Ima ljudi koji kažu da je grčki javni dug, koji je sada negdje oko 175 posto njihova BDP-a, jednostavno „nemoguće vratiti“.
Da grčka ekonomija nije u stanju niti servisirati taj teret od tristo milijardi eura, a kamoli razmišljati o tome da ga počne smanjivati, ili u nekoj dalekoj budućnosti – vrati. Prošli smo tu točku iza koje nema povratka, to je jednostavno realnost koju „treba priznati“, i da je jedino rješenje grčkog problema to da kreditori dobar dio tog duga otpišu.
Istovremeno, ima ljudi (a paradoksalno, to su često isti oni koji iznose gornju tvrdnju), da hrvatski dug, koji je sada negdje oko 90 posto BDP-a, „nije nikakav problem“. Da država treba i dalje nastaviti trošiti kao i do sada, pet ili više posto više od toga što uprihodi kroz poreze, da nam je dosta tih „bolnih rezova“ i „neizdrživih mjera štednje“. I da, budući da prodaja „obiteljskog srebra“ – „naših“ šuma, voda i cesta – ne dolazi u obzir, da tu potrošnju treba financirati novim zaduživanjem. Nikakav problem. E, sad se postavlja pitanje, u kojem točno trenutku „nikakav problem“, odjednom postane „nerješiv problem“?
Gdje je ta magična granica, taj bermudski trokut zaduživanja (negdje između 90 i 175 posto BDP-a), gdje se odvija ta neobična transformacija. Kako to da „nikakav problem“ prvo ne postane mali problem, pa malo veći problem, pa ogroman problem, prije nego što postane potpuno nerješiv problem i ljudi počnu pričati o otpisu dugova, izlasku iz eurozone i slično, a zemlja počne klizati u potpuni kaos?
Drugim riječima, koja je to granica kad bi se ekonomistima, političarima, ali i građanima o čijoj se budućnosti tu radi, trebale početi paliti lampice. Zanimljivo, EU je davno dala službeni odgovor: države ne bi trebale imati deficit veći od tri posto BDP-a, a javni dug ne bi trebao prelaziti 60 posto – to su granice održivosti. Ekonomisti smatraju na razini duga od 90 posto može negativno djelovati na rast do te mjere da zemlja upadne u začarani krug (“debt trap”). Prva akcija spašavanja Grčke bila je dok im je dug bio na razini 115 posto BDP-a (ne puno više od naših 90, zar ne?).
Međutim, protivnici politike štednje, zapravo protivnici politike odgovornog upravljanja javnim financijama i odgovornog odnosa prema budućim generacijama, kažu da visina duga uopće nije problem, često navodeći kao primjer Japan, Italiju ili neku treću zemlju koja ima daleko veće razine javnog duga nego Hrvatska pa s tim nema neki veliki problem. Ti ljudi kažu „nije bitna razina duga, nego...“ i sad na mjesto tri točkice dođe jedan od niza dodatnih kriterija koji su zapravo važni. Na primjer, nije važna razina duga ako imaš ekonomski rast (koji je veći od kamate na dug). Nije bitna razina duga ako si pametno ulagao (ne u potrošnju, nego infrastrukturu koja će generirati rast). Nije bitna razina duga ako si jedna od tri najrazvijenije industrijske nacije na svijetu, ili barem velika, svjetski konkurentna ekonomija, i ako se zadužuješ u vlastitoj valuti. Međutim, svi ti kontraprimjeri promašeni su iz jednostavnog razloga – Hrvatska stoji jako loše upravo po svim kriterijima po kojima „javni dug nije problema ako...“
Hrvatska nije velika ekonomija, nego upravo suprotno – mala, otvorena i visoko eurizirana ekonomija, a takve su puno osjetljive na izloženost financijskim tržištima, nego velike, stabilne zemlje poput Japana, SAD-a, pa čak i Italije. Hrvatska se zadužuje ne u svojoj valuti, nego euru. Veći dio duga je u rukama stranih financijskih institucija, a ne domaćeg stanovništva ili banaka. Hrvatska nije jako konkurentna, to je ipak još uvijek zemlja u razvoju (“emerging economy”). Hrvatska, bez obzira na visoke deficite, nema stope rasta više od troška financiranja, štoviše – Hrvatska već šestu godinu zaredom bilježi pad ekonomske aktivnosti, dok istovremeno mora plaćati kamate na dug 4 do 5 posto.
Na koncu, Hrvatska se nije zaduživala kako bi potakla rast, nego iz socijalnih i političkih razloga – kako bi zadovoljila interese svojih političkih elita i skupina koje ih podupiru i održavaju na vlasti. Kao što su nekoliko puta rekli naši vodeći političari – prioriteti su mirovine, socijala i plaće (u javnom sektoru). Iz svega ovoga proizlazi zaključak da smo mi, kad govorimo o javnom dugu i koliko je to točno problem na skali od „nikakav problem“ do „nerješiv problem“, puno bliže ovome drugome nego prvome. Nije li vrijeme da se tim problemom počnemo baviti, prije negoli krenu redovi pred bankomatima, prestanu voziti trajekti do otoka, ponestane WC papira u trgovinama, a vojska počne govoriti o „održavanju reda“?
>>Davor Huić novi kolumnist Večernjeg lista
U potpunosti se slažem s podnaslovom. Lova njima, a dug svima nama.