenje Uprave za zatvorski sustav prije no što sam potpisao rješenje da može ići. Sigurnosna procjena je bila da njega pravosudna policija u bolnici ne treba čuvati 24 sata.
FOTO: Robert Anić/PIXSELL
:: Ne mora svakom zatvoreniku ispred vrata bolničke sobe stajati naoružani stražar?
Ako se radi o osobi koja nije sigurnosno problematična, ne mora.
:: Ima li Sanader čuvara kada je na liječenju u vanjskoj bolnici?
Da, jer je to pitanje sigurnosti. Ne radi se samo o čuvanju zatvorenika da ne bi pobjegao nego se radi i o čuvanju osobe. Kad govorimo o pitanju sigurnosti, ja sam, na primjer, upravo zbog sigurnosti prekinuo praksu da se hrana u Remetincu može naručivati izvana. Ako netko želi jelo koje nije na zatvorskom meniju, može preko uprave zatvora naručiti hranu koja se priprema u zatvorskoj kuhinji poput naravnog odreska, kotleta... Ali svaka odluka je podložna promjeni, pa tako i ova moja.
:: Vaš je radni vijek u zatvorskom sustavu počeo prije rata u Remetincu, a u istom zatvoru i završava. Koje su osnovne razlike između Zatvora Zagreb nekada i danas?
Nekoć je bilo manje “gostiju”. Nije isto raditi s 300 zatvorenika i s njih više od 700. Ja sam radio u Remetincu, Glini, Gospiću, odgojnom zavodu u Turopolju, tamošnjoj kaznionici, Ministarstvu, Centru za izobrazbu u Lipovici... Prošao sam cijeli sustav. U vrijeme rata bio sam dragovoljac u 98. brigadi Ministarstva pravosuđa. Tada je, zbog odlaska na ratište, dio zatvorenika pušten na prekid kazne.
:: Kako kao dragovoljac gledate na odnos aktualne vlasti spram branitelja?
Neću govoriti politički, ali mislim da braniteljima treba dati dignitet. Odnos treba biti drukčiji. Ne možemo zaboraviti i mahnuti rukom kao da je sve prošlo. Mislim da treba napraviti analizu kako bi se utvrdilo je li se i gdje pogriješilo, zauzeti zajednički stav i ići dalje.
:: Ovo je bilo vrlo politički, puno riječi, a ništa konkretno.
Ha, ha. Morao sam nešto reći.
:: Dobro, recite mi koju zgodu s posla rado prepričavate?
Kad sam bio ravnatelj u Odgojnom zavodu u Turopolju, znanac me pitao može li svog sina, lošeg učenika, lošeg ponašanja, upisati kod nas u školu i tako ga disciplinirati. Rekao sam mu da to može učiniti, ali jedino ako mali dobije odgojnu mjeru koju izriče sud. Nakon nekoliko dana znanac me nazvao i kazao: “Čuj, stari, našao sam suca.” Danas je to mojim kolegama smiješno, a ljudi su nekada tako razmišljali. Dečko ipak nije došao k nama.
:: Odlazite li vi u mirovinu uistinu svojom voljom ili ste dobili “savjet odozgo”?
Odlazim svojevoljno. I s velikim olakšanjem.
:: Ima li šanse, s obzirom na to da ste u dobi od 58 godina, da se ipak vratite u zatvorski sustav, ali na neku drugu, možda višu funkciju?
Na to ću odgovoriti: Jure ide u zasluženu mirovinu. Ali neću biti umirovljenik koji u ovim godinama samo pije kavu, čita novine i ne kreće se. Treba nešto raditi. Nadam se da ću naći smisao rada i da ću moći s olakšanjem piti kavu s kim ja hoću...
:: I s Bandićem.
Ako naiđe, popit ću i s njim. I ne samo s njim. Poznajem ja i ljude koji su s njim došli u Remetinec. Živim u Zagrebu više od 30 godina, a svoj sam posao uvijek radio profesionalno i korektno. I mogu šetati gradom uzdignute glave. A što se tiče povratka u sustav, ako bude potrebe za mojim profesionalnim, korektnim i stručnim kvalitetama, na raspolaganju sam svojoj domovini. Ako me netko takvog treba, ne bježim od toga.
>> "Milan Bandić nikad nije dozvolio da ga častim kavom"
nije to uredu jure