Agrokor je u stečaju. Lex Agrokor je stečajni zakon. Ante Ramljak je stečajni upravitelj. Ako vam to zvuči kao novost, pročitajte to još dvaput pa tek onda nastavite čitati dalje. To su tri osnovne činjenice koje ne samo da nije shvatila šira hrvatska javnost nego i oni koji bi po struci to trebali znati. Ne iznenađuje da to nije doprlo do mozgova većine političara, pogotovo onih iz oporbe, kojima je poslanje biti antiprotivan svemu što kaže i predloži aktualna (ili bilo koja druga) Vlada, ali svakako iznenađuje što izgleda da to još uvijek nije shvatio i dobar dio ekonomista i pravnika.
Istina je, koliko god se ministri trudili to zanijekati, lex Agrokor pisan je isključivo za jednu jedinu hrvatsku kompaniju, gotovo preko noći, pa onda kao po pravilu donosi mnoštvo nejasnoća, ali njegova suština nije ništa novo ni nepoznato u stečajnoj praksi. A riječ je o stečajnom postupku koji je usporediv s američkim Chapter 11, tijekom kojeg tvrtka traži sudsku zaštitu od konačnog i nepovratnog bankrota.
Stara kreditna potraživanja odlaze na led, a tvrtka s dnevnom likvidnošću pokušava provesti temeljito restrukturiranje i stvoriti novo održivo poslovanje. Uspije to ponekad i u Hrvatskoj. Trgovački lanac Pevec tako nakon stečajnoga postupka ipak ponovno posluje, doduše bez svojeg osnivača i vlasnika Zdravka Peveca, koji navodno sad živi na minimalcu, a za razliku od Ivice Todorića ne može se utješiti dvorcem s pogledom na pola Hrvatske.
Garancije da će restrukturiranje uspjeti, naravno, nema. Lehman Brothers, svojedobno četvrta najveća američka banka, također je jedna od onih koji su tražili spas pod kapom Chapter 11, ali na koncu ga nisu našli i nestali su kao da ih nikad nije bilo.
Antonio Alvarez II., koji je vodio to restrukturiranje, nije ju uspio spasiti, ali njegova tvrtka jest uspjela naplatiti 1,4 milijarde dolara. Koliko će se u slučaju hrvatskog Agrokora uspjeti naplatiti njegov sin Antonio Alvarez III. – ili pak netko četvrti – još uvijek sa sigurnošću ne znamo, ali jasno je da hrvatska Vlada sebi nipošto nije mogla dopustiti stajati sa strane dok Todorićev Titanic tone. Jer, Ivica je odjurio u svojem velikom gliseru, dok mi još uvijek moramo razmišljati o onima koji ostaju blokirani u potpalublju.
Potop Agrokora zasigurno bi podignuo tsunami koji bi pregazio tisuće proizvođača i dobavljača koji su o njemu ovisni te bi temeljito zaljuljao cijelo hrvatsko gospodarstvo.
Nema dvojbe da lex Agrokor ostavlja niz otvorenih pitanja, no ipak je pomalo začuđujuća salva napada na Vladu iz usta onih koji nisu ponudili nikakvu relevantnu alternativu koja bi mogla na vrijeme ugasiti požar. Što je ponudio SDP koji je osam godina vladao ne podignuvši ton prema Todoriću? Tek telefonsku liniju za utjehu blokiranim dobavljačima.
Da se čekalo na promjene stečajnoga zakona, do sada bi police Konzuma već bile napola prazne. Nevjerojatna je jalovost koju je pokazala najveća oporbena stranka, izlazeći s nesuvislim zahtjevima. Prvo traže da se Agrokor preda u ruke dobavljačima, kao da se najveće vjerovnike može tek tako obezvlastiti. Zatim traže da se zakonski propiše da na policama trgovačkih lanaca mora biti najmanje 40 posto domaćih proizvoda – i to svega nekoliko dana nakon što je gotovo isti zakon u BiH povučen pod pritiskom Europske komisije! Naravno, možda bi netko trebao Bernardiću i društvu poslati dopis s najnovijom viješću – da je Hrvatska postala članica Europske unije te da je od tada i doslovno sva europska roba postala domaća?
Naravno, premijeru Plenkoviću će zbog ovog zakona svakako stići packe iz Bruxellesa, ali dokle god Vlada u Agrokor ne upumpava državni novac, sve će ostati na packama. No, i Plenković bi svojim ministrima trebao objasniti da oni više ne mogu osobno voditi kampanju “Kupujmo hrvatsko”, jednako kao ni “Kupujmo u Konzumu”, jer time pljuju na one trgovačke lance koji su redovito plaćali svoje obveze prema državi, dobavljačima i svojim zaposlenicima.
No, čak i ako sve te dobronamjerne akcije uspiju, jasno je da je ovo početak kraja Agrokora kakav je do sada bio. Banke vjerovnice, kao i kupci Agrokorovih obveznica, morat će se pomiriti s dramatičnim gubicima, dobavljači će morati pristati na velike otpis, dio toga pretvoriti u vlasničke udjele. Premijer Plenković je pak na sebe preuzeo obvezu za spas Agrokora, ali i za cijenu koja će u svakom slučaju biti visoka. Koga će drugog okriviti za tisuće radnih mjesta koja će morati biti ugašena? Oporbi će Plenković biti kriv kako god okreneš – nitko mu neće priznati uspjeh, a svi će mu se krvi napiti u slučaju neuspjeha.
>> Plenković je preuzeo zapuštenu državu, no Titanik plovi
>> Sberbank je spreman odobriti novac za spas Agrokora pod jednim uvjetom
