Pisao je u 61 časopisu i novinama u zemlji i svijetu, objavio je 21 knjigu, a svojim je prilozima sudjelovao i u 15 zbornika. Pred nama je sad i njegova nova knjiga, nazvana “Onaj koji piše – kronika moga vremena”. A kada je pročitate, za što je potrebna vrhunska koncentracija, onda ćete se sigurno nekim dijelovima vraćati kako biste ih dobro zapamtili. Možda i podcrtali. Poput: “Nisam nikada dozvoljavao da me stave u determinističku luđačku košulju nacionalizma, već sam htio biti slobodan pa i od sebe samoga.” I nimalo ne griješi. Onaj što neumorno piše naš je kolega Danko Plevnik.
Od lani ste u mirovini. Kako izgledaju umirovljenički dani?
Nemam osjećaj da sam u mirovini jer nisam promijenio radno mjesto, pisao sam od kuće. Radim manje-više sve isto, čitam novine, portale, ali bez neuroze da će me neki urednik nazvati i zatražiti da komentiram neki događaj. Prije je moje čitanje bilo u funkciji plodnijeg komentiranja, a sada čitam “bez predumišljaja”. To me je vratilo legologiji ili znanosti o čitanju, pa sam protekle i ove godine imao predavanja o toj nemogućoj misiji – motivaciji mladih na čitanje koje sam održao po lijepim gradovima koje nikada prije nisam posjetio. Objavio sam i dvije knjige: “Duh naš svagdanji” i “Onaj što piše”.
Sjeme novinarstva u obitelji Plevnik posijao je još vaš djed i ono se održalo do danas, najmlađi su vaš sin i nećakinja.
Mog djed Ivana Dobraveca Plevnika Čista stranka prava poslala je iz Zagreba u Viroviticu gdje je 1899. osnovao list Virovitičan, a materijalno ga je pomogao biskup Strossmayer. Stric Božo bio je doajen Glasa Slavonije. Njegov sin Žarko bio je poznati reporter HTV-a, tako da smo kao obitelj u kontinuitetu od tri stoljeća u novinarskoj branši. Ja sam s 19 godina dobio ponudu da budem urednik kulture u Karlovačkom tjedniku, ali sam je odbio izgovorom da ću biti književnik. Bio sam strasni krležijanac. Mislim da se u mom slučaju radi o blagoslovljenom prokletstvu.
Kako se (ne)moguće sjetiti nekoga koga u knjizi niste spomenuli, kakve su reakcije? Ima li zamjerki?
Osim napisa Mladena Krnića u Slobodnoj Dalmaciji, još nije bilo pisanih reakcija. Budući da sam u memoarima spomenuo više od 1200 osoba, teško je sa svima njima, osobito pokojnima, stupiti u referentnu vezu. Kolegica sa studija književnica Nada Gašić mi je predbacila da sam se prikazao previše narcisoidnim, što je točno. Međutim, trebamo se podsjetiti tko je bio Narcis? Mladić, ali ipak ne mojih godina, zaljubljen u svoju sliku. Na internetu je mnogo pseudonimusa i anonimusa pokušalo o meni dati krivu sliku pa sam jednostavno bio primoran ostati kod ove svoje, makar je točnija. Rekao sam nakladniku Plejade Iliji Raniću da bi knjiga postala bestseler kada bi je kupili svi oni koji bi o meni željeli imati pouzdanije mišljenje.
Knjiga je pravi dokument vremena koji pokriva razdoblje od nekoliko stoljeća. A ipak ste na promociji knjige rekli: “Danas je isplativije izdati domovinu nego izdati knjigu.”
Domovina se izdaje i slijeva i zdesna, odozdo i odozgo na svakojaki način, ali ako se to radi najvulgarnije, dobiva se medijska pozornost, a kroz nju potom i financijska korist. Od izdavanja knjige svi gube. Autori ne dobivaju novac, izdavači ne osiguravaju profit, knjižari su u deficitu jer premda imamo kulturu od stoljeća sedmog knjiga se sve manje kupuje, knjižarski se lanci zatvaraju, čitamo ono što pišu veliki jezici.
Napisali ste: “Volio sam gledati kako se kvalitativno mijenjam, a ne kako kvantitativno rastem, što je za posljedicu redovito imalo da sam bio prekratak s novcima i da su mnogi tobože gluplji od mene u životu materijalno bolje prošli”.
“Gluplji” su oni koji nisu imali nikakve društvene savjesti, uvijek pripravni da preokrenu kaput i posluže se vladajućom političkom retorikom. Mislim da pripadam luzerskoj većini, što bi u demokraciji trebala biti prednost – da nismo luzeri. Živjeti pošteno, pametno i principijelno najbrži je put u siromaštvo u Hrvatskoj. Mladi ljudi imaju dušu i skrupula i radije odlaze tamo gdje će im ta tri načela dopustiti da napreduju i u profesiji i u društvu.
Može li se reći da u nas vrijedi – što si veći i drskiji plagijator, to ti se smiješi bolja i moćnija pozicija?
Kod takvih stavova moramo biti jako oprezni. Trebalo bi preciznije definirati plagijatorstvo! Nisu li sljedbenici renesanse, humanizma i prosvjetiteljstva u neku ruku plagijatori prototipnih autora? Kako razlučiti kreativce unutar poetskih škola? Naši novinari na očigled urednika, koji izgleda nemaju vremena čitati originale, prepisuju iz The Guardiana i ne potpisuju se atribucijom priredio, preveo ili prepisao, već napisao. Imaju li takvi mediji moralno pravo proganjati ikoga za kopiranje?
Kraj knjige je izuzetno aktualan. U njemu spominjete političare koji su upravo sad “zvijezde” medijskih tekstova: Plenkovića, Bandića, Anku Mrak Taritaš, Vesnu Pusić...
Premda politološki obrazovaniji analitičari sve više govore o politikama Vlade i resora, a ne o politici, ipak sve ide po voznom redu politike kao strukture, a to je kod nas politiziranje i lobiranje. Bandolini je mađioničar i on je izvan konkurencije jer se poput Houdinija uvijek izvuče iz postavljenih međustranačkih zamki. On ima birački kredibilitet. Većina hrvatskih političara ne može izaći iz partitokratskog labirinta, a to je jedan od uzroka što je tako malo državnika među njima. Da je obrnuto, ne bi li se nakon 27 godina samostalnosti već morali vidjeti rezultati?
U knjizi navodite pismo koje ste lani napisali Plenkovićevu ocu ustvrdivši da je Andrej jedina moralna osoba u HDZ-u te da je on spas za HDZ. I sad to mislite?
Napisao sam: “Svugdje govorim da je on jedina moralna osoba u HDZ-u. Kada su svi okrenuli leđa Jadranki Kosor, on se pokazao gospodinom. Jedini je kritizirao Karamarka, pa sam rekao da tih 200.000 članova nema morala. Kada HDZ treba snositi krivicu zbog korupcije, onda kažu da nije 200.000 članova krivo!? A zašto osim Andreja ni jedan jedini član nije pokazao moralnu vokaciju da izrazi svoje nezadovoljstvo ‘Konzultanticom’. Za HDZ je Andrej spas. Ali koji HDZ? Stari HDZ je nepopravljiv i on će nastojati potrošiti Andreja kao što je potrošio Sanadera. Andrej bi trebao moralno i intelektualno restrukturirati HDZ a time i korumpiranu demokraciju u Hrvatskoj.” I dalje mislim da je Andrej spas za HDZ ako je HDZ popravljiv. Armirani beton hadezeovske nepromjenjivosti pritišće Plenkovića i sada kada je ostvario izborni trijumf. Previše je članova koji su karijeru izgradili na animozitetu, ali tim putem nikako ne bi smjeli nastaviti lideri.
Tko je od političara i zašto u proteklih godinu dana napravio najveće pogreške?
Nema nikakve sumnje – Zoran Milanović. Imao je izbore u rukama, ali ih je prokockao amaterski, na jedan nepotrebno retoričko-pacerski način. Već otprije sam zbog takvog ponašanja predvidio velike poteškoće za SDP. Sada ni kriv ni dužan za te greške ispašta Davor Bernardić, a Milanovićeva ekipa, koja je izgubila vlast, i dalje nema osjećaj vlastite odgovornosti pa je projiciraju na Davora.
Da vide u što su se sad pretvorile njihove stranke i tko ih vodi, bi li Tuđmanu, Račanu i Savki Dabčević-Kučar bilo zlo ili...?
Franjo bi bio zadovoljniji od Ivice, koji nije htio Milanovića, i Savke, koja na koncu nije bila sretna s Pusićevom. Ali sve je to i dalje začarani krug u koji nema pristupa običnom puku.
Ako se dogode novi izvanredni parlamentarni izbori, kako će taj eksperiment završiti?
Nije problem u strankama i izborima, nego u biračkom truplu. Što reći za građane koji u 73% omjeru nisu zadovoljni smjerom Hrvatske, a s 34% popularnosti nagrađuju HDZ!? I mahom glasuju za tu stranku. Hrvatima bi se moglo pomoći kada bi nakon socijalističke, nacionalističke konačno krenuli u racionalističku revoluciju. A tko ih tamo može voditi. Ja glasujem za predsjednika HAZU Zvonka Kusića, koji je antitrumpovac premda je rođen baš kada i Donald Trump 14. lipnja 1946. No ni on, a ni mnogi pametni ljudi ne žele se baviti politikom.
Kako biste ocijenili psihoprofil Ivice Todorića?
U svojoj sam knjizi već 2015. predvidio propast Agrokora, što nije bila neka mudrolija. Svi u poslovnom lancu su znali da do krajnjih granica odgađa plaćanje dobavljačima. Kao psiholog laik za vaše potrebe rekao bih da je Todorić imao Edipov kompleks identifikacije s ocem. On je htio dokazati ocu da će ostvariti ono što njemu nije pošlo za rukom – pretvoriti poljoprivredna dobra u proizvodne gigante. Mora mu se odati priznanje na činjenici da je tri milijarde uložio u agrar i pokušao stvoriti megakorporaciju. Zavidio je na poslovnom uspjehu Jankovićeva Mercatora i u nekoliko navrata ga je htio kupiti, a kada je to uz pomoć Sberbanka uspio – reprizirao je mjeničnu katastrofu Abdićeva Agrokomerca.
Crkva i branitelji izjašnjavali su se o mnogim pitanjima u društvu. Je li vam čudno da sad, u jeku afere o Todoriću, od njih ni traga ni glasa?
Vjerojatno je Todorić imao za njih paket pomoći. U Hrvatskom proljeću, koje se dogodilo 26 godina nakon II. svjetskog rata, nitko nije spominjao rat i ratne žrtve, već se gledalo prema naprijed. Danas 22 godine nakon Domovinskog rata u zraku je psihoza očekivanja rata. Nevjerojatno je da se više revizionističke energije ulaže u izjednačavanje ustaša i partizana nego u popravljanje socijalnog statusa onih pravih, nefunkcionarskih, marginaliziranih branitelja. SUBNOR je gnjavio u komadu, a na žalost branitelji su se raspolutili u stotine udruga i izgubili definiciju braniteljstva. Zbog toga misle da su kompetentni govoriti o svačem, a šutjeti o nečem. Crkva se dijelom izgubila u društvenoj slobodi i zaboravila na dušu svih ljudi, što joj je Kristovo poslanje.
U knjizi ste pisali i o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Kako ste reagirali na nedavnu inicijativu za Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja je podigla dosta prašine?
Nisam reagirao jer me nitko nije za to ni pitao. Ja sam ipak profesor hrvatskog jezika i u tom pogledu slažem se s predsjednikom MH Stjepanom Damjanovićem kojega znam dok je bio asistent na faksu. Svima je jasno da je b-c-h-s (bosansko-crnogorski-hrvatski-srpski) jezik u osnovi isti južnoslavenski jezik kojemu ne treba prevoditelja. Razlike nastaju prilikom pravopisno-gramatičke kodifikacije. Svi mogu razumjeti taj zajednički jezik, ali govoriti i pisati mogu uglavnom samo svoj koji imaju pravo zvati narodnim imenom.
Predvidjeli ste svojevremeno pobjedu Clintona i Obame, a možete li sad predvidjeti dokle sve Amerika može srljati s Trumpom?
U emisiji na HTV-u prigodom Trumpove inauguracije kazao sam da će biti opozvan. Trump je detronizirao SAD s mjesta budućeg dirigenta svijeta jer SAD to danas još uvijek ostaje, što ne bi mogao nitko postići izvana. Trump slaže paradoks na paradoks – uvodi izolacijski intervencionaizam, što je neshvatljivo kao pojam, a kamoli kao praksa.
Kako biste okarakterizirali čovjeka koji negira klimatske promjene i odustaje od sporazuma kojim se koliko-toliko pokušava spasiti ovaj planet?
Kao čovjeka koji dosljedno drži riječ – svojim komitentima i vraća Ameriku u doba početka industrijalizma.
Začetnik ste legologije, znanosti o čitanju. Napisaste: “Čitanje je oblik obraćenja, molitva za suvisliji identitet.” No, nacija nam baš nije sklona takvoj molitvi. Ako ljudi ne čitaju, ako mladi zaziru od knjiga – gdje ćemo završiti?
U budućnosti! Tamo gdje već jesmo. Na internetu, gdje svako ima svoj profil na Facebooku, Instagramu ili pozira na blogu. Čitanje je pažnja koju dugujemo sebi, a surfanje je bijeg od sebe i ne treba gajiti nadu da ćemo se pronaći na novom siteu.
Nazivaju vas i pionirom futurologije. Evo vam onda još jedan zadatak. Sve više ljudi ovlašćuje sve manji broj ljudi da umjesto njih misle i odlučuju, a istovremeno usavršavamo robote da umjesto nas rade.
Posthumanizam na mjesto Homo sapiensa uvodi robo sapiensa, ali sumnjam da će to pomoći pravednijoj distribuciji nacionalnog bogatstva. Već se piše o Cyborg Bill of Rights, pa će kapital kiborzima davati veća prava u daljnjoj tendenciji smanjivanja ljudskih prava radnika. Jedan od prominentnih svjetskih biologa s Harvarda Edward Wilson je u knjizi “Smisao ljudskog postojanja” diskvalificirao ovakva pitanja: “Želimo li se zaista biološki natjecati s robotima korištenjem mozgovnih implantanata i genetički poboljšanom inteligencijom i socijalnim ponašanjem?” Čovjek će čovjeku biti zanimljiv kao potrošač, kao slušalac tuđe logoreje i uredan platiša računa! Na kraju se ipak sve svodi na zlo i dobro. Slažem se s Wilsonom da unutar skupine sebični pojedinci pobjeđuju altruistične, ali na skupine altruista na koncu ipak nadvladavaju skupine sebičnjaka. “Individualna selekcija promovira grijeh, dok selekcija skupina promovira vrlinu”. Na toj je zakonitosti opstalo čovječanstvo i opstat će i kada krene na Mars.
Tuđman vas je definirao kao “onoga tko piše”, a kako biste u tri riječi vi definirali sami sebe?
Onaj što čita.
