Moramo biti ljudi da bismo postali građani. Višeznačna je ova Coleridgeova misao jer pretpostavlja najprije u pojmu ljudi čovječnost i civiliziranost koja se onda nadograđuje na političku fizionomiju građanstva s prihvaćenim pravima i obvezama. Istovremeno ono “ljudi” sugerira i emocionalnu odraslost koja će nam u politički formiranom građanstvu značiti prikladnost nošenja sa svim izazovima koje isprazno nazivamo povijesnima.
Kod nas je pak smisao Coleridgeova stava doživljen teodicejski pa, kao što teodiceja nastoji svim silama opravdati Božje postojanje, tako i hrvatsko teodicejstvo pokušava svim silama opravdati nacionalni smisao prava na postojanje države u kojoj ništa nije jasno. Počevši od toga što uopće, k vragu, slavimo 30. svibnja. Ni 30 godina postojanja naše republike nije nam bilo dovoljno da definiramo ključne vremenske fundamente i zbrka s kojom se susrećemo u svakodnevnom, ali i prigodničarskom, kontekstu s pravom je iskristalizirala kolektivnu dilemu jesmo li narod i zajednica koji znaju i zaslužuju išta i slaviti. Kada je Dan nezavisnosti, a kada Dan Sabora? Kada je Dan oslobođenja, kada Dan Republike, a kada proglašenje neovisnosti? Ako se ne možemo dogovoriti što nam je važno na folklornoj, kako se dogovoriti što nam je važno na egzistencijalnoj ljestvici. Ili kako bi to pitao Cioran – nije li možda imenovanje konja konzulom tek dobro poznavanje ljudi. Inducirani nered koji se nezaustavljivo širi hrvatskim društvom potpuno je logična posljedica kontinuiranih nasrtaja na osnovne standarde procesa u kojima najprije nastaju ljudi da bi se mogli roditi i građani.
Od ponašanja na ulici i u javnosti gdje je agresivnost postala poželjan prizor izražavanja suverenog stava i gdje je nepristojnost poistovjećena sa slobodom, preko ispovjedničkog religijskog licemjerja i političko-crkvenog arbitriranja kroz autoritet sile, a ne silu autoriteta, sve do prava jačeg, neprosvjećenijeg, nenačitanijeg, primitivnijeg i kolosalnije glupog kao ne samo prihvatljiva nego i poželjna participanta samih vrhova upravljanja. Dan hrvatskog primitivizma još ne proslavljamo, ali praktično je pitanje zar bi se imalo smisla slaviti svakog dana u orgijski masovnom okupljanju svih koji polažu pravo na prvosvećenstvo naše nacionalne primitivnosti. Nikada ne bih slavio ni jednu državu, ne bih se busao u prsa ni jednim ustavom, jer on ne stvara okvir osobnih i političkih sloboda, nego postavlja prepreke pred pojedinca s obzirom na to da svaki politički poredak „ne može poštovati i štititi individualizam a da ga ovaj ne potkopa“. Zato su nacionalreligijske zajednice najmanje čuvari kolektivnog identiteta, a puno, puno više zatiratelji individualnih kvaliteta, zato države doista jesu aparati sile u rukama vladajuće klase, ali kako država podrazumijeva i silu i vladajuću klasu, marksistička zamisao o samoubojstvu državnog aparata koliko je divna toliko je i shizofrena; teško da će se itko ikada dokopati vlasti i države samo zato da bi ih ugasio.
Oni koji su se, mogu slobodno reći, na prijevaru dokopali hrvatske države grčevito brane pozicije s kojima nemaju blagog pojma što činiti. Pomanjkanje svake strategije i odsutnost želje da se naprave ključni razvojni iskoraci uvjetovani su strahom od novina koje bi mogle značiti i najmanji rizik stvaranja pukotina u monolitnom sustavu besmislenosti. I izbori koji dolaze bit će neizrecivo glupi i neće donijeti ništa više od prizemnih dvoboja mizernih taština iza kojih ne stoje nikakve ličnosti. Nećete čuti n jedan suvisao program, ni jednu duhovitiju misao, ni pola poruke o tome kako će terminalno stanje kojem tepamo država izgledati za deset godina. Ispred vas će defilirati likovi koji ne samo da još nisu postali ljudi nego se i ne zamaraju postati građanima. Oni su površne fatamorgane vlastitih predodžbi o sebi kao o stvarnim tiranima istine koja treba postati narodni običaj. Ako je zaštitno lice navodnih izbora Marijana Petir i ako je presudno kome će se pokloniti osoba koja je od djeveruše Lovrić Merzel, zbog šokantne epifanije, došla do statusa hrvatske djevice-političarke, onda je jasno kako je ono MI postalo neinteligentno, bez znanja, bez sposobnosti i bez rezultata.
Marijana Petir umjesto nečasnog progonstva iz politike zbog konvertitstva u društvu konvertita postaje vestalka konvertitstva, od djeveruše izborna udavača. Izgleda da je danas posve dovoljno raskopčati kostimić i gurnuti križ među cice. Dobro, pa kad već ne znamo što će se proslavljati 30. svibnja, možda da se iskoristi prilika pa se taj dan proglasi Danom dokidanja hrvatske državnosti. Jer nakon toga je 1990. počela privatizacija, prodaja nacionalnih poduzeća i resursa, suverenitet je postao rastezljiv i perforativni standard, a republika silovana vrijednost bez ponosa i ugleda. U onoj bivšoj podjednakoj nakaradi od države barem se znalo kad je Dan Republike koja se svela na umaršalovljenog narcisa. Poželjeti vam danas sretan Dan Republike, pa makar se odnosio i na 29. studenoga, možda će onima koji nemaju nimalo vizije ni hrabrosti da bi svijet zamislili bez država izgledati ipak nešto bolje od prijedloga da zaživi kao dan dokidanja države. Pa zato sretan vam Dan Republike. Zamislite je kao da stvarno postoji.
