Strogo čuvana tajna operacija Oluja vjerojatno bi se u današnjem dobu, kada svaki čovjek posjeduje mobitel, teško mogla sakriti s obzirom na njezine razmjere. Svi su znali da se nešto sprema, ali većina nije znala kada ni na kojim će područjima započeti oslobađanje Hrvatske. Do posljednjih sati prije početka operacije informacija o početku Oluje čuvana je na najvišoj zapovjednoj razini. Ali tamna boja za maskiranje lica koju je prije napada dobio dio hrvatskih vojnika bila je jasan znak da se kreće… Danas znamo da je Oluja označena kao najveća kopnena operacija u Europi nakon Drugog svjetskog rata i da se, kad je počela, bojišnica protezala duljinom od 670 km, dok je proboj počeo istodobnim napadom u 31 smjeru, a u boj je krenulo 140.000 vojnika.
Naši dečki bili su, vojnički rečeno, visoko motivirani. Cilj je bio – slobodna i cjelovita Hrvatska, i to je bila velika prednost u odnosu na neprijatelja. No motivaciju je morala pratiti i dobra logistika te planiranje, što je imalo također jednu od presudnih uloga za pobjedu, kao i faktor iznenađenja te brzina izvedene akcije. Kako je izgledala Oluja te njezina priprema iz čizme prosječnog vojnika tema je ovog teksta, a kako bi se čitatelj mogao staviti u tu ulogu, treba se vratiti na ono najosnovnije – što i kako je vojnik jeo, kako je bio opremljen, ali i koje je oružje nosio. Ovdje govorimo o prosječnom vojniku, jer neki su, naravno, imali i manje oružja, neki ga nisu koristili, već su se borili radiovezom, nekomu je glavno oružje bila kemijska olovka ili kuhača, neki su vozili kamione, dok su neki pod punom ratnom spremom s teškom i složenom opremom bili na zahtjevnim terenima poput Velebita.
Jednu od presudnih uloga imala je i logistička potpora, odnosno dostava jer vojska je mogla računati na to da će uvijek imati dovoljno streljiva i hrane. Puno je lakše ratovati i opremati vojsku kad većina, osim izuzetaka, kao glavni kalibar koristi metak 7,62x39, koji je bio osnovno streljivo Oluje, nego kada, primjerice, vojsku morate opremati s više vrsta streljiva za pješačko naoružanje, kao što je bio slučaj na početku Domovinskog rata. S obzirom na to da se operacija vodila u ljetnim mjesecima, a i plan je bio da traje kratko, najviše nekoliko dana, što samo govori o dobrim obavještajnim podacima, vojničko oružje i opremu hrvatska vojska prilagodila je takvim uvjetima.
VEZANI ČLANCI:
Prosječan vojnik u Oluji nosio je puno manje opreme nego što bi danas nosio u sličnoj operaciji. Odjeće nije puno trebalo, pa čak ni opreme jer plan nije bio da će se ukopavati i držati pozicije. Vojnik se morao brzo kretati, biti okretan te stoga nositi samo nužnu opremu. Njezini najbitniji dijelovi bili su voda, hrana, streljivo i osobno naoružanje. Dobre čizme i ripsana odjeća bili su također bitni, s obzirom na pretežno težak kameni teren s oštrim i trnovitim gustišem. U osnovnu opremu išao je i borbeni prsluk, u čijim su se džepovima nosili spremnici s municijom. Ranac na leđima, kapa ili kaciga na glavi, pokoja bomba za pojasom uz automatsku pušku činili su osnovnu opremu tadašnje hrvatske vojske. Bilo je tu još i gas-maski, bajuneta, dalekozora, zolja, ručnih bacača granata, tromblona... Važan dio opreme koji su nosili svi vojnici bila je i tzv. porcija, komplet od pet dijelova koji se uklapaju jedan u drugi, zauzimajući minimum prostora, dakle, sa zdjelicama, čuturicom i beštekom.
Konstruirana je tako da, kad je sklopljena, ne ometa kretanje, a kad se rastavi, od nje nastaju tri posude koje, kad ih pravilno vojnički posloži, vojnik može držati u jednoj, obično lijevoj ruci. Jedna je od aluminija, pa se u njoj može i kuhati, no kad se vojnicima dijeli hrana, u nju ide glavno jelo. U drugu, plastičnu posudu, koja služi kao poklopac dok je porcija zaklopljena, stavila bi se salata ili prilog, a u malu posudicu koja je stajala između dvije veće obično bi se dobivala juha. Sadržaj posuda se mijenjao s obzirom na vojničke jelovnike. Porcija je konstruirana tako da lako može stajati u jednoj ruci, a druga je slobodna za čuturicu koja se obično puni vodom, čajem ili drugim tekućinama za piće. Jedan od glavnih dijelova opreme bio je i CSO – cjelodnevni suhi obrok – kartonska kutija s konzervama za glavno jelo, mesnim narescima, paštetama, keksima, žvakaćim gumama, šumećim napicima... Kutija je trebala vojniku biti dostatna, uz svježi kruh, za cijeli dan na terenu. Obično se nosila u rancu.
Za razliku od početka ratovanja, pred Oluju hrvatska vojska ima odjeću, obuću i opremu propisanu raznim vojnim pravilnicima tako da je opći dojam i izgled vojske respektabilan te za tadašnje doba i moderan. Razni rodovi vojske, poput pješaštva, protuzračne obrane, ratnog zrakoplovstva, ratne mornarice, inženjerije, vojne policije, ali i raznih drugih vojnih struka (pravna, financijska, geodetska, psihološka...), kao i razne postrojbe, imaju mnoštvo različitih uniformi i oznaka, što ukazuje na kompletnost vojske. Uglavnom se većina opreme proizvodi u Republici Hrvatskoj, a naoružanje, kao i ono osobno, uglavnom je istočnog porijekla. Većina hrvatskih vojnika bori se s jugoslavenskim i oružjem Varšavskog pakta.
Osnovna automatska puška koju nose je iz JNA. Radi se o M70AB2 pušci s preklopnim kundakom, bilo ih je i s fiksnim drvenim. To je inačica popularne ruske puške, tzv. kalašnjikova (AK47), a u upotrebi su bile i one rumunjskog, ruskog, arapskog, mađarskog, čehoslovačkog... porijekla. To je automatska, kako je zovu, jurišna puška u kalibru 7,62x39 sa spremnikom kapaciteta 30 naboja, odnosno metaka, koja je imala i rafalnu i pojedinačnu paljbu. Što se tiče efektivnog dometa, postoje razni podaci, ali možemo reći da je obučenom vojniku uz mehaničke ciljnike bilo moguće pogoditi metu do 200 metara. Za veće udaljenosti, do 300 metara, ipak je trebala posebna vještina.
Pogodak je ovisio o samoj pušci, njenoj cijevi, žljebovima, streljivu, održavanju, vještini strijelca, atmosferskim uvjetima, uvježbanosti te još mnogo drugih faktora. Ovi parametri odnose se na poluautomatsko gađanje. Automatska paljba služila je za borbu u neposrednoj blizini. Iz današnjeg aspekta, mogli bismo reći da je metak kalašnjikova "humani" jer u principu nije zadavao smrtonosne rane na mjestu. U vojnim krugovima kažu da je to produkt sovjetske poslijeratne doktrine koja podrazumijeva onesposobljavanje neprijateljskog vojnika kako bi mu druga dvojica pružila pomoć te se na taj način iz bitke izbacuju trojica vojnika. Velike su razlike ako taj metak usporedimo s današnjim kalibrima, poput NATO 5,56x45 ili istočnog 5,45x39, koji su u presjeku manji, ali čine veću štetu.
Koristila se također i poluautomatska puška popularno zvana papovka (M59/66), u koju je išlo isto streljivo kao i za kalašnjikov, ali je imala nešto bolje streljačke karakteristike te poluautomatsku paljbu s fiksnim spremnikom od deset naboja. Zbog duže cijevi i same konstrukcije, imala je nešto veći domet pa su je strijelci više voljeli, ali u bliskoj borbi bila je inferiornija u odnosu na automatsku pušku. Treća često korištena puška bila je tzv. snajper, odnosno PASP M76 u kalibru 7,92x57. Puška je bila poluautomatskog djelovanja s odvojenim spremnikom od deset naboja na koju se obično montirala optika "Zrak Sarajevo". Efektivni domet od 800 metara u rukama izvrsnog strijelca možda bi i držao vodu, ali realno, ako su puška i strijelac odrađivali zadaće do 600 metara, to je već bio zavidan rezultat.
VEZANI ČLANCI:
Taj snajperski metak (Mauser) nastao na početku prošlog stoljeća i dandanas je u upotrebi i ekvivalent je NATO-ovu metku.308 Win ili ruskom 7,62x54R, koji su se također koristili u manjoj mjeri. Kratko vatreno oružje u borbene svrhe nije se puno koristilo u Oluji niti u Domovinskom ratu, no ako su ih nosili, nosili su CZ75, M57, PHP... Kad se sve opisano ukomponiralo s faktorom iznenađenja i munjevitim vremenom akcije, uspješan rezultat nije mogao izostati. Zorno je brzinu operacije prije nekog vremena u časopisu Hrvatski vojnik opisao bojnik HV-a Miroslav Katuša, u Oluji zapovjednik satnije unutar 2. bojne 4. gardijske brigade koja je, uz 7. gbr, ušla u Knin.
– Kad je završilo, one noći kad smo znali da smo ušli u Knin, osjećao sam se čudno. Nekako mi se prebrzo sve to skupa odigralo. Prije sam mislio da će to trajati, da će biti ne znam koliko vraćanja linija, oni, mi, a onda smo mi to završili tako brzo – prisjetio se bojnik i dodao da i desetljećima nakon Oluje još osjeća isto uzbuđenje kao taj dan kad je s Plješevice vidio Knin kao na dlanu. Svijest o želji i potrebi da se Hrvatska oslobodi bila je zajednička svakom vojniku i davala mu je dodatnu snagu bio on iz Istre, Slavonije, Zagorja, Dalmacije ili bilo kojeg drugog dijela Hrvatske, nije bilo važno. Nije bilo važno ni političko uvjerenje vojnika ni to čiji su preci bili u kojoj vojsci za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bilo je samo važno osloboditi Hrvatsku.
Pet godina čekao se dan Oluje i svi su znali da nema natrag. Pa čak i na dijelovima bojišnice s desne strane Kupe gdje nije išlo glatko i gdje se ginulo, prodor nije stajao. Snagu hrvatskom vojniku davala je i artiljerija koja je prva započela napad. Mnogi će reći da je to tada izgledalo kao da su se otvorili nebo i zemlja. Čak su i MiG-ovi 21, konstruirani kao presretači, imali funkciju bombardera, što je i dandanas mnogim vojnim školama primjer za proučavanje. Te 1995. godine hrvatska vojska više nije bila u podređenom položaju, tada je već bila jako dobro naoružana, imala je generalski, časnički i dočasnički kadar s petogodišnjim ratnim iskustvom i hrvatske vojnike od kojih su mnogi već bili prekaljeni ratnici, neki koji su rat dočekali kao maloljetnici, a u Oluju ušli kao punoljetni.
Mnogima je Oluja bila i prvi kontakt s borbenim djelovanjima. Oni su, doduše, prošli nekakvu vojnu obuku, ali ne i vatreno krštenje. Ipak, atmosfera zanosa s dobro organiziranom i naoružanom vojskom davala je snagu i tek mobiliziranom vojniku. Isprva nadmoćne neprijateljske snage koje i nisu više bile toliko nadmoćne, shvatilo se to nakon Bljeska, nisu mogle protiv puške hrvatskog vojnika i ponosnog srca. Srca koje je, kako je opisao sudionik Oluje Edvard Baltić iz 7. gbr, koji je skinuo zastavu SAO Krajine s kninske tvrđave, udaralo u ritmu domovine, od početka kolovoza '95. napokon slobodne.
VIDEO 28. obljetnica Oluje: Pobjeda koja je promijenila tijek hrvatske povijesti
Ja sam prošao Velebitom pravac sedlo između Bukovog pleća i Vršine - Alanac - Alanska cesta - lijevi obuhvat Oščenice - Duboke Jasle - Male Jasle - Križ - Prosenjak - Muškovci. Kao pripadnik gardijske postrojbe 2. bojne 9. GBR nosio sam ruski kalašnjikov AK-47 7.62x39 mm koji su tad nosile sve gardijske postrojbe. Nosili smo maske i kacige kojih smo se riješavali putem, a porciju nije nosio ama baš nitko. Svi smo nosili ubojne prsluke s 6 spremnika streljiva, dodatno streljivo u rancu, a isto tako netko je nosio zolju, netko RPG, netko samar s raketama za RPG, oni koji su nosili PKT imali su pomoćnike koji su nosili sanduke sa streljivom 7,62x54, nosili smo rezervnu odjeću, vodu, kruh i CSO i to bi manje više bilo to. U ovom članku ima dosta netočnosti, ali kad se govore neistine o broju sudionika operacije i broju poginulih u operaciji onda nije čudo da postoje neistine i o ovim stvarima. To je jednostavno takp, što više vrijeme bude odmicalo to će biti više neistina i više mitomanije jer na žalost ima puno onih koji sebi žele dignuti cijenu i pritom se ne libe izmišljati nepostojeće događaje.