Izjava jednog anonimnog slavljenika u televizijskom prijenosu dočeka nogometne reprezentacije rekla je, zapravo, sve. Rekao je, naime, u kameru da mu je u goste došao daljnji rođak iz Amerike i pitao ga: „Dobro, jeste li vi pobijedili ili izgubili?“. „Izgubili, naravno“, odgovorio je. „A, što bi tek bilo da ste pobijedili!“, rekao mu je rođak Amerikanac iskreno se čudeći kako netko može s takvim žarom slaviti poraz kao najveću pobjedu.
Odgovor na to pitanje „kako“ krije se u sjemenu koje je izbornik Zlatko Dalić posijao u samome početku rada s reprezentativcima, a to je bilo sjeme vjere. I uz nju solidarnosti, prijateljstva, poniznosti, mirnoće, sklada i očigledne razboritosti i mira. Tj. svega onoga što vjera sa sobom nosi. Iz takvoga se sjemena, koje je Dalić i javno svjedočio svakom prigodom, mogla razviti i ovakva pobjeda nad pobjedama, koja je apsolutno u duhu kršćanstva, jer je i Krist, raspet na križ, bio gubitnik u očima svijeta, a zapravo pobjednik svih pobjednika, jer je svojom smrću pobijedio grijeh, smrt i ništavilo.
Učinili su to isto i naši dečki na čelu sa Zlatkom Dalićem. Zato njihov poraz u finalu, gledano očima vjere, nije gubitak, nego dobitak, nije krah, nego pobjeda. Zato se on pobjednički i prelio preko svojih rubova i poplavio zagrebačke ulice, na koje je izašlo više od pola milijuna ljudi koji nisu slavili samo nogometni uspjeh i srebrne medalje naših reprezentativaca, nego i sve ono što su oni ugradili u svoju pobjedu. A ugradili su mnogo.
Prvo, od samoga Dalića koji je pokazao kako treba izgledati nacionalni lider. Zatim, od samih momaka koji su dali definiciju kako se izgara srcem za domovinu koja se voli. I na koncu svih onih koji su ih dočekali na zagrebačkim ulicama i trgovima zaogrnuvši se nacionalnim bojama kao simbolom novoga vremena koje dolazi. Zlatko Dalić i reprezentativci poslali su ključnu evanđeosku poruku o soli zemlje i svjetlu svijeta, tj. kako je dovoljna mala grupa ljudi ili samo jedan čovjek otvorena uma, čista srca i jake vjere pa da se pokrene cijeli svijet.
Njihova je poruka prerasla i sam nogomet koji godinama igraju i od kojega žive jer su je ljudi prepoznali kao poruku optimizma i nade da u ovoj zemlji nije sve zavijeno u crno i da nas neće progutati beznađe. Dakako, ona nije bez konteksta, vremena i prostora. Ona se savršeno uklopila u želje za promjenom lica Hrvatske, kroz duh mladih koji se bude, kroz potpise prikupljene za referendum i želje da se promijeni stari partijski politički sustav koji se potpuno potrošio.
Zbog svega toga ovaj poraz nije ništa drugo nego pobjeda. Što nekome rođaku Amerikancu može izgledati skroz zbunjujuće i nejasno. No, nama je sve jasno zahvaljujući „evanđelistu“ Daliću, koji je prvi dotrčao do praznoga groba i svijetu objavio kako se prividni poraz pretvorio u kolosalan trijumf.
Najveća žrtva smrt na križu slavi se 2000 godina i slavit će se vječno. Za mnoge je smr poraz za nas pobjeda nad smrti, tko vjeruje taj razumije a ostali se čude.