Davor Bernardić nova je šansa za SDP. U političkom smislu on je – tabula rasa, no to ovdje ne mora biti uvreda, već vrlina. U ovom trenu on sam sebi piše i povijest i budućnost te s ove točke može krenuti u kojem god pravcu poželi.
Barem teoretski. U pravu su i oni koji kažu da ovaj 36-godišnjak koji se preko leđa Milana Bandića otisnuo u visoku politiku svoju poziciju nije iskoristio za bilo što pamtljivo te da je možda iracionalno sad odjednom od njega očekivati nekakav temeljiti zaokret.
No za SDP je mnogo veći problem što još nismo zaboravili gafove Bernardićeva prethodnika. Zoranizme ćemo još dugo pamtiti! A davorizama još nema!
Već sama činjenica da je takav mladac uza sve očite mane vješto preskočio mnoge papirnate favorite te sad već osvojio mjesto za kormilom Partije, predodređene povremeno voditi i cijelu zemlju – pokazuje da njega nipošto ne treba podcjenjivati.
Fizičar Davor Bernardić poput međuzvjezdane sonde ispalio je sam sebe u savršenom trenutku, precizno izračunavši da će ga, ako bude dobro usmjeren, planetarne gravitacijske sile i bez vlastitog pogona dovesti do željenog cilja, koliko god se taj u tom trenutku čini beskonačno dalek i nedostižan.
I evo ga, bez lomova slijeće, poteže svoje prve oprezne korake koji neće biti veliki za čovječanstvo, ali mogu odrediti barem djelić hrvatske budućnosti. Jer, treba biti svjestan, u stvarnosti ovo nisu bili izbori za predsjednika SDP-a. Ovo su bili izbori za budućeg hrvatskog premijera!
Samo što se ne zna točno kad on stupa na dužnost. SDP je stranka koja s klupe privremeno uskače u Banske dvore ako ili kad, prije ili kasnije – HDZ ponovno zabrlja. Što pak HDZ-u prelazi u naviku. Dakle, Bernardić teoretski može sad samo strpljivo čekati, kao što je čekao i dočekao neminovni krah bahatog Zorana Milanovića kojemu je također vlast ni krivom ni zaslužnom sama pala u krilo.
Tako je barem bilo sve do sada. No, naravno, to ne znači da će vječno biti tako te da SDP ne može izgubiti svoje mjesto vječne prve rezerve. Ako Bernardić želi komadić povijesti, tad mora zauzeti poziciju nacionalnog lidera, ne smije se potrošiti dodvoravanjem klasičnim klijentima Stranke demokratskih promjena (reformiranim komunistima i beznadno nereformiranim komunjarama, potomcima boraca i žrtava NOB-a, ateistima i antiteistima, Srbima i drugima koji se predstavljaju manjinama, onima privilegiranim u svim sistemima te onima koji su izgubili svoje nekadašnje privilegije), već pokušati kreirati biračko tijelo Socijaldemokratske stranke budućnosti.
Nadajmo se pritom da je njegovo predizborno istrčavanje u zaštitu lika i djela maršala Tita bilo samo to – predizborno dodvoravanje, a ne i stvarni smjer. No za tako ambiciozan cilj više neće biti dovoljno samo leći ispod stabla s vjedrom na glavi i čekati da mu vlast poput prezrele kruške zvekne na glavu.
Bernardić je pozitivna pojava na hrvatskom političkom nebu, čovjek koji sebi nepotrebno ne ograničava krug političkih sugovornika te s optimizmom gleda naprijed. Čovjek koji Partiji ipak vraća humano lice. Možemo očekivati da će otupiti nepotrebna brutalnost dnevnopolitičkih okršaja.
No još ne znamo što Bernardić misli o nizu bitnih pitanja. Možda to još ne zna ni on sam. Uza sve to, jasno je da Bernardić, osim strpljenjem, još uvijek nema čime poraziti Plenkovića. Plenković sada može samo poraziti – sam sebe.
Za Plenkovića i Bernardića neki vele da predstavljaju oličenje dosade. No Hrvatska je zaslužila i poneki trenutak blažene dosade, predah od stalnih političkih šokova. Iako, malo je vjerojatno da smo te sreće. Plenković je također sad na prekretnici.
Politička dosljednost može mu doći glave, ali ga može i pretvoriti i u političara europskog kalibra. Za istrčavanje oko Ukrajine optužuju ga oni koji inače tule kao sirene o obnovi hrvatskog fašizma, tvrdeći da je Hrvatska nova Weimarska Republika, a istovremeno bi chamberlaineovski hladno prešutjeli Putinov anšlus Krima.
I još bi pri tom šeretski namignuli diktatoru! Ne napravi li Plenković neku kobnu grešku, Bernardić bi se mogao i načekati. A mora i odustati od bitaka koje ne može osobno dobiti, kao što je ona za Zagreb. Jer kakav bi to bio budući premijer kojeg može razbiti Bandić?
U retrospektivi može se reći da je Milanović svojedobno bio pomogao Bernardiću kad je umjesto njega u utrku ugurao Rajka Ostojića. Pobijediti sad može samo strpljenjem, neistrčavanjem, bez bijesnog bacanja na prvu loptu, izbjegavanjem svega onoga što je Milanovića eliminiralo kao dugoročan nacionalni izbor. No on vremena ima i pokazao je da – ako nešto zna – čekati zna.
Ni Bernardic nema nista bolji svjetonazor niti ieoloki pogled od osali SDP ovi celnika. Oni moraju mjenjati to i postati hrvatska stranka ako se misle vratiti na vlast. SDP je vodio kampanju protiv neki branitelja i najbolji hrvatski domoljuba