Moraju li druge države preuzimati na sebe dio hrvatske povijesne prtljage koju vlasti u Zagrebu i dalje nose jer je ne mogu raspakirati u strahu da će im se obiti o glavu? Što se vlastite prošlosti tiče, u Hrvatskoj ništa novo! Znakovite se zato promjene zbivaju oko nas, u bliskoj nam Austriji, gdje je na čelu države, na sveopće zgražanje, potkraj prošloga stoljeća bio prikriveni nacist, ili u dalekoj, ali isto bliskoj Australiji, gdje se još u ovome stoljeću slavilo pod poglavnikovom slikom. Između dva totalitarna zla, Hrvati se još načelno odlučuju koje je bilo veće, kao da Povijest počinje i završava u Hrvatskoj. Drugdje se, ipak, kreće, što nabolje, što nagore. Austrija stavlja izvan zakona, zabranjuje, dakle, proskribirano političko znakovlje koje je čak i Kusićevo vijeće propustilo za neke svečanije prilike, a australske vlasti odbile su vizu jednom medijskom korifeju, možda i dvojici, ne mareći što su bili počasni gosti na posljednjoj predsjedničkoj inauguraciji u Hrvatskoj. Vide li drugi bolje opasnosti koje se javljaju u Hrvatskoj od Hrvata samih? Potvrdi li se takav trend, Hrvatska će sve teže izvoziti pokvarljivu ideološku robu koja se više ne proizvodi u Europi, a u nas nije povučena iz prodaje, iako joj je istekao rok trajanja. Iz Beča dolazi jaka reakcija; Zagreb još kasni, ne može se odlučiti o manjem zlu. „Vladati, to je predviđati, ali prije svega odlučivati, presijecati. Srce politike je u tome da se donose odluke, kad treba i protiv okoline, javnoga mišljenja, predrasuda.“ Sebastien Kurz nije se pojavio u politici kad je povjesničar Patrice Gueniffey dao takvu definiciju poželjnoga državnika; austrijski kancelar savršeno pristaje uz njegov opis jer je i u bitnijim pitanjima od ustaškoga znakovlja znao presjeći i preuzeti državničku odgovornost.
Visoke austrijske carine na slogan „za dom spremni“, olakšat će vlastima te zemlje tehničku organizaciju budućih komemoracija na Bleiburgu; hrvatskim će vlastima, vjerojatno, otežavati svako novo objašnjenje da vrag i nije tako crn kako i Austrijanci misle, kad ga svrstavaju uz Al-Qa’idu i Muslimansko bratstvo. Vežući njegovo porijeklo uz ozloglašene terorističke grupacije, Kurzova vlada poslala je poruku, ne samo Hrvatima, da političkim proizvodima s ugrađenim političkim greškama nema mjesta na njihovu demokratskome tržištu. Austrija je po mnogim mjerilima politički kontroverzna zemlja: s njom vlada i naglašeno desna slobodarska stranka, bliska nekim današnjim populističkim standardima; ipak, njezine vlasti ne žele s poraženim politikama tikve saditi. Ustaški se simbol našao u paketu s nekim drugim zabranjenim markama, što bi trebalo razoružati sve one koji u Hrvatskoj još misle da mogu legalno izvoziti zabranjenu robu. Ni desnije političke formacije u demokratskim državama ne žele biti u savezništvu s radikalima, ne samo profašističkim, da ne bi tako kompromitirale vlastitu politiku. Svatko i u politici bira društvo po kome se prepoznaje. Uvođenje austrijskih carina i australskih viza na deklariranu izvoznu hrvatsku ideološku robu moralo bi navesti hrvatsku političku elitu da dobro razmisli o tome može li Hrvatska biti draža strancima nego Hrvatima.
Civilizacijske norme
Preuzima li austrijska država stvarno pokroviteljstvo nad hrvatskom komemoracijom na Bleiburškom polju da stvari stavi na svoje mjesto, kad to nije učinila Hrvatska – da se ondje odaje počast žrtvama zločina, a ne režimima koji su zločin izveli ili su do njega doveli. Ima li uopće ikakvoga prostora za nove ozbiljnije rasprave: ustaške su vlasti, da bi spasile sebe, povele narod u pogibelj; partizanske su vlasti, osvetnički i nemilosrdno, ubijale zarobljenike ili ih slale u smrt. Nema nevinih u tome zločinu. Postoje ustaški zločini i postoje komunistički zločini; svakome zločinu njegovo ime i njegova kazna! Nitko na Bleiburgu nije pokušavao pravdati surovo ponašanje pobjednika; nisu ga ni zavrijedili. Prema poraženima je vlastima ponekad više razumijevanja nego što ga zaslužuju: poglavnik je još jednom prevario narod. Jedno su mrtvi, oni svugdje uživaju opravdani pijetet. Njemački su vojnici u Normandiji ginuli za Hitlera, a imaju svoje groblje, kao i Amerikanci ili Kanađani koji su ondje najviše stradavali od njihove ruke. Kad rat završi, vojnici se dijele na one koji su u ratu poginuli i na one koji su rat preživjeli: prvi se ne mogu brinuti o sebi, i to je moralna obveza živih; drugi uživaju u slavi, ako su pobijedili, ili odgovaraju, ako su izgubili rat. Tako se ratovi svugdje završavaju, jednom zauvijek; osim u nas, gdje se i dalje ratuje oko Jasenovca i oko Bleiburga, kao dva neiscrpna pola ratne politike i masovnoga stradanja.
Ni jedna vojska na Bleiburgu ne zavređuje da je se ondje slavi. Pavelićeve se ustaše ni ne može tretirati kao vojsku, jer nisu imali iza sebe stvarnu državu, još manje hrvatsku državu, jer je i Hrvatima nanijela silnu štetu. Titovi su partizani bili opijeni pobjedom i vlašću, pa su se ponijeli u najgoroj starorimskoj tradiciji „Jao pobijeđenima“! Ustaše su dovele mase ljudi na Bleiburg; partizani su bili egzekutori, bez suda i bez suđenja. Ne može biti nevinih u tome strašnom zločinu; počinitelji su uvijek najodgovorniji, iako se ne mogu izuzeti od odgovornosti ni protivnici, s njihovim planom spašavanja vodstva koji je i vojnike i civile izložio na milost i nemilost pobjedničkoj vojsci. Na Bleiburgu zato nije mjesto ni jednom simbolu, ako se stvarno misli na žrtve; jedino među žrtvama nema razlike. Austrijanci su to shvatili prije Hrvata. Možda zato što nisu oni ondje ginuli. Imali su i oni svoj ratni pakao, s „priključenjem“ Reichu, i poslijeratni purgatorij, s vanjskom upravom. Je li ih taj dio njihove inače velike povijesti učinio politički osjetljivijim da lakše prepoznaju recidive prošlosti kojoj više ne žele svjedočiti na svome tlu?
Hrvati teže prihvaćaju povijest, ne samo zato što prema njima nije bila milostiva, ponekad ni pravedna. Previše su bili topovska hrana, uglavnom podijeljeni između dviju – ili više – strana; za njih su ratovali, više nego za sebe. Domovinski je rat prvi put na impresivan način ujedinio Hrvate, u borbi protiv velikosrpske agresije, za vlastitu državu; nakon pobjedonosnog završetka, nastavile su se jalovi hrvatsko-hrvatski prijepori pa i oko nekih pitanja koja u zreloj naciji ne bi smjela biti prijeporna. Postoje, naime, neke civilizacijske – i civilizirane – norme koje se u demokratskome svijetu ne preskaču; jedna je o fašizmu, kao najvećem zlu koje je pogodilo Europu, druga o komunizmu, kao drugom velikom zlu 20. stoljeća. Kod Hrvata je uvijek bilo teško uspostaviti istinu o dva totalitarizma, politički, zato što ih se do kraja izjednačavalo, ideološki, zato što se nisu znali razdvojiti, a praktično, zato što su djeca ustaša i partizana previše branila svoje očeve. U navijačkoj atmosferi izgubi se i najbolja politika, kamoli neće hrvatski atavizmi, nesposobni otvoriti oči da iz današnje perspektive bolje vide što je ostalo iza ustaške, a što iza komunističke države. Jedan je režim poražen u ratu, drugi poslije rata, bez ikakvoga izgleda da budu budućnost Hrvatske.
Danas se o ZDS govori s lakoćom kao da su se u Jasenovcu stvarno igrale operete: tko nije za ZDS, nije za Hrvatsku! Može li se ploča okrenuti, a da problem bude riješen: tko je za ZDS, nije za Hrvatsku! I na Bleiburg bi, nakon odluke austrijske vlade, mogla pasti zavjesa, da se ne vidi što je ondje bilo: nisu Austrijanci amnestirali partizanske zločince, ni sakrili komunističke zločine, oni su samo rekli nešto što su Hrvati trebali reći prije njih: da ondje nije novo sabiralište nikakvih ustaša.
Austrijske vlasti sigurno nisu mislile na to koliko će pomoći, ili odmoći Hrvatskoj kad su odlučivale staviti na indeks zabranjene politike i ustaški slogan „za dom spremni“; u Hrvatskoj on nije ni dopušten, ni zabranjen, egzistira u nekoj poluilegali, kao pokusni kunić i za polufašiste, i za antifašiste. Nije Austrijance, čini se, brinulo hoće li zabrana biti doživljena kao lekcija Hrvatskoj, koja nije mogla uspostaviti politički red na Bleiburgu (kako će ga uspostaviti kad ima civilizacijski nered u zemlji), a kod nekih i kao šamar; jednu tipično hrvatsku precijenjenu političku relikviju zabranjuju Austrijanci, a u Hrvatskoj je ni Vijeće mudraca nije ZDS odredilo kao zabranjeno, čak ni zabranjivo izražavanje. Definiran je kao iznimka, a postaje neko nepisano pravilo, sudi li se po tome što je sve javna pravobraniteljica Lora Vidović nabrojila u svome alarmantnom izvješću o „eksplicitnim ustaškim i nacističkim simbolima“ i „povijesnom revizionizmu“.
Što je Tuđman rekao o HOS-u
Sporni i osporavani ZDS slogan HOS-ovci su mogli preuzeti samo od ustaša, ako i oni nisu vjerovali da je to „stari hrvatski pozdrav“. Ako ga mogu upotrebljavati kod komemoriranja Domovinskog rata, onda je Kusićevo vijeće dalo problematično tumačenje: nije Tuđmanova vojska ni u jednom ratu nastupala pod ustaškim sloganom, da bi „Oca države“ itko mogao zbog toga optuživati ili trebao braniti od njega samoga. Pa, imao je Tuđman „rat u ratu“ s HOS-ovcima, da ih podvrgne svim zakonima zajedničkog ratovanja protiv velikosrpske agresije. Po nekim ratnim analogijama, HOS je funkcionirao kao stranačka vojska (HSP-a), što u demokratski strukturiranim državama može biti element nesigurnosti. Ni dan-danas nije do kraja i uvjerljivo objašnjeno što su na početku Domovinskog rata trebali čuvati topovi pred Starčevićevim domom, niti su razjašnjene neke zagonetne smrti iz toga vremena. Razumljivo je što je Tuđman, i kao šef države i kao vrhovni zapovjednik vojske, tražio od HOS-a da se svrsta pod istu zastavu i isto zapovjedništvo. Za njegov odnos prema HOS-u relevantna je izjava koju je u ljeto ‘92. dao Romanu Bolkoviću: „Ja ne zanemarujem taj doprinos (HOS-a). Znam da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata.“ Tuđmanove se formulacije o „fašističkim oznakama“ i o „izgubljenom ratu“ ne mogu tumačiti drukčije nego kako su (iz)rečene. I onda, i sada.
Lako je Austrijancima zaći u hrvatski ideološki prostor kad je Bleiburg u njihovoj zemlji; teško je Hrvatima intervenirati u vlastitoj državi zato što vlasti dugo oklijevaju i što se jedan dio hrvatske politike – i šire, hrvatske javnosti – teško oprašta s prošlošću koja je zemlji i narodu donijela veliko zlo. Hrvati imaju traumatsko iskustvo s fašizmom i nacizmom na svome tlu (i poslije, s komunizmom); može li to opravdavati današnje pokušaje da se zlo umanji ili da mu se čak promijeni predznak?
Bježeći od tadašnjeg europskog kaosa, Stefan Zweig ostavio je mnoge mudre znakove pored svoga puta: „Ako narodi polude, ne mora čovjek poludjeti zajedno s njim.“ Danas bi se, još uvijek, moglo blaže govoriti: Ako pojedinci polude, ne moraju s njima poludjeti i njihovi narodi. Val promjena nije zahvatio mase, povratak u prošlost više je stvar pojedinaca i grupa. Ali, bujice nadiru: knjige, emisije, tribine, filmovi, popisi... cijeli jedan pokret hoće dokazati da je rat bio drugo nego što je bio ili što se zna da je bio. I da ga treba nastaviti drugim sredstvima. Tko kaže da se tako izražava odnos prema komunizmu ne štiti ni fašizam, ni komunizam, a previđa biblijsku obvezu da se na zlo ne odgovara zlom: „kad će zlo završiti“. Tko tvrdi da se tako brani ideja Hrvatske i ideja nacionalne države zapostavlja da u razdoblju ustaške vlasti nije ni bilo Hrvatske, jer je jedan dio bio poklonjen fašističkoj Italiji, ni države jer je država bila podvrgnut nacističkoj Njemačkoj. Ako netko još sumnja u poglavnikovo vazalstvo, neka pročita memoare Hitlerova namjesnika u Zagrebu Glaisea von Horstenaua pa će vidjeti na koji je pogon funkcionirala ratna Hrvatska!
Tko govori da ustaška država i ustaški pokret nisu nešto najgore što je zadesilo Hrvate, taj zaboravlja što je u Hrvatskoj bilo već od 11. travnja ‘41. i kako se vlast odnosila prema obilježenim protivnicima Pavelićeva kolaboracionističkog režima. Ustaše su stvarno bile na sve spremne! Zato njihov slogan ZDS ne može imati ni moralni ni politički legitimitet da bi se uz njega vezala ijedna formacija iz Domovinskoga rata, niti bi trebao opterećivati današnju demokratsku i europsku Hrvatsku. Za svoju borbu i borbenost, HOS-ovci zaslužuju zahvalnost nacije. Trebaju li i oni razumjeti na kojoj granici opterećuju i Domovinski rat i hrvatsku državu za koju su se borili? Hrvati su se teško oslobađali stigme ustaštva, koju su srpski nacionalisti u jugoslavenskoj fazi ciljano uvećavali da bi i na njoj utemeljili svoje buduće planove. Na takvoj se psihološkoj i političkoj matrici temeljila i velikosrpska agresija koja se predstavljala kao borba protiv ustaštva. Ako su u Hrvatskoj na vlasti ponovno ustaše, onda je – kako je tada tumačio Alain Finkielkraut – svaka borba (protiv ustaša) legitimna! Francuski filozof osuđivao je srpsko manipuliranje prošlošću, ali nije bio blag ni prema hrvatskome koketiranju s ustaštvom.
Zna se što simbolizira ZDS
Ako bi netko u Hrvatskoj pokazao Kurzovu odlučnost, raspetljao bi jedan politički problem koji stoji kao Damoklov mač nad državom i nad nacijom. U nas je lakše u hipu smijeniti četvoricu ministara nego zabraniti jedan politički slogan koji se pamti po tome što su ga koristile ustaše kao svoj znak prepoznavanja. Austrijanci ga zabranjuju, iako se kod njih javlja jednom u godini dana, osim možda na nekim zatvorenim proslavama i u zadimljenim kavanama, jer pripada starom poretku na koji se Austrija ne želi vraćati, a Hrvatska ga tolerira, iako ga više ne ponavlja samo Marko Perković na svojim koncertima. Kad bi i hrvatske vlasti izašle na austrijski put, vjerojatno Thompson ni dalje ne bi bio poželjan u pola Europe, ali bi mogao pjevati po Hrvatskoj; „Čavoglave“ bi se dovele u okvire hrvatskoga zakona ili se ne bi pjevale. Kad njegov odvjetnik pita može li se ZDS koristiti a da se „ne dovodi u vezu s NDH“, i sam, zapravo, sugerira mogući odgovor. Nije taj slogan postao poznat ni zahvaljujući HOS-u, ni zahvaljujući Perkoviću, poznat je jer su pod njim djelovale ustaške vlasti. Zbog toga nije benigna pojava u hrvatskoj politici i u hrvatskoj povijesti. Postojala je svastika davno prije Hitlera; s njim je kompromitirana, poslije njega je neupotrebljiva.
Narod koji je tisuću godina bio bez svoje države, a u jednome stoljeću osjetio na vlastitoj koži oba totalitarizma, ima neku gotovo prirodnu potrebu da prekraja povijest. Kad to čini na vlastitu štetu, kao sa sloganom ZDS i s pratećom ikonografijom, pokazuje stanoviti mazohizam, svojstven povijesno traumatiziranim narodima. Hrvatska će problem starih simbola riješiti samo ako ga rješava kao civilizacijsko pitanje; zadrži li ga u zoni politike, i dalje će se koristiti njima u dnevnim borbama, za političke potrebe; pucat će pod nogama vlasti kao petarde u dječjim rukama. Stari znakovi tako se produžuju kao novi problemi.
>> Oružje koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske
Dajte prestanite više s glupostima. Večernji se pretvorio u kolektivnu psihoterapiju na propale Jugoslavene. Jučer onaj raspali Mandić i Klasić, danas Mirkec trabunja...