Iako zvuči nestvarno i nevjerojatno, ovakvi i slični naslovi, koji gotovo svakodnevno "vrište" s naslovnica svjetskog dnevnog tiska, realno oslikavaju sumornu stvarnost propasti i rasula koja se prijeteći nadvija nad južnoameričkim kontinentom. Potpuni privredni i financijski kolaps koji je tijekom protekle godine zahvaćao jednu za drugom sve države ove regije, uključujući i Brazil i Argentinu, doveo je do propasti bankarskog sustava na praktično cijelom kontinentu i odlaska stranih investitora i njihova kapitala s toga područja.
Krizu prevladava samo Meksiko i Peru
Ovu krizu za sada uspješno prevladavaju samo Meksiko i Peru i to prije svega zahvaljujući činjenici da se nisu apsolutno "slijepo" pridržavali pravila koja diktiraju MMF, Svjetska banka i financijske institucije SAD-a. A upravo ova tri najmoćnija stupa svjetskog financijskog establishmenta najodgovornija su za kolaps južnoameričke ekonomije jer su raspolagali svim pokazateljima o negativnome smjeru razvoja gospodarstva i financijskoga tržišta.
Kada je 1998. došlo do sloma azijskog tržišta kapitala bilo je jasno da je recesija uzela maha u praktično svim područjima svijeta i da će samo oni koji su koliko-toliko ulagali u razvoj proizvodnje i infrastrukture relativno uspješno "broditi" kroz najavljivano krizno razdoblje. Međutim, još puno prije azijskoga kolapsa južnoamerička privreda i financije stajali su na staklenim nogama. MMF i Svjetska banka zahtijevali su liberalizaciju tržišta i slobodni ulazak stranoga investicijskog kapitala na ovo područje i kreditnim injekcijama ohrabrivali države ove regije na restrukturiranje privrednog sustava.
Rastuće siromaštvo
U stanju rastućega siromaštva i zaostajanja s jedne strane i stalnoga jačanja vojnih struktura kao jamstva održavanja vlasti s druge, države su prihvaćale njihove uvjete, a točku na "i" stavio je SAD prijedlogom za osnivanje južnoameričke tržišne i ekonomske zajednice (SATEA) u kojoj bi tržište bilo potpuno otvoreno za sve, ali ponajprije za - SAD. Rezultat svega je bio drastično povećan američki izvoz u države Južne Amerike, dok za njihove proizvode u SAD-u nije bilo interesa, novac MMF-a i Svjetske banke završavao je u rukama vladajućih stranki ili diktatora, dok u razvoj nije bilo ulagano ništa, a recesija je bila sve uočljivija čak i na globalnome planu, burzovni indeksi su, pogotovo nakon 11. rujna, strmoglavo gubili na vrijednosti i za Južnu Ameriku više nije bilo spasa. Sada joj je jedino preostalo to da se za pomoć ponovno obrati upravo onima koji su je svojim zahtjevima za liberalizaciju tržišta i uništili, dakle MMF-u, Svjetskoj banci i SAD-u.
Krajnje cinično stoga zvuči nedavna izjava glasnogovornika MMF-a, prema kojem situacija u J. Americi nije tako strašna te postoje realni izgledi da u doglednoj budućnosti u nekim državama regije stvari krenu nabolje. Nije isključeno da do te dogledne budućnosti ulicama južnoameričkih gradova krv počne teći u potocima. (M. N.)
