Još valjda od onih dana prije 120-ak godina, kad je oporba u banskoj Hrvatskoj optuživala hrvatske delegate u Ugarskom saboru da su “peštanski štipendisti” koji samo gledaju kako će pokupiti dobre inozemne dnevnice i previše popuštaju mađarskim interesima, Mađarska i njezin vladar nisu bili toliki politički faktor na nekim izborima za Hrvatski sabor kao što su to danas. Na više različitih razina mađarski premijer Viktor Orbán postao je, čini se, orijentir prema kojemu se ravnaju i hrvatski političari u predizbornoj kampanji. Ima tu dosta pretjerivanja.
Najprije, naravno, pretjeruje sam Orbán, koji zaista provocira i civiliziranu Europu svojim konceptom izgradnje iliberalne demokracije, a i svoje susjede poput Hrvatske svojim kartama velike Mađarske. Ali pretjeruju i oni u Hrvatskoj koji, primjerice, njegovu izjavu koju je dao proteklog prosinca u Osijeku predstavljaju kao dokaz Orbánove skrivene želje za posezanjem za našim teritorijem. To je ona Orbánova izjava o mađarskoj Baranji. Svi se ponašaju kao da je Orbán zaista govorio o hrvatskom dijelu Baranje kao o mađarskom teritoriju. Premda je, doslovno, Orbán spomenuo županiju u Mađarskoj koja se zove Baranja. Takva pretjerivanja u zaključcima na temelju pogrešne premise mogu vas lako odvesti u zaključak da kad Mađari slave svoj Siget posežu za vašim omiljenim kvartovskim igralištem u Novom Zagrebu. Orbán u Osijeku nije rekao ništa sporno. Govorio je o suradnji jedne mađarske županije s našom Slavonijom.
Ako nam je brkanje pojmova glavno oružje u odupiranju Orbánovoj politici u onim njezinim dijelovima koji mogu nanijeti štetu hrvatskim nacionalnim interesima, onda jao si ga nama. Jer takvo skandaliziranje nad Orbánovim spominjanjem Baranje (kako se samo usuđuje spomenuti nam svoju županiju istog imena kao pola jedne naše županije, Osječko-baranjske!) toliko je plitko da ga, kako se to negdje na ovim prostorima lijepo govori, mačak može pregaziti a pritom rep ne okvasiti.
Da se razumijemo, prema Orbánovoj politici treba biti kritičan. Hrvatska prema Orbánovoj politici treba biti oprezna. I pametnija u reakciji, par koraka ispred, a ne toliko iza. Jer, iako ne poseže za teritorijem (osim u navučenim interpretacijama), Orbán sam priznaje da želi ispraviti činjenicu da se, kako kaže, granice njegove države i nacije ne poklapaju, a to želi ispraviti tako što jača mađarski utjecaj u ekonomijama susjednih država. O tome je dosta otvoreno govorio u studenom 2019., u intervjuu za radio Kossuth. Orbán kao premijer i Mađarska kao država zaista su, kako se to često spominje, pomogli Hrvatskoj da završi pristupne pregovore 2011. i uđe u EU, ali ostaje snažan dojam da je Orbán to učinio s idejom da naplati Hrvatskoj tu uslugu skrivenim namjerama oko Ine.
Ostaje dojam da isti trik pokušava sada izvesti i sa Srbijom, čiji je također veliki zagovornik na putu prema EU, ali s već bačenim okom na ovladavanje važnijim resursima zemlje kojoj tako brižno pomaže. Puno je, dakle, razloga da mađarski susjedi (ne treba zaboraviti Rumunjsku) budu oprezni prema Orbánu i kad darove nosi. Ali Orbána ne treba podcjenjivati, ni njegovu promućurnost, ni njegovu inteligenciju. Hrvatska reakcija treba biti pametnija od “jao, spomenuo je Baranju” (još jednom: županiju u Mađarskoj).
S treće strane, pretjeruju i oni koji jednako ideološki gledaju na Orbána, samo iz desnog, umjesto iz lijevog kuta, odnosno oni s desna koji ga gledaju sa simpatijama i kao uzor. I zbog toga je zapravo Orbán važan orijentir na ovim izborima za Sabor: kandidati Škorinog Domovinskog pokreta, a i Mosta, zapravo zagovaraju Hrvatsku koja bi kopirala Orbánovu Mađarsku. Ili, bolje rečeno, kopirala pogubljenog slovenskog premijera Janeza Janšu u kopiranju Orbána.
Oni bi ga kopirali ne u ekonomskoj moći (možda i bi, ali zasad ne ostavljaju dojam kompetentnosti za to), nego bi ga kopirali u nacionalizmu, traženju neprijatelja u manjinama i u demokratskim institucijama zaduženim da kontroliraju vlast, pogotovo onda kad ona ima ambiciju postati autoritarna. A toga i sami imamo dovoljno, i previše, ne trebamo kopirati kopiju. U kampanji se već čuju prozivke da je premijer Andrej Plenković najbolji Orbánov prijatelj, i zaštitnik, i učenik. Ali, objektivno, Hrvatska još nije vidjela premijera koji bi bio Orbán ili Janša. Ne znači da neće, jer opisana atmosfera pretjerivanja upravo je jedan od sastojaka koji vode k tome da se takvo što dogodi. Baš kao što bi malo više pametnog promišljanja bilo prepreka takvom ishodu.
GOSPODIN Orban!