Talijanska književnica, pripovjedačica, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica Elsa Morante (1912. – 1985.) na hrvatskom jeziku ne postoji, osim možda u starim žurnalima kao supruga Alberta Moravije. Njezin glasoviti roman "La storia" iz 1974. godine tako u katalogu zagrebačkih knjižnica nalazim samo u prijevodu Razije Sarajlić i izdanju sarajevske Svjetlosti iz 1987., srećom na jeziku koji svi dobro razumijemo. Naslov tog izdanja je "Istorija" (uz opasku kako bi, ako jednom roman netko prevede na hrvatski, potpuno promašen bio naslov "Povijest"), a podnaslov "Sablazan koja traje već deset hiljada godina".
Ovako počinje kratka kronologija prve polovice 20. stoljeća, s naglaskom na ratnim i revolucionarnim zbivanjima i događajima, koju donosi nekoliko prvih stranica romana.
"... 1900. – 1905.
Posljednja naučna otkrića o strukturi materije označavaju početak atomske ere.
1906. – 1913.
Malo novog pod nebeskim svodom. Kao i svi vjekovi i mileniji koji su mu prethodili na Zemlji, i novi vijek se ravna prema već ustaljenom principu istorijske dinamike: jednima – vlast, drugima – ropstvo.
(...)
Iako među Silama vlada opasno nadmetanje u naoružanju, one se, s vremena na vrijeme udružuju u blokove, da bi zajednički štitile vlastite interese (čitaj: interese 'vlasti'). Drugima, tj. potčinjenom društvenom sloju koji ne učestvuje u dobiti, ali je stvara, ti interesi bivaju predstavljeni idejno-apstraktnim terminima, koji variraju shodno reklamnom trendu. U prvim decenijama vijeka, najomiljeniji termin je otadžbina."
Ne opterećuje me pitanje tumači li to Elsa Morante svijet i povijest na marksistički način kao vječni sukob klasa, dokle god mi se to tumačenje čini istinito i univerzalno primjenjivo. Ne vidim baš ništa novo pod nebeskim svodom u 21. stoljeću, koje više i nije djetešce u jaslicama punima nade, nego je punoljetno i sve ružnije.
Za razliku od svih drugih za naših života rasturenih država i raseljenih naroda, Ukrajina je u proteklih mjesec dana postala našom "otadžbinom", u skladu s modom koju početku 20. stoljeća pripisuje Elsa Morante. Svi smo mi Ukrajina, tamo se brani i naša sloboda i naša demokracija. Slava Ukrajini, kliče se od Kijeva do Los Angelesa. Da, to je isti onaj poklič zbog kojeg je FIFA za vrijeme Svjetskog kupa 2018. u Rusiji dvojicu hrvatskih nogometaša drakonski kaznila, i da, to je ista FIFA koja je sada u slavu Ukrajine iz svih svojih natjecanja izopćila sve ruske klubove i reprezentacije.
No, vratimo se "Istoriji" koja se, kao i svi veliki romani, ne bavi općenitim opažanjima, manifestima i floskulama, nego ljudima. Prvi čovjek isklesan od slova ovako, vrlo živ, izlazi na pozornicu (i dalje u prijevodu Razije Sarajlić):
"Jednog januarskog dana godine 1941. jedan njemački vojnik hodao je rimskom četvrti San Lorenco. Od italijanskog je znao samo 4 riječi, a o svijetu je znao malo ili ništa. Ime mu je Gunter. Prezime ostaje nepoznato..."
Dvije stranice dalje otvaraju nam se vrata i u Gunterovo srce i um:
"Ovo, u Italiji, bilo je njegovo prvo iskrcavanje u tuđini; i moglo mu je već poslužiti kao pretpostavka za radoznalost i uzbuđenja. Ali prije nego što će i stići, napuštajući njemačke granice, spopala ga je strašna i samotna tuga, koja je otkrivala njegov neizgrađen i pun nesklada karakter. Jer momak je pomalo bio nestrpljiv za avanturom, a pomalo je, da i sam ne zna, ostajao vezan za majčine skute. Pomalo je sebi zadavao riječ da će izvršiti velika herojska djela, na čast svome Fireru, a pomalo podozrijevao da je rat bezvezna računica koju su zamislili vrhovni štabovi, a koja se njega uopšte nije ticala. Pomalo se osjećao spreman za svaku brutalnost, a pomalo je, tokom putovanja, prežvakavao gorko sažaljenje prema svojoj minhenskoj prostitutki, na pomisao da će sada imati malo mušterija, jer je bila stara."
I eto čuda književnosti kad nekoliko rečenica, izmišljenih i napisanih davno o još davnijim povijesnim događajima, postaje istinitije od svih novinskih izvještaja koje ste u proteklih mjesec dana pročitali ili čuli o ratu o Ukrajini, a pogotovo o tisućama, desecima i stotinama tisuća mladića, Aljoša, Ivana, Olega, Maksima i Aleksandara. Nije li mnogi od njih, "nestrpljiv za avanturom", prelazeći ukrajinsku granicu kao naoružani i obezimenjeni broj, mogao i morao osjećati se i misliti nešto slično kao i Gunter 1941. u Rimu, u procijepu između ratnog herojstva i podozrive sumnje o bezveznoj računici koja se uopće ne tiče njegova života. Ali će se, možda, itekako ticati njegove smrti.
Na traženje knjige Else Morante uputio me je talijanski fizičar i autor vrlo popularnih knjiga Carlo Rovelli. Njegov hrvatski izdavač TIM press upravo je ovih dana objavio još jedan Rovellijev naslov, zbirku novinskih članaka, kolumni i eseja "Na krilima leptira" u prijevodu Hane Klak Ustolin.
Rovelli se u tim člancima bavi svim i svačim, kamo god ga njegovo znanje i znatiželja odvedu. Kako sam kaže u prologu, članci "malo govore o znanosti, a više o pjesnicima, znanstvenicima i filozofima koji su me se dojmili, o pokojem putovanju, ateizmu, crnim rupama, teleskopima, intelektualnim iznenađenjima i različitim razmatranjima..."
U jednom od članaka Rovelli razmatra dvije hipoteze o ratu. Jednu prema kojoj je rat relativno nedavnog podrijetla, iz doba kada ljudi počinju gomilati imovinu, i drugu, prema kojoj je nasilje među skupinama našoj vrsti urođeno. Povod članka bilo je otkriće u Nataruku, arheološkom lokalitetu na obalama jezera Turkana u Keniji gdje su nađeni najstariji do sada otkriveni tragovi pokolja jedne skupine ljudi nad drugom, stari deset tisuća godina. Taj broj Rovellija je podsjetio na podnaslov romana Else Morante, na "sablazan koja traje već deset tisuća godina". Sablazan rata.
U ljudskoj povijesti deset tisuća godina je malo, a opet previše za sve žrtve i za ljude koji i danas u ratovima umiru. Ukrajinski nije jedini. Ali, razmišlja Rovelli, ako ta sablazan traje "samo" deset tisuća, a ne milijuna godina, onda od te sablazni možda još uvijek možemo pokušati ozdraviti. Vrijedi tu nadu, koliko god slabašnu, prenijeti novim naraštajima. Jer naš je, u tom pogledu, definitivno podbacio.
VIDEO Pronađeno najmanje 400 tijela civila, raste strah da Buča nije jedina: "Ovo je doktrina antipartizanskog ratovanja"
kad su ratovi u pitanju ti o tome nemoj pisat,izaša si iz rupe kad je tuđman umra,ok?