Ako su Andreju Plenkoviću bile potrebne četiri godine da konsolidira stranku kako bi konačno s drugim premijerskim mandatom otpočeo s reformama, oprostit ćemo mu na čekanju. Prvi Plenkovićev mandat, kako na čelu HDZ-a tako i na kormilu Vlade, bio je turbulentan: mangupi iz vlastitih stranačkih redova tukli su ga zdesna, partner u vlasti slijeva, a urušavanje Agrokora i aktualna pandemija krize su nezapamćene još od ratnih dana.
Naravno, ništa od toga ne može biti opravdanje da su u tom razdoblju nisu počele provoditi reforme. Međutim, četverogodišnje kašnjenje s početkom provođenja politika koje bi trebale upristojiti hrvatsko društvo, pomaknuti ga s dna gospodarske ljestvice Europe i dovesti na nivo razvoja gdje ćemo se moći sve više uspoređivati s Češkom, Slovenijom i Austrijom, a manje s Rumunjskom i Bugarskom ne bi trebalo biti izgubljeno vrijeme ako se u tekućem mandatu ove Vlade pokrenu najavljeni reformski procesi. Reforme nisu zbog Europe, nego zbog nas, iako bez njih neće biti moguće ni efikasno povlačenje novca iz zajedničke kase u Bruxellesu, a bez tih sredstava nećemo stići daleko.
Reformirati se u Hrvatskoj mora svašta – od javne uprave, pravosuđa, zdravstvenog i mirovinskog sustava, obrazovanja, do liberalizacije dijela javnih usluga i energetskog tržišta. Iako je tek kozmetičkog karaktera, najava smanjenja broja dužnosnika i vijećnika po općinama, gradovima i županijama budi nadu da se neke stvari ipak pokreću. To što će se broj zastupnika u lokalnim parlamentima smanjiti za 20 posto i što će se u većini općina i gradova ukinuti funkcija zamjenika seoskog i gradskog poglavara, u biti neće promijeniti način funkcioniranja jedinica lokalne samouprave. Bit će nešto i manje službenih automobila i vozača, a gradonačelnici će raditi malo više nego dosad. Istina, budžeti će biti nešto rasterećeniji pa će 100 milijuna kuna godišnje, koliko će iznositi ušteda, moći preraspodijeliti u korisne projekte.
Međutim, ciljevi ove mini reforme ne idu za time da se skrati vrijeme izdavanja građevinskih dozvola, da se poboljša javna usluga građanima i poduzetnicima na lokalnoj razini, da se razina kvalitete infrastrukture dovede na civilizacijski nivo, da se poveća pravna sigurnost i stvori okruženje privlačno investitorima. Već je u lipnju zabilježen pad broja izdanih građevinskih dozvola za 13 posto u odnosu na lanjsko prvo polugodište, ali ne zbog koronakrize, kako upozoravaju građevinari, već zbog činjenice da se dozvole čekaju u prosjeku šest mjeseci, što sa starim boljkama birokratskog aparata stvara izrazito nepovoljnu investicijsku klimu na lokalnoj razini. Pandemija tu situaciju nije uzrokovala, samo ju je pogoršala.
Za prevladavanje tih problema trebat će jače zaorati u strukturu javne uprave koja kronično boluje od klijentelizma, nepotizma i negativne selekcije. Za tako nešto trebat će političke snage. Jasno je kao dan da hrvatska ima previše jedinica lokalne samouprave sa statusom grada ili općine. Reforma nije općinama dati izbor da se same ukinu, jer to, naravno, neće napraviti niti jedna od njih 428. Reforma bi bila da se svaka općina ili grad koji se nisu u stanju sami financirati jednostavno ukinu i okrupne. Tu dolazimo do ključnog problema – trenutačno vladajuća stranka obnaša vlast u gotovo polovici svih općina, gradova i županija u Hrvatskoj. Od 128 gradova, HDZ je na vlasti u njih 62, a od 428 općina, HDZ je na prošlim lokalnim izborima prije tri godine pobijedio u njih 195. Od 20 županija, HDZ kontrolira njih 13.
Tko upravlja gradskim resursima, postavlja i svoju administraciju i svoje ljude na ključne pozicije, čime se svaka općina pretvara u mali izborni stožer čiji skup uspješnosti bitno utječe na ukupne rezultate na nacionalnim izborima. Ukidanjem više od 600 funkcija zamjenika načelnika, gradonačelnika te smanjenjem broja lokalnih vijećnika za oko 2000, srezat će se mnoge fotelje koje zauzimaju uglavnom stranački kadrovi pa bi i otpor jačim zahvatima u strukturu javne uprave na lokalnoj razini trebao u budućnosti biti proporcionalno manji. Optimisti će utoliko ovu minireformu shvatiti kao pri korak u čišcenju javne uprave, a pravi posao očekivati nakon lokalnih izbora u svibnju iduće godine. Plenkoviću bi, u situaciji kada ima čvrstu parlamentarnu većinu i konsolidiranu stranku, tri godine trebale biti dovoljne da provede ključne reformske procese. Pesimistima će i to biti samo mazanje očiju.
