Kod nas je postala moda ići life coachu (životnom treneru), ljudima se čini da su u trendu ako imaju 'coacha' dok je vani normalno ići psihoterapeutu. Ali čak i u najrazvijenijim društvima raste sklonost alternativi, iscjeliteljstvu, ljudi kupuju razne 'čudotvorne pripravke', 'lijekove protiv raka' iako im učinkovitost nije dokazana, iako je nelogično da bi netko imao neki tajni pripravak koji ne bi otkupila farmaceutska industrija.
Tu se vidi ta iracionalnost čovjeka i nekritičnost bez obzira na njegovo obrazovanje. Nekad sam bio žustriji u objašnjavanju ljudima da im takvi pripravci ili iscjelitelji ne pomažu, ali teško im je dokazati da to ne djeluje pa sam popustio u razuvjeravanju i zaključio da ih treba spriječiti u tome samo kad izbjegavaju konvencionalnu medicinu i ugrožavaju zdravlje ili kad troše ogromna sredstva na alternativu pa se upropaste – govori nam predsjednik HAZU, akademik i liječnik Zvonko Kusić.
Time nam ujedno odgovara na pitanje zašto je unatoč razvoju tehnologije i znanosti sve veći interes ljudi za alternativnu medicinu i razne šarlatane koji nude spasonosna rješenja za život s čarobnim pripravcima, savjetima ili seansama. Što u našem mozgu određuje da ćemo u nekim životnim trenucima kad smo suočeni s prolaznim ili ozbiljnijim fizičkim ili psihološkim problemima odabrati konvencionalnu medicinu ili alternativnu, odlazak liječniku, bioenergičaru ili nekom drugom iscjelitelju, odlazak coachu ili psihoterapeutu, uzeti klasični lijek ili pripravak koji se reklamira kao spasonosan za naše probleme?
Afrička šljiva nije jedina koja se javno nudila, da ne govorimo o nekim drugim rješenjima iz 19. stoljeća.
– Čovjek, odnosno ljudski mozak, uvijek traži rješenja i misli da su ta rješenja dobra. Ako misli da mu pomaže alternativna medicina u fizičkoj ili duševnoj sferi iako nije znanstveno istražena, jer je samo u farmakologiji istražen pozitivan učinak placeba, sama činjenica da čovjek misli da mu pomaže može imati na njega opći pozitivan efekt.
Nama se čini da je odluka tog čovjeka iracionalna, ali on si je predočio da je to dobra odluka. I misli da će mu biti bolje iako znamo da ne može biti, pa neki tek kad se opeku i vide pogoršanje idu natrag liječniku – tumači akademik Ivica Kostović, počasni ravnatelj Hrvatskog instituta za istraživanje mozga.
Trend i u svijetu
Suočava li se samo naše društvo s porastom broja ljudi koji se okreću alternativi, ali i raznim edukatorima života ili je to sastavni dio vremena u kojem se zbog dostupnosti interneta i svakojakih informacija sve propituje i dovodi u sumnju?
– I u svijetu je u porastu alternativa i to je fenomen protiv kojeg je borba gotovo nemoguća. Ljudi su skloni alternativi, ne biste vjerovali koji sve, i nema to veze ni s obrazovanjem ni s inteligencijom i može čovjek to još razumjeti kod teških bolesti kad čovjek nema što izgubiti.
Porast sredstava komunikacije omogućuje ljudima uvid u razne stvari, ljudi nađu preko interneta svašta i misle da će im pomoći, od svih mogućih pripravka, trava, bioenergije, a alternativci to koriste.
Oni znaju biti intuitivni psiholozi koji se ne bave bolešću nego čovjekom, dok se doktori bave bolešću i često nemaju vremena za razgovor s čovjekom – kaže Kusić.
Mnogi su uvjereni da su im životni treneri unijeli pozitivne promjene u život i čini se da je najmanje važno što slabo poznaju ljudski mozak, jer ga, očito, poznaju u mjeri da uvjere ljude da će im promijeniti život. Naravno, pozitivno.
– Mozak je jedini sustav koji ti mora dozvoliti da ga ispituješ, a sve drugo možeš ispitati, od slona do Marsa. Jedino ti čovjek mora dati da ti se povjeri. I liječnici bi trebali biti bolje educirani za komunikaciju s čovjekom. Danas su za ljude najosjetljiviji stres, depresija i druge tegobe, a daleko smo mi od Amerike u kojoj se ljudi hvale da su bili kod psihoterapeuta.
Kod nas je to još tabu pa imate sivu zonu i u tom mutnom love šarlatani. Dobro prouče, primjerice, neurološke bolesti, za koje se zna da dolazi do poboljšanja neko vrijeme pa pogoršanja, i daju čovjeku neku travu i kažu da može očekivati poboljšanje pa ga zavedu jer kod njih nema etike – tumači Kostović.
Profesorica socijalne psihologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Željka Kamenov govori da se ljudi kod nas obraćaju životnom treneru jer, čim im nešto počinje sa psiha, kao psiholozi i psihijatri, već ih to odbija, jer je to kod mnogih još tabu i misle da se odmah trebaju liječiti, a ne naučiti kako kvalitetnije živjeti ili nositi se s tegobama. Osim toga, misli da mnogi ljudi ne razlikuju psihologe i psihijatre i kako im i u čemu mogu pomoći.
– Mlađe su generacije otvorenije i prema psiholozima i psihijatrima, studenti se sve više obraćaju psiholozima i psihoterapeutima za savjet ili pomoć. Zbog raznih pritisaka u razdoblju adolescencije kod mladih je česta anksioznost i mislim da će s novim generacijama proći to vrijeme da je odlazak psihologu ili psihoterapeutu tabu – kaže Kamenov.
Što se tiče pak ljudi koji vjeruju u alternativu ili druge stvari, jednostavno kaže da ljude ne treba razuvjeravati jer puno toga funkcionira ako čovjek vjeruje da mu nešto pomaže, pa će se tako i ponašati i osjećati bolje. Granicu, odnosno zabranu nečeg treba povući tamo gdje se čovjeku šteti nečim.
Premda nije čuo za znanstveni dokaz o postojanju bioenergije kojom neki ljudi zrače i liječe, Kostović ističe da će samo prisustvo čovjeka koji iz sebe isijava neku energiju čovjek koji vjeruje da ovaj prvi ima energiju doživjeti kao pomoć.
– U njegovu mozgu stvara se slika da čovjek stvara energiju i da mu može pomoći. Ako vjeruje da mu je to pomoglo, ima bolje hormonalno lučenje, a to djeluje na organizam. Napravljen je eksperiment s magnetom i pokazalo se da u frontalnom režnju mozga i nekim dijelovima amigdale netko na nečije lice nepovoljno reagira, dok bi nekom drugom čovjeku dao sve – kaže Kostović.
Osobno alternativu ne koristi. Smatra da se kod nas ljudi okreću alternativi i zato što se u medijima ruši povjerenje u liječnike, ali i zato što je u nas manja odgovornost za vlastito zdravlje i prevenciju nego u razvijenim zemljama pa ljudi vrludaju po alternativi i poslije se vrate konvencionalnoj medicini. Činjenica je, dodaje, i da se neki intelektualci okreću travama svjesni da dio lijekova koji čine temelje medicine poput lijekova za smirenje ima u prirodi i da su dokazano ljekoviti.
– Ali problem je što u takvoj travi ne znaš što djeluje u kojoj količini, hoće li ti štetiti ili ne. Osobno sam suzdržan prema tome jer ne znam dozu i nitko mi ništa ne može jamčiti. Imate i problem da se reklamiraju na TV-u razni biljni lijekovi, a lijekovi se po zakonu ne smiju reklamirati pa ljudi steknu dojam, ako je to na TV-u i ako iza tog pripravka stoji jaka kompanija, da je prošao neki filtar i da je učinkovit.
Ja sam se smijao afričkoj šljivi, ali ljudi su je nabavljali – govori Kostović. Na okretanje alternativi djeluje i to da, primjerice, kiropraktičari znaju bolje srediti leđa ljudima i pomoći im nego liječnik u prenatrpanoj ambulanti. Kod trećine bolesti i tegoba bitan je, dodaje Kostović, razgovor i da liječnik čovjeka razumije pa, kad on ispriča sve o svojim tegobama i dobije podršku, već mu je lakše.
Profesorica psihologije Andreja Brajša-Žganec s Instituta Ivo Pilar slaže se da danas ima jako puno neprovjerenih edukacija, coacha ovoga i onoga i polueduciranih stručnjaka kojima ljudi idu iz neznanja, a od kojih se ograđuje Hrvatska psihološka komora i udruga psihoterapeuta.
Grupna terapija
– Živimo u 21. stoljeću, tehnologija ide naprijed i suočeni smo s time da se puno toga dovodi u pitanje, da je upitan ovaj ili onaj lijek, govori se negativno o farmaceutskoj industriji i ljudi su s pravom skeptični pa se i zato okreću alternativi. S druge strane iako se pomičemo kao društvo naprijed psihologija i psihoterapija su još kod nas tabu, a neki alternativci se tako dobro prezentiraju da im ljudi povjeruju, a ne provjere kome idu po savjete ili na edukacije – kaže Brajša-Žganec dodajući da su pravila stroga tko se smije predstavljati kao psihoterapeut i koliko vidova individualne i grupne terapije sam mora proći.
No Kostović napominje da se kod nas svojedobno isforsirao zakon da psiholozi mogu sve, a postoje zone odgovornosti gdje moraju prepoznati granice svoje intervencije. Psiholozi, kaže Kostović, ne poznaju ljudski mozak kao psihijatri i mogu, primjerice, u slučaju tumora na mozgu i hormonalnih promjena koji utječu na ponašanje čovjeka pogrešno ocijeniti stanje iako su promjene u ponašanju uzrokovane hormonalnim problemima ili tumorom.
Upozorava i na problem raznih udruga koje dobivaju novac od EU i lokalne zajednice pa ovladavaju scenom i žele liječiti djecu s cerebralnom paralizom, autizmom, a nemaju tim specijalista. Na alternativu nije imuno ni medicinsko osoblje, ni pojedini liječnici kad su teško bolesni, priznaje Kusić, jer racionalnost se gubi i kod njih kad su sami ugroženi.
>> Pogledajte i video - Simptomi raka testisa koje muškarci ne bi smjeli ignorirati
Kada se ljudi tesko razbole, a medicina im ne moze pomoci. Tada ih cekaju prevaranti da im uzmu novac. Na zalost i neki lijecnici na to nasjednu.