Subota 22. listopada
Plenković odletio na poklonstvo u Bruxelles
Premijer Andrej Plenković počeo je na sastanku na vrhu čelnika EU u Bruxellesu i svoju vanjskopolitičku aktivnost. I što bi drugo hrvatski političar nego odmah napao Ruse. Reče kako je EU previše spora i oklijeva u proširivanju, dok je “utjecaj Rusije na države u hrvatskom susjedstvu vidljiv iz niza aspekata, od povijesnih odnosa do gospodarskih i energetskih interesa, pa i vojne suradnje”. Bravo! Tako treba s tim silnikom! Jer, Rusi su, a ne zemlje EU, iz svojih “gospodarskih i energetskih interesa” pokupovali sve naše banke i neke strateške državne tvrtke iz kojih godišnje iznose milijardske dobiti, oni su, a ne zemlje EU, zbog svoje sebičnosti najveći protivnici proglašenja gospodarskog pojasa na Jadranu, uvozni lobi uništava Hrvatsku zbog golemog uvoza najrazličitije robe iz Rusije, a ne iz EU, kod Rusa smo, a ne na Zapadu, pali u dužničko ropstvo... Ništa u politici svih hrvatskih vodstava poslije Tuđmanove smrti nije tako trajno i pouzdano kao sluganstvo Europskoj uniji, a to sluganstvo pokazao je i Plenković prije nego što je uopće Vlada počela raditi, brže-bolje odletjevši na poklonstvo u Bruxelles.
Nedjelja 23. listopada
Sramotna potpora Srbiji za ulazak u EU
Na obljetnicu prvog srpskog pokolja Bošnjaka u kojem je u Sjeverinu prvo mučeno pa ubijeno 17 ljudi, desetak pripadnica udruge Žene u crnom, noseći transparente, okupilo se u Beogradu, a opet se uvelike piše i govori o tome da u Srbiji još nema suočavanja s prošlošću. Poznati književnik Filip David podsjeća da se slave najveći ratni zločinci, pa i oni koji su u Haagu i Beogradu osuđeni na duge godine zatvora. U knjizi “Napast nedužnosti” Pascal Bruckner citira srpskog književnika i negdašnjeg predsjednika Jugoslavije Dobricu Ćosića koji piše da je Srbin “novi Židov na kraju 20. stoljeća” te kako su Srbi bili “žrtve genocida” u kojem su nadmašeni svi nacistički zločini. I zaključuje – krvnik je sebe predstavio kao mučenika. Agresivnost i svojatanje tuđega s jedne i mitologiziranje mučeništva s druge strane i jučer i danas trajno su obilježje srbijanskih vlasti i elita preneseno i na narod. Sadašnja Srbija je nasljednik ratne Miloševićeve, pa ipak donedavno Miro Kovač a sada i Stier takvoj Srbiji daju sramotnu potporu za ulazak u EU. Premda znaju da će se uvjet za taj ulazak – preuzimanje odgovornosti za ratne zločine i plaćanje računa za agresiju – dogoditi na sveto nigdarjevo.
Ponedjeljak 24. listopada
‘Desničarski udar’, a glavni udarač fin i kulturan?!
Lijevi mediji ne prestaju pisati o “desničarskom udaru na Plenkovića” u kojem je glavni lik bivši ministar kulture. Ali pri tome najmanje citiraju upravo Zlatka Hasanbegovića. Zašto? Jer nemaju što – Hasanbegović je u svim svojim jučerašnjim i današnjim izjavama kulturan, racionalan, načelan, štedljiv na riječima. Premda nikad huškački, ucjenjivački, reketarski, to mu se na sve strane pripisuje. O kavom je onda udaru riječ kad glavnog udarača nema? Otkad postoji demokracija u Hrvatskoj, otkad je lijeve novinare poput Jelene Lovrić obuzimao očaj što JNA vojnim udarom nije pomela vlast u Zagrebu i slomila Hrvatsku, postoje desničarske nemani. Prvo su to bili svi u hrvatskom političkom vodstvu, s Tuđmanom i Šuškom na čelu, u Sanaderovo vrijeme Hebrang i podosta drugih, u Karamarkovoj vlasti opet manje-više svi, a ponajviše Hasanbegović. Jednom sam napisao kako ljevičarima nimalo ne zavidim jer se svako jutro bude u državi koju nisu željeli pa im je i svaki dan potreban neki njezin omraženi simbol.
Utorak 25. listopada
Birači mu okrenuli leđa pa pljuje po Tuđmanu
Kako su neki gotovo nepoznati kandidati na proteklim izborima s preferencijalnim glasovima ušli u Hrvatski sabor, a Stjepan Mesić doživio teški poraz, mora da ga je to zapeklo. Birači su mu okrenuli leđa, vlast mu je oduzela ured, pa je spao na Josipa Broza Tita kojeg proglašava “najvećim sinom hrvatskog naroda”. Odnosno, Tito je spao na Mesića, uspomenu na njega pothranjuje još samo očaj gubitnika. Ovaj put posebnog, onog koji svoju mizeriju iskazuje na veličinima, bilo da po njima pljuje, kao po Tuđmanu, bilo da ih slavi, kao Tita. Naravno, Mesića nitko neće pozvati na odgovornost, pogotovo ne Državno odvjetništvo i policija, koji bi se požurili kad bi tko o Paveliću na TV-u rekao što je Mesić rekao o Titu. Jer, Titovi zločini, zacijelo jedni od najstrašnijih u 20. stoljeću, u Mesiću kao i u golemom dijelu državnog aparata, uvelike naslijeđenog iz komunizma, ne postoje. Unatoč svojim zlima, cijeli komunizam ima o sebi idealno mišljenje kao što ga o sebi imaju najokorjeliji gangsteri i ubojice.
Srijeda 26. listopada
Sukob izbjegličke bijede i oronulosti Europe
Turska će pustiti izbjeglice prema EU, kaže veliki novinski naslov. Pokušavam dokučiti tko su izbjeglice, što ih pokreće. Ostavljaju svoju zemlju da bi uzeli dio tuđe. Imaju li poštovanja za svoje pretke, nisu li dužni naslijediti njihovu vezanost za kućno ognjište, za domovinu? Što znači kad u zemljama kroz koje prolaze i u koje dolaze diktiraju svoje uvjete koliko mogu, kadšto jako drsko i agresivno? I kad od svojih nevolja ili navodnih nevolja od kojih bježe prave svoju povlaštenost? I kad se među njima maskiraju teroristi? Ako mnogi ne drže do svoje rodne grude i tradicije, ne drže ni do domaćina kod kojeg se naseljavaju. Neki su u Europi prema njima slabi jer osjećaja zavičajnosti na Starom kontinentu odavno nestaje. S njim nestaje i Europa koja vuče korijene iz antičke Grčke, Rima i srednjega vijeka. Tako Aleksandar Veliki dvije tisuće četiristo godina poslije svojih trijumfalnih pohoda doživljava poraz, ali ne u junačkoj bitki nego u sukobu dvaju kukavstava – izbjegličke bijede i oronulosti Europe.
Četvrtak 27. listopada
Partizanski jurišnici padaju, opstaje još Šprajc
Današnji ljevičari ideološki su i biološki nasljednici komunista iz bivše države, i kad bi neki kriteriji u demokraciji i totalitarizmu bili isti, oni bi, na primjer, bili ogorčeni protivnici homoseksualaca. Ali nisu. Budući da je i u liberalnom svijetu tako, kao nasljednici onih koji su u partizanima i u Titovoj Jugoslaviji gejeve ponižavali i ubijali, oni ih paze, maze i štite od antiliberalnih zlikovaca. Usporedbe radi, recimo kako je na nož dočekana zamisao s jedne međunarone konferencije o odvojenim muškim i ženskim školama, kao slobodnom izboru u pluralnom obrazovanju, samo zato što je pripisana Željki Markić, čiji je referendum o braku kao zajednici muškarca i žene, na žalost ljevičara i liberala, trijumfalno uspio. Nije im važno što takvih, vrlo uspješnih škola ima u cijelom nizu zapadnih država mnogo liberalnijih od Hrvatske, nego im je važno da mogu u partizanski juriš na “zatucane” ideje “koje nas vraćaju u prošlost”, ili u rafalnu paljbu kao njihovi prethodnici u Bleiburgu i na križnim putevima. Ali padaju, padaju! “Huligan” Milanović koji ih je huškao i štitio izgubio je vlast, naklade su im listova (Jutarnji list, Novi list, Novosti...) mizerne, na televizijama im je ostao još samo pokoji Šprajc, prijatelj Nadana Vidoševića...
Petak 28. listopada
Ženama ne trebaju besposleni popovi
Besposlen pop i jariće krsti, kaže narodna poslovica. Evo jednog od tih krštenja, to jest besmislenih i uvredljivih istraživanja: “Napori da se umanje razlike između muškaraca i žena u plaćama i sudjelovanju u radnoj snazi usporeni su u prošloj godini do te mjere da žene još sljedećih 170 godina neće dostići ekonomsku jednakost, upozorio je Svjetski ekonomski forum”. Nemam ništa protiv toga da žene i muškarci za iste poslove dobivaju iste plaće, ali u ovakvim istraživanjima upravo se njih vrijeđa i omalovažava. Dok je vijeka i svijeta, žene će se više brinuti o djeci od muškaraca, više kuhati, više ići u kupnju, više biti temelj obitelji od muškaraca. I uvijek će više biti muškaraca poduzetnika, gospodarstvenika, političara, znanstvenika, stručnjaka..., pa će i više zarađivati, ali je uvredljivo kad se te iste zarade ne pripisuju i ženama bez kojih bi ih bilo neusporedivo manje. Žene u tim zaradama ne sudjeluju samo kao stupovi obitelji nego i kao velika motivacija. Sažeto rečeno, žene su ne samo ekonomski ravnopravne nego i nadmoćne muškarcima, pa im besposleni popovi i ne trebaju.
>>Stjepan Mesić: Tito je najveći sin hrvatskog naroda
Ovaj mi se komentar o ženama osobito dojmio. Slijedi prirodu i logiku uloge žene u našim životima, postavlja vrijednost žene na ono mjesto koje joj i pripada! A cijena rada je sramotna za sve nas pa i za žene!