Na Radio Sljemenu, popularnoj radijskoj postaji u sustavu Hrvatske radiotelevizije, odnedavno se svakog petka poslijepodne može čuti emisija koja se, prema opisu na internetskim stranicama HRT-a, “bavi hrvatskim identitetom” te “kroz zanimljive rubrike obrađuje književnost, glazbu, velikane hrvatske prošlosti, prirodnu i kulturnu baštinu, gastronomiju i etnografiju”.
Neki portali, izvještavajući o početku emitiranja te emisije, istaknuli su u prvi plan da je njezin urednik i voditelj Antonio Mock, “28-godišnjak koji je na prošlim parlamentarnim izborima svoju podršku jasno iskazivao Željki Markić i njezinoj stranci U ime obitelji” (Index.hr). Pisali su još da je riječ o profesoru zemljopisa u osnovnoj školi u Rugvici, da je vrlo aktivan vjernik i pjevač u crkvenim zborovima. Ukratko, nisu naveli ništa što bi samo po sebi bilo sporno i što bi dotičnog profesora Mocka diskvalificiralo za honorarni rad na HRT-u. Njegov svjetonazor i političko opredjeljenje legitimni su, a ideja same emisije plemenita, kulturno-prosvjetiteljska.
Međutim, dobrim i plemenitim, izrazito domoljubnim namjerama unatoč, ljudi na Radio Sljemenu uspjeli su u realizaciji ideje od hrvatskog identiteta, povijesti, kulture, a osobito jezika, napraviti loš vic.
No, najprije da pohvalim neke dijelove sadržaja prve emisije. U njoj se mogao čuti razgovor s maestrom Sinišom Leopoldom, skladateljem i šefom-dirigentom Tamburaškog orkestra HRT-a. Maestro je vrlo lijepo i upućeno, na temelju svog velikog znanja i umjetničkog iskustva, govorio o tamburi u hrvatskoj tradiciji.
U drugom pak prilogu zasluženo je mjesto i pažnju dobila institucija Hrvatski sabor kulture, krovna organizacija hrvatskog umjetničko-kulturnog amaterizma, a u razgovoru s njezinim glavnim tajnikom Draženom Jelavićem nije prešućena 68 godina duga tradicija vrijednog i nadasve korisnog djelovanja Hrvatskog sabora kulture koji okuplja i u djelovanju podupire čak 970 udruga s oko 80 tisuća članova aktivnih u folklornim i plesnim ansamblima, literarnim i likovnim društvima te amaterskim orkestrima raznih vrsta, pravim rasadnicima kulture i talenata.
Gospodin Jelavić podsjetio je da je današnji Hrvatski sabor kulture osnovan 1948. godine kao Savjet kulturno-prosvjetnih društava Narodne Republike Hrvatske, a da je jedan od zaslužnih utemeljitelja bio i Ivo Tijardović. Dakle, urednik i voditelj emisije pošteno se odnosi prema povijesnim činjenicama koje bi neki njegovi politički istomišljenici danas rado izbrisali i prešutjeli. Doduše, ja bih gospodina Jelavića još zamolio da usporedi potporu koju je Hrvatskom saboru kulture i kulturnom amaterizmu pružala ona bivša država s onom koju pruža današnja.
No, ne treba pretjerivati u očekivanjima od urednika i voditelja amatera koji je u uvodu prve emisije rekao da će se ona “baviti svime što je hrvatsko, što diše hrvatski, što je hrvatski proizvod, što pripada nama Hrvatima i na što možemo biti ponosni”.
Mogli bismo sada razviti čitavu malu humoresku na temu disanja na hrvatski način, ali profesor Mock sigurno nije mislio ništa loše kada je izrekao tu otrcanu metaforu niti je, uvjeren sam, meditirao o činjenici da je upravo način disanja i isti zrak koji udišemo jedna od temeljnih stvari koja sve ljude, na čisto biološkoj razini, čini jednakima.
Ali, nažalost, profesor Mock i njegovi urednici nisu ama baš ništa mislili kada su odabrali ime te emisije koja, ponovno riječima voditelja, želi “slaviti sve na što možemo biti ponosni i čime se možemo dičiti mi, Hrvati, a toga, Bogu hvala, ima napretek”. Hrvatski jezik, očito, nije u tom slave i dike vrijednom totalu.
Naime, prvu je emisiju, a i drugu, profesor Mock (a tu već imam asocijaciju na englesku riječ “mock” koja znači izrugivati) počeo ovako sklepanim stihom:
“Dragi slušatelji, želim vam dobar dan, slušate emisiju Kro-asan”. Pišem kako sam čuo. Nakon sloga “kro” slijedila je pauza, pa u stilu akcentuacije i izgovora japanskih imena nastavak “asan”. Čuo sam, i prepoznao, naravno, riječ kroasan za koju svi dobro znamo što znači. To je bečka kifla na francuski način i francuskog imena, prema francuskoj riječi za polumjesec, oblik tog peciva. Slušajući radio nisam mogao znati piše li se ime emisije “Kroasan”, kako je u hrvatskom standardnom jeziku uvriježeno nazivati i pisati ime tog pekarskog proizvoda, ili možda, prema francuskom originalu, “Croissant”. Tek na internetskim stranicama HRT-a vidio sam da nije ni prvo ni drugo, već – “CroAsan”. Riječ nepostojeća i tako jeftina i banalna kao dosjetka koja bi trebala asocirati na, opet riječima samog voditelja, hrvatski san.
Dakle, emisiju posvećenu hrvatskom identitetu, kulturi i, nota bene, jeziku kao temelju te kulture, profesor Mock i njegovi urednici nazvali su iskrivljenim nazivom francuske kifle od lisnatog tijesta. Pa vi sad meni recite tko izvrgava ruglu hrvatski identitet, kulturu i jezik? Oni koji su “smislili” (u navodnicima zato što je smišljanje inače ozbiljna i važna ljudska djelatnost) CroAsan ili ja kada kažem da je tako nešto plitko, glupo i za sav taj hrvatski identitet, kulturu, baštinu, slavu i diku jednostavno uvredljivo?
U drugoj je emisiji tog za sprdnju kao stvorenog imena ni kriv ni dužan završio i hrvatski velikan Antun Gustav Matoš. Zato ću i ja posegnuti za njegovim riječima. U jednom od svojih briljantnih pariških ogleda s početka stoljeća Matoš, predstavivši se kao Simplicius Simplicissimus, vodi na njemačkom imaginaran razgovor s gospođicom iz Agrama koja ga podsjeća na to da su “Hrvati – die Krabaten – izmislili kravate”. A on joj odgovara: “Divota, divota Gnädige! Ja čujem stvari, da mi pamet staje! Da nije kod vas dolje tajanstveni vrt Pantalonija, gdje niknuše prvi pantaloni za golo koljeno Adamovo?” Ima toga još, malo se tko kao Matoš znao rugati svojim Hrvatima iz Pantalonije, iz kakve očito dolaze i pekari ovog neukusnog CroAsana.
