Rijetko se može vidjeti muškarca s iglom u ruci, ali može u središtu Zaboka. Folklorist Damir Šemovčan kad nabavi pravo domaće platno i uzme iglu u ruke, sašije autentičnu narodnu nošnju. Za zagorski fertun, rukavce i janjku treba mu oko tjedan dana, a najviše posla ima s faldanjem. Svakoj narodnoj nošnji u svojoj radionici napravi i pripadajući nakit odnosno klaruš – za Zagorce crveni, a za bistranjsku nošnju bogatiju ogrlicu raznih boja.
Živi s folklorom
- Jednostavno cijeli život živim za folklor i s folklorom i koliko god se nekad želim odmaknuti, ne mogu si pomoći. Svaki put, nakon dodatnog proučavanja literature i konzultacija sa stručnjacima Etnografskog muzeja, kad dođem do novih saznanja što i kako je nekada bilo, imam nove ideje – kaže Damir Šemovčan. Rezultat toga su novine da zagorski muški lajbek nije uvijek bio crne boje i jednostavan već može imati i ukrase od metalnih dugmeta. Ženskoj zagorskoj nošnji pridodao je svilenu maramu. - Riječ je o marami krunašici koju su dobivale žene od gospodara umjesto kruna, odnosno novca. Kad se išlo u crkvu, sve je smjelo pokisnuti osim te štirkane marame – objasnio nam je Šemovčan. Kako nikada ne može mirovati, u eko – etno radionici, osim nošnji koje posuđuje KUD-ovima, ima i mnogo eko – etno uporabnih predmeta za koje se sav materijal donese iz prirode. Njegova ruža lijepo miriše, a ima latice od češera, prašnike od sjemenja, a vanjski dio od perinja. U aranžmanima su i detalji od kore drveta ili mahovina.
Župa i Fala
Tu su i starinske papuče od pletenica ispletenih od perinja. Svaki i najmanji komadić starog biber crijepa ‘ukrašen’ je primjerice tekstom “Fale”, na daskama za meso je recept za zagorsku župu... Kako je radionica u Ulici M. Gupca već prepuna predmeta oni su dostupni i svim ostalim ljubiteljima eko - etna.
