Subota 17. rujna
Živi zid okusio moć i postao ‘prava stranka’
Dok Živi zid nije imao nijednog ili je imao samo jednog saborskog zastupnika, bio je nevini pokret mladih pravednika a u njemu nije bilo sukoba (ili se tako doimao). No otkad su okusili moć, otkad su vrijeme nevinosti zamijenili karijerama i novcem (saborskim plaćama koje ih očekuju, proračunskim sredstvima za parlamentarne stranke), počeli su sukobi, međusobne optužbe za grabež, korupciju, dilanje droge..., bitka za vlast i povlastice. Sami su najavili da će napustiti aktivizam i stvarati pravu stranku. Jedan od vođa Živog zida Ivan Pernar, s drugima veliki borac protiv institucija, odbijajući saslušanje na policiji bahato se poziva na svoju novu, institucionalnu poziciju saborskog zastupnika (još nepotvrđenog), ukratko – veliki ratnici protiv države postaju država. Tako je Živi zid prestao biti ono zbog čega je stjecao ime u javnosti i naklonost sve većega broja birača. Postao je “prava stranka”, preslikana predodžba koju su nastojali stvoriti o onima – HDZ-u, SDP-u... – nasuprot kojima su izgledali posve drukčiji a sada im sliče.
Nedjelja 18. rujna
Čilićeva nesebičnost u stilu Gorana Ivaniševića
Marin Čilić se rijetko kada nakon svojih pojedinačnih uspjeha tako strastveno veselio kao nakon uspjeha hrvatske teniske reprezentacije u Davisovu kupu, u finale kojega smo danas ušli i u kojem je imao presudnu ulogu. Za razliku, na primjer, od nogometaša ili rukometaša u čije se domoljublje podosta sumnja zato što se u nastupima za Hrvatsku štede jer bi im ozljeda mogla značiti gubitak milijuna koje dobivaju u inozemnim klubovima. Čilić u reprezentativnim mečevima djeluje borbenije nego kad igra na turnirima, kao da mu reprezentacija više znači od njega samoga. Pokazao je to i u jedinstvenoj harmoniji s publikom u Zadru s kojom je komunicirao kao sa svršenim partnerom, pa je na kraju i rekao da bi ovakav uspjeh Hrvatske bez publike bio vrlo težak. Tako nastavlja tradiciju nesebičnosti u hrvatskom tenisu, kakvu je u opasnim prilikama pokazao i Goran Ivanišević kad je u mečevima po svijetu nosio povez oko glave s hrvatskim grbom i često mijenjao hotele kako bi zametnuo trag i izbjegao moguće srpske teroriste.
Ponedjeljak 19. rujna
Srbi nisu ‘glavna tema’ u Hrvatskoj. Baš naprotiv!
Srbijanski premijer Aleksandar Vučić komentirao je mogući dolazak Andreja Plenkovića na čelo hrvatske Vlade te najavio da će “s njim i s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović Srbija nastojati izgraditi što je moguće bolje odnose”. Ali još reče: “ Nisam veliki optimist jer su Srbi glavna tema u Hrvatskoj...”. Malo je čas optužbeni čas pomirbeni Vučić pretjerao, jer Srbi ni izdaleka nisu “glavna tema u Hrvatskoj”, dapače su pri dnu ljestvice u političkim raspravama u Lijepoj Našoj. Trijumfalizam kojim je popraćen teški poraz koji su u našoj zemlji doživjeli zamijenjen je ignorancijom koje u Beogradu nisu ni svjesni. Koliko god se povremeno činilo da su oni ovdje “glavna tema”, istina je bitno drukčija. Kulturološki i civilizacijski dvije se zemlje sve više udaljavaju, kao opasnosti Srbije se Hrvatska ne boji jer smo sa svojom vojnom silom udruženom s odlučnim domoljubljem od nje neusporedivo jači, a remetilaštvo kojem su neki Srbi u Hrvatskoj skloni svelo se uglavnom na Milorada Pupovca koji svoje srbovanje nastoji pomiriti s udvorništvom i ljevici i desnici, nastojeći se dokopati malo vlasti o kojoj je narkomanski ovisan. Kao i Vučić o Hrvatima.
Utorak 20. rujna
Hoćemo li i dalje biti žrtva europskih profitera?
Piše jedna poznata ljevičarska kolumnistica o jednoj vrsti sreće koja se Hrvatskoj dogodila nakon prošlih izbora, to jest nakon odlaska “rabijatnog Karamarka” i nakon što su birači kaznili “Milanovićevu uličarsku retoriku, vrijeđanje i desničarenje” a nagradili “umjerenog Plenkovića”. Izbjegnuta je, kaže, “donedavno prilično realna mogućnost da Hrvatska krene putem Mađarske ili Poljske, država kojima vlada politička i društvena regresija”. Taj njezin stav istoga dana u istom listu “potvrđuje” podatak da je “regresivni” Viktor Orban prisilio trgovačke lance u svojoj zemlji da imaju 80 posto domaće robe te da su se vrlo brzo nakon toga oporavili mnogi mađarski proizvođači, a nešto slično rade i “regresivni” Poljaci. Istodobno se ovaj jad od hrvatske vlasti u zakonskom prijedlogu nastoji izboriti za količinu hrvatskih proizvoda na trgovačkim policama upola manju – 40 posto – nego u Mađarskoj. Orbanova administracija je zbog spomenute mjere bila pod velikim pritiscima iz Europske unije, pa zbog Plenkovićeva silnog europejstva, koje svi slave, doista se treba bojati da država pod njegovom vlašću ne upadne u “političku i društvenu regresiju” i da i dalje bude žrtva europskih profitera.
Srijeda 21. rujna
‘Druga faza konzervativne revolucije’ – smokvin list
Lijevi mediji pišu o tome kako se “pod pokroviteljstvom pristojnog Andreja Plenkovića u Hrvatskoj provodi druga faza konzervativne revolucije”. Povodi su jedan slučaj u kojem je legalno u satnici izbornih predmeta u jednoj školi dana prednost vjeronauku te to što je Senat Sveučiliša legalno poništio izbore Studentskog zbora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prije te “strave” u “drugoj fazi” relativnom uspjehu “konzervativne revolucije” u “prvoj fazi”, koja je počela čim je Milanović došao na vlast, uz Crkvu je uvelike pridonio i HDZ “sotonizacijom SDP-a kao bivših komunista i zaštitinika komunističkog terora”. Sjećamo se da je ta sotonizacija bila zanemariva u usporedbi sa sotonizacijom HDZ-a u maestralnim izvedbama Milanovića, Stazića, Jovanovića i drugih koji su tako reći danomice svoga glavnog takmaca optuživali kao zaštitnika kriminala i ustaštva. Te medije jako boli i što je zaustavljena reforma školstva koju je vodio Boris Jokić koji je nedvosmisleno napisao da je Hrvatska kriva za rat iz devedesetih! Tako se “drugom fazom konzervativne revolucije” prikriva druga faza agresije na Hrvatsku.
Četvrtak 22. rujna
Nova socijaldemokratska partija jugonostalgičara
Demokracija je demokracija, u nekim zemljama u Europi ima stranaka koje manje ili više izravno baštine svoje povijesne uzore, zločince Hitlera, Mussolinija, Staljina..., pa zašto Hrvatska ne bi imala sličnu stranku? I evo je, osniva se nova socijaldemokratska partija a vodit će je povjesničar Dragan Markovina koji slavi zločinca Tita, jugoslavenstvo i Jugoslaviju koja je izvršila krvavu agresiju na Hrvatsku. I koji rabi doslovce isti rječnik (“HDZ-ova kontrarevolucija devedesetih”) kao i komunistički represivci koji su poslije Hrvatskog proljeća napunili zatvore hrvatskim domoljubima i smicali političke protivnike po inozemstvu. Naravno, imat će i potporu intelektualaca koji su u vrijeme dok su mnogi drugi intelektualci robijali, cvali kao javni tužitelji, dramaturzi, redatelji, sveučilišni profesori... – Čede Prodanovića, Ante Nobila, Vjerana Zuppe, Rajka Grlića, Nadežde Čačinović... Svojedobno je Markovina izjavio kako je “jedina lijeva opcija u Hrvatskoj” Radnička fronta, koja je na lanjskim izborima imala glasače samo na nekoliko mjesta, i to od 0,18 do 0,22 posto. Sam se navodno nada da bi njegova stranka, zahvaljujući potpori Zuppe i drugih lijevih elitista, taj uspjeh mogla nadmašiti i gdješto doseći 0,666 posto.
Petak 23. rujna
Beljakov su i Mostov kompromis bitka za vlast
Možda je obrat koji je napravio predsjednik HSS-a Krešo Beljak jedan od dva najvažnija do sastavljanja Vlade. Drugi bi mogao biti u pregovorima HDZ-a i Mosta, to jest sukob oko podjele ministarstava. Normalno je bilo očekivati da se dvije stranke neće razići na sedam Mostovih jamstava. Stoga je, na primjer, Most pristao na odgodu proglašenja gospodarskog pojasa radi “konzultacije Hrvatske s partnerima”. To je još jedan dokaz da su naši političari prekrižili hrvatsku suverenost i da su opet spremni skidati gaće pred interesima europskih zemalja, a u ovom slučaju interes “partnera” bit će protiv pojasa. Pogotovo će ga htjeti spriječiti Talijani kako bi nastavili nemilice pljačkati hrvatski riblji fond, što njima godišnje donosi a nama odnosi 300 milijuna eura! Prema tome, i ovaj kompromis i Beljakov bitka su za vlast – u državi i u HSS-u, gdje predsjedniku ozbiljno prijete Marijana Petir i drugi.
