Kažu da je Nostradamus najavio vatru u Notre-Dameu te da će taj događaj biti uvertira u veliko zlo koje će snaći svijet. Problem sa svim proročanstvima velikih proroka su što ih se uvijek dešifrira naknadno. Točnije, proročanstva proreknu budućnost tek kad postanu prošlost. Ne znam zašto ih već tisućljećima ne uspijevamo pročitati na vrijeme pa da spriječimo sve te krvave i bolne nesreće koje su nespremnima zatjecale generacije.
Pitanje je tu čemu onda uopće služe proročanstva i postoje li proroci ili su tek suvremenici kao i oni poslije njih dovoljno tupavi da ih na vrijeme ne pročitaju. Recimo da je netko 14. travnja ispravno protumačio Nostradamusa i u najpoznatijoj pariškoj crkvi zanoćio sa šmrkovima na gotovs pa da ne gledamo dramatične scene vatre i ljudskog licemjerja dok kleče i pjevaju u tim patetičnim scenama naoko uzvišene boli i manifestacije pripadnosti. Niti jedan prorok nikad na vrijeme nije shvaćen ozbiljno.
Jesu li Isusa i njegove poruke prihvatili na vrijeme? Pa njemu nisu vjerovali ni najbliži suradnici zbog čega i postoji paradoks da se kršćanstvo temelji na liku dva potpuno neprimjerena tipa; jednom koji ga je izdao i zanijekao, a da se Isus još nije stigao ni ohladiti i drugom koji je progonio njegove malobrojne sljedbenike kao, što bi Zagorci rekli, vrag svoju mater. I sad vjera u uskrsnuće i Isusove poruke trebaju biti bezuvjetno prihvaćeni posredovanjem sumnjivih tipova koji ne samo da nisu znali što žele nego nisu imali hrabrosti dosljedno stajati iza vlastitih uvjerenja.
Bježati je ispred neuvjerenih morao i Muhamed i to nakon 12 godina propovijedanja, a i Jahve je iz nekog, očito dobrog razloga, morao poručiti Židovima da mu njihov tamjan smrdi u nosnicama. Nakon svega dogođenog u tom religijskom trokutu ostaje veliko pitanje što se te 732. dogodilo kod Poitiersa; je li Karlo Martel spasio Europu od islama ili se islamu počelo crno pisati od Europe. Kao da je spaljivanjem Irminsula Karlo Veliki, nebo koje je ovaj saksonski sveti hrast povezivao sa Zemljom, srušio na sve naše glave u vijeke vjekova, a što nije mogao pokriti ni Oriflammeom Hadrijana I.
Svijet je u velikim religijama umjesto mjesta spajanja ljubavi prema jednom i istom bogu dobio izvore stalnih sukoba i krvoprolića pa je i žrtva Iberijca Priscilijana bila te 384. godine svojevrsno proročanstvo kako će se postupati s osuđenim hereticima; Priscilijan je propovijedao strogi asketizam pa je zbog toga ponio titulu prvog kojeg je Katolička crkva osudila na smrt zbog hereze. I tako u vrtlogu vjere, proročanstava, sumnjivih svetaca i još sumnjivijih sljedbenika gradili smo uvjerenja u vlastite identitete i nekako se dotaljigali do 21. stoljeća u kojem više očito nemamo ideja kako i kamo dalje. Da se do kraja pokoljemo u okvirima nedorečenih dogmi, da prihvatimo razlike, ali da to shvatimo kao poraz pred neminovnim, da se nastavimo praviti kao da se ne događaju grandiozni procesi koji su odavno prerasli skromne mogućnosti ionako oskudnih potencijala tolerancije i prevelikih bazena predrasuda.
Zaboravite Europu koju ste poznavali, ona je nakon pada Berlinskog zida, a time i pada ideje Jalte, u neprekidnom političko-svjetonazorskom teraformiranju. Ono što eufemistički zovemo populizmom u stvari su fašističke rekonkviste većih dosega i posljedica no što si želimo priznati pa bismo se opet mogli jednom iznenađeni naći u čudu jer nismo na vrijeme prepoznali očite znakove okrupnjavanja zla, nismo ispravno iščitali „proročanstva“, a „proroke“ koji su nas upozoravali proganjali smo ili spaljivali kao heretike. Baveći se fašizmom od prije 80 godina, ne prepoznajemo da je on u međuvremenu promijenio fizionomiju i da će, kao što je ustvrdio Thomas Mann, „kad sljedeći puta dođe, fašizam doći u ime slobode“.
A rad ionako oslobađa, zar ne? Zato kad danas naši politički mislioci tako nesuptilno i nabiflano osuđuju sve totalitarizme, osim što potpuno nesvjesno time osuđuju i sve njihove žrtve, rade dvije krucijalne pogreške; ako su već krenuli uopćavati, onda bi bilo bolje da šute i ako su već krenuli osuđivati zašto ne osude i ovaj moderni totalitarizam kapitala kojem tako svesrdno pridonose. Ne čine to jer ga ne prepoznaju ili zato što su plaćeni da ga ne prepoznaju? Krleža bi rekao da dijagnoza ne znači ozdravljenje pa prepoznavanje procesa predstavlja tek prapočetak bilo kakve mogućnosti djelovanja. Kažu da je kralj Jošija bio veliki reformator koji je svojim reformama imao golem utjecaj na judaizam.
No, to nije bilo dovoljno jer ga velika bitka kod Megida 609. stare ere, pamti kao poraženog. Faraon Neko pobjeđuje, Jošija gine, a Megido postaje Armagedon, sinonim katastrofe. Povijest nam hladno poručuje da smo mogli i bolje, budućnost nas ostrašćeno opominje da bolje nismo zaslužili, a sadašnjost nezainteresirano čeka kakvu ćemo sljedeću glupost napraviti. Obračunati se s totalitarizmom ne znači osuđivati njegove onovremene prethodnice, nego ga sprečavati u korijenu. A on čuči u vjerskim konceptima i u kapitalističko-korporativnoj doktrini i u političkim lutanjima i u šutljivom epigonstvu masa. Vjerovati da će proći pored nas, jer nas neće vidjeti ako nedoraslo rukama prekrijemo vlastite lice, pokazalo se da baš i nije najbolji način suočavanja s istinom.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
