Kada je riječ o „Kulturnoj hegemoniji“ treba imati na umu da kultura ne može biti potpuno neutralna i autonomna, odvojena od društva i politike, a pokušaj monopoliziranja kulturne sfere svakako postavlja pitanje odnosa kulture i političke moći. Čime su povezani kultura i politika? Metapolitikom. Kultura ima dvije dimenzije, vidljivu koja se odnosi na materijalne i konkretne aspekte života društva, i drugu, latentnu, skrivenu dimenziju koja se odnosi na nesvjesni sustav simbolike i reprezentacije koji daju smisao i smjer toj eksplicitnoj kulturi, „mentalni habitus“, viđenje svijeta. Dakle metapolitika je politika plus kultura. Drugačiji način razumijevanja i provođenja politike. Temelji se na konstataciji da su ideje motor povijesti i društva i da odigravaju ključnu ulogu u kolektivnoj svijesti, o čemu govori povijest velikih ideja od Heraklita, Aristotela, Platona, Svetog Tome, Augustina, Descartesa, Kanta, Marxa, Heideggera, čije su ideje prethodile velikoj epistemološkoj i političkoj revoluciji. Naravno povijest proizlazi iz volje i akcije ljudi, ali oni se odvijaju uvijek unutar sustava uvjerenja i simboličnih reprezentacija koji ih usmjeravaju i impregniraju. Marksistički teoretičar A. Gramsci skovao je paradigmu kulturne hegemonije kao miroljubivog sredstva kojim se održava kapitalistički poredak. Pomoću kulturne hegemonije tipične se buržoaske ideje proglašavaju općim javnim mnijenjem i zdravim razumom, pomoću kojeg se vlada.
Kulturna hegemonija u globalno doba inačica je suvremene meke sile „softpower“ kulturne industrije i industrije zabave, jedan oblik kognitivnog ratovanja. Također je ukazao na razlike klasičnog političkog društva koje vlada uporabom sile i zakona (vojska, policija, pravni poredak) i civilnog društva u kojem se vlada ideologijom i privolom (društvo, sindikati, obrazovni sustav). Kulturna hegemonija omogućuje kontrolu i utjecaj nad javnim mnijenjem i propagiranje svojevrsnog „jednoumlja“ kao skup općeprihvaćenih i konformističkih obrazaca mišljenja i dominantnog lijevo-liberalnog društvenog svjetonazora. Riječ je idejnoj i kulturnoj dominaciji koja usmjerava i predstavlja određene političke i društvene opcije kao najlegitimnije na raznim područjima: primjerice tržišna liberalna opcija za ekonomiju, liberalni društveni svjetonazor, vjera u neprestani tehno-znanstveni napredak, materijalističko poimanje svijeta, multikulturalnost, egalitarizam. Lijevo-liberalno jednoumlje svakako se temelji na paradigmi da je ekonomija iznad politike što podrazumijeva i idolatriju tržišne ideologije, konkurencije, slobodne trgovine, globalizacije, financijske deregulacije i liberalizacije. Glavne poluge za ostvarivanje takve kulturne hegemonije su svakako kontrola odgojno-obrazovnog sustava (školstvo, fakulteti i sveučilišta, instituti), civilno društvo i sindikati, mediji, tiskani i audiovizualni pod kontrolom države, ali i privatne komunikacijske agencije i korporacije. Promicanje, razmnožavanje i održavanje glavnih paradigmi i poruka takve kulturne hegemonije provodi se često putem fenomena «medijskog mimetizma» preko kojeg velike mainstream press agencije i službeni mediji često kopiraju i crpe informacije iz istih izvora koji često nisu neovisni i kritični prema dominantnom društveno-političkom sistemu. Također uloga marketinških službi koje neprestano serviraju pseudo tržišne studije, izlazne ankete i statistike, zna usmjeravati i manipulirati realnom potražnjom i porivima potrošača kulture ili informacija. Teško je kronološki i povijesno smjestiti početak lijevo-liberalne kulturne hegemonije imajući na umu da je svaka politička ili crkvena moć uvijek težila uspostaviti kontrolu nad javnom mnijenjem, od Antike, Srednjeg vijeka do danas.
U europskim državama, politička i kulturalna hegemonija mijenjale su oblike, a hegemoniju u obliku cenzure, kontrole i propagande vršili su koncili, staleži, policija, kraljevski komesarijati za tisak, komunistički agitpropi. Moglo bi se reći da početak lijevo-liberalne misaone subverzije započinje za vrijeme prosvjetiteljstva u Engleskoj i Francuskoj s intelektualnim djelovanjem tadašnjih salona i loža usmjerenih protiv starog tradicionalnog i religioznog monarhističkog poretka, nastavlja se Napoleonovim ratovima i izvozom prosvjetiteljske kulturne revolucije. U modernom razdoblju, za objašnjenje fenomenologije današnje lijevo-liberalne kulturne hegemonije, neophodno je prikazati samu genezu takvog fenomenu kroz filozofsku neomarksističku Frankfurtsku školu i kasnije kulturnu revoluciju 68. generacije.
Frankfurtska škola
Jedan od klasičnih primjera osvajanja ili održanja političke moći putem kulturološke hegemonije je djelovanje tzv. Frankfurtske škole, koja je desetljećima monopolizirala odgojno-obrazovni sveučilišni sustav u zapadnoj Europi, pa i u bivšoj-Jugoslaviji. Nastala je 1923. godine kada je agent Kominterne György Lukács osnovao filozofski krug oko Instituta za marksizam na frankfurtskom sveučilištu, a kasnije su se pridružili Theodor Adorno, Wielhelm Reich, E. Fromm, Antonio Gramsci, Max Horkheimer, Herbert Marcuse. Svaki od sudionika Frankfurtske škole stvarao je svoj filozofski epistemološki model koji je zagovarao protu-metafizički i anti-tradicionalni svjetonazor, areligiozni individualizam, prosvjetiteljski racionalizam i tehno-znanstveni pozitivizam. Jedan od glavnih ideologa Gramsci, smatrao je da se potrebno infiltrirati u zapadne institucije, sve pod krinkom marksističke revolucije nazvane kulturnom revolucijom. U »Bilježnicama iz zatvora« navodi - umjesto da se najprije osnuje vlast, a onda nameće kulturna revolucija, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće. No, Gramsci po uzoru lenjinističke avangardne metodologije, i zapravo tvorac „kulturološke strategije“ uviđa da je za promjenu kulture potreban dugotrajni pohod na institucije - umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise. Političke neistomišljenike i kritičare treba etiketirati kao fašiste, naciste, antisemite, umno poremećene, homofobe, ksenofobe. Politička sredstva revolucije uništenja „građanske i anti-revolucionarne kulture“ veoma su širok pojam. Za Adorna je to i obitelj koja je kolijevka fašizma, jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi.
Razaranje institucija iznutra
Iz tog svjetonazorskog i epistemološkog razaranja desetljećima poslije, nastala je 1968. godina – „Marš kroz institucije“ i infiltriranje institucija radi uspostave kulturne hegemonije. Poznato je ono čime se danas šezdesetosmaši ponose, u Hrvatskoj i u Europi, međutim s bitnom razlikom, oni koji su u svojstvu maoista i marksista '68. bacali kamenje na institucije postali su lojalni kotačići današnjih liberalno-kapitalističkih dominantnih institucija. Utjecaj Frankfurtske škole bio je vidljiv i u bivšoj Jugoslaviji među praksisovcima, svojevrsnim disidentima KPJ, temeljenim na otklonu od Staljina i Lenjina, na varljivim, blažim neomarksističkim teorijskim i doktrinarnim eufemizmima koji se zapravo nikad nisu sukobili s tadašnjim ortodoksnim komunistima, niti zauzeli za demokratizaciju društva i protiv kršenja ljudskih prava prilikom zatvaranja hrvatske inteligencije, pa niti za disidenata poput Vlade Gotovca.
Treba također napomenuti kako svaki političko-ideološki poredak, pa i demokratski sustav provodi svojevrsnu „kulturnu i umnu hegemoniju“ a prava je kulturna revolucija u Europi provedena nakon 45. pod krinkom „denacifikacije“. Nakon kraja drugog svjetskog rata 30.000 naslova, od kojih veliki dio nije bio pronacistički, bilo je zabranjeno u Njemačkoj, 18 milijuna njemačkih intelektualaca moralo je ispunjavati poseban upitnik, svima koji nisu bili tzv. „nacisti“ predbacivana je suradnja s nacističkim sustavom. Slično je bilo i s Francuskom i nizom drugih europskih zemalja. U Hrvatskoj je također nakon 45. povedena svojevrsna kulturna lustracija kada se zabranilo i uklonilo iz škola i sa sveučilišta cjelokupni književni, filozofski i kulturni fundus koji je proizašao iz hrvatske književne i europske srednjo-europske naslijeđene tradicije. Takva je titoistička komunistička kulturna revolucija poprimala oblik nihilističkog društvenog pohoda koji je provodio politiku tabula rasa u ime novoustoličenih marksističko-lenjinističkih i boljševističkih dogmi. U institucionalnim i kulturnjačkim sinekurama Frankfurtske škole nakon Drugog svjetskog rata utočište su pronašli brojni lijevi književnici poput Alberta Camusa ili marksista Sartrea koji je desetljećima bio pobornik staljinizma, dok su drugi, „desno“ orijentirani intelektualci i umjetnici s drugim predznakom, poput Celinea, Ezre Pounda, Hamsuna, bili progonjeni i cenzurirani.
Specifikum '68. i post-68. generacije jest da su putem kulturne hegemonije nastojali izbrisati svaki oblik povijesnog naslijeđa međugeneracijske transmisije i nametnuti se kao nova inauguracijska generacija koja je trebala najaviti novu društvenu eru individualističkog razvitka i užitka na ruševinama tzv. konzervativne generacije prošlosti koja je počivala na poštivanju autoriteta. Naslijeđem '68. ljevičarske kulturne revolucije, i pojavom ultraliberalne generacije iz 80-te, nastaje nova ideologija liberalno-liberterijanska koja pomiruje tržišni gospodarski liberalizam i kulturni liberalizam, društvenu permisivnosti kroz kult i dinamiku «neograničenog i transgresivnog».
U tom smjeru je razvidno kako su neomarksisti generacije '68. prigrlili liberalni tržišni model ekonomije, jer su shvatili da njihov model kulturnog liberalizma pogoduje sferi društva zabave, otvara nova tržišta za profit i za jačanje novih društveni gospodarskih pozicija. S obzirom da je ljevičarska liberalna generacije iz '68. poistovjećivala svaki oblik autoriteta (obiteljskog, školskog ili političkog) s fašizmom i impregnirala sve društvene pore, u zapadnoeuropskim zemljama došlo je do trostruke delegitimacije: delegitimacija obiteljske funkcije (pishoanalitička dekonstrukcija paternalizma i patrijarhalnosti, čije derivate pronalazimo u queer i rodnoj teoriji, kod Marcusea u 'Eros i Civilizacija'); delegitimacija škole i odgojno-obrazovnog autoriteta (autonomizacija i emancipacija učenika u odnosu na učitelja), te delegitimacija odgovornosti promicanjem modela «vječno adolescentnog društva» u kojem se množe subjektivna i manjinska prava (u obliku tribalizacije društva) bez obaveza prema zajednici, kult neposrednog i instant užitka bez zapreka. Sociolog Christopher Lash opisao je takvo društveno hiperindividualističko postmoderno stanje “kulturom narcizma”.
Kulturna hegemonija generacije '68. zasigurno ima katastrofalne regresivne posljedice na Zapadu kao i u Hrvatskoj, na području društva, kulture, obrazovnog sustava, politike i općeg društvenog svjetonazora, tako da se može govoriti o „pomračenju umova“. Takva konfuzija može se tumačiti kroz sintagmu „inverzije vrednota“. Naime, pod krinkom kritike potrošačkog društva, šezdesetosmaški pokret proveo je sustavnu dekonstrukciju zapadnoeuropskog organskog svjetonazora utemeljenog na poštivanju tradicije, autoriteta, načela hijerarhije. Tzv. „Imaginacija na vlasti“ šezdesetosmaša, uzrokovala je sterilizaciju umova i mozgova koja se očituje kroz diktat političke korektnosti koji također provodi uništavanje domoljubnih vrednota i jednu vrstu akulturacije. Naslijeđe '68. razvidno je u raspadu školsko-obrazovnog sustava kroz narušavanje autoriteta i uvođenje samoupravne prakse (danas učenici naručuju ubojstva nepoželjnih profesora), eksploziju kriminaliteta, uništavanje obiteljske ćelije, moralnu permisivnost i generalizirani hedonizam, gubitak smisla, te moralno razaranje političkih i intelektualnih elita. Inverzija vrednota u području pravosuđa u kojem se više ne pomaže žrtvi nego kriminalcu koji se u ime psihijatrijskih uvjeta uvijek predstava kao žrtva represivnog sustava, inverzija u području svjetonazora relativizacijom binarnih kategorija dobro/zlo, istinito/pogrešno. Jedna od glavnih paradigmi '68. „zabranjeno je zabraniti“ pozivala je na neprestanu transgresiju (potpunu emancipaciju želja i nagona).
Trangresija postala norma
Danas je transgresija postala norma. Vidljivo je da današnji postmoderni kapitalizam zapravo potiče i komercijalizira takav transgresivni diskurs, pa je primjerice seksualna revolucija iz šezdesetih postala profitabilno tržište za seksualnu eksploataciju. Također, pozivanje na „prozivanje tabua“ koje za metu uzima obitelj, religiju, vojsku, kao da ti tabui već odavno nisu pali. Šezdesetosmaška tzv. revolucija također je odgovorna za, pod utjecajem pacifističke propagande, pacifikaciju i depolitizaciju širokih slojeva naroda. Neomarksistička „kulturna revolucija“ '68. zapravo je bila uvod u liberalni postmoderni relativizam (pojavom marksističkih poststrukturalista poput Deleuza, Derride, Foucaulta) koji su, iako kritiziraju potrošačko društvo, doveli do krajnje svjetonazorske relativizacije gdje ne postoji apsolutna istina niti transcendencija. Posljedica je odsutnost svakog mentalnog i kulturnog kapaciteta otpora u zapadnim društvima kojima upravlja društvo zabave. Posljedica je također strukturalna ako uzmemo u obzir da se postšezdesetosmaška generacija neomarksističke, a kod nas titoističke i praksističke provenijencije nakon 90.-tih reciklirala u današnje gorljive liberale, zauzimajući ključna mjesta u javnom životu, novinarskim redakcijama, sindikatima i institucionalnim političkim strankama. Proleterski je internacionalizam danas zamijenio liberalno tržište i kozmopolitizam, jednakost egalitarizam, a bratstvo multikulturalizam, stvar je samo semantičkog klizanja i interpretacije.
Suvremeni liberali i „retuširani“ neo-marksisti proizlaze iz istog sociološkog miljea i ideološkog inkubatora , iz prepoznatljive komplementarne ideološke građe utemeljene na filozofsko-idejnim matricama konstruktivističkog materijalizma, mesijanskog prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te na humanističko-ateističkom ekskluzivizmu. Takva ideološka srodnost bolje objašnjava kako se moglo dogoditi u svim post-komunističkim zemljama, pa i u Hrvatskoj, recikliranje bivše ortodoksne komunističke titoističke nomenklature, pripadnika 68-osmaške generacije, sveučilišnih kadrova Frankfurtske škole i „Praxisa“ i post-marksista u respektabilne demokratske liberale, i njihovo daljnje uhljebljenje i unapređivanje u novonastalim demokratskim medijskim, kulturno-znanstvenim i političkim institucijama. Naime ondje gdje komunizam nije posve uspio sa represivnom „hardpower-skom“ metodom razoriti „tzv. „tradicionalni svjetonazor“, tu nastavlja permisivni liberalizam sa profinjenom „mekom silom“ društva zabava, medijske indoktrinacije i zatupljivanja i pod plaštem globalizacije, emancipacije i napretka , s istim ciljem narušavanja ukorijenih temelja europskog kulturno-civilizacijskog identiteta.
>> 'Podjele, posebno ove povijesno utemeljene, forsiraju se zato što nema drugog sadržaja'
da, nekad su se divili zločincima staljinu i titu danas propagiraju sorosa i ljudska prava .........manipulatori i zlotvori , i to im je kultura