Na HTV-u smo imali prigode gledati serijal o Hrvatskom proljeću. I puno se o njemu piše i priča, ipak je okrugla obljetnica u pitanju. I sada se, kao i dosad, provlači pitanje, je li Tito bio uz hrvatsko vodstvo na početku, je li odobravao to što i kako rade, je li i koliko znao… No jedno je sigurno. Tito je uvijek i samo mislio na sebe i na vlastito održanje na vlasti, i uvijek je samo vagao i kalkulirao što njemu ide u prilog, i u tome je bio izuzetno vješt, maher. Kad smo kod Hrvatskog proljeća, podsjetio bih na jednu zgodu koja je manje zapažena, a jako je važna, i zacijelo je jako utjecala na Titovu konačnu odluku.
Naime, radi se o trodnevnoj sjednici Predsjedništva SKJ od 28. do 30. travnja 1971. na Brijunima. Sukob koncepcija u Jugoslaviji tada je već bio na vrhuncu. Tito nije krio bijes, pa je drugovima na sjednici govorio:
”Mi smo u zadnje vrijeme sve više i više svjedoci da se nalazimo u jednoj fazi neke nervoze u našoj zemlji. Prisutne su razne dezinformacije. Naša štampa se razularila. I ne samo štampa, nego sredstva informacija uopće ponašaju se zaista na takav način kakav ni u kom slučaju ne bi bio moguć ni u jednoj kapitalističkoj zemlji. Mi danas dozvoljavamo da nam se, naročito tamo gdje su veći skupovi, na raznim mjestima kao što su sveučilišta itd., proturaju kontrarevolucionarne koncepcije, negira sve što je dosad postignuto. Kao da je u ovih 25 i više godina sve bilo greška, da nismo postigli ništa i slično. A kada se negira to što smo mi za 25 godina učinili u našoj zemlji – znači da se negira i naša oslobodilačka borba…”.
Ključan je bio trenutak kad je za stanke za ručak Tita odjednom nazvao sovjetski vođa Leonid Brežnjev. To se nije događalo često, pa je Tito utoliko više bio znatiželjan zašto ga baš sad zove, usred tako važne sjednice. Poslije se prepričavalo da je Tito taj razgovor izmislio kako bi na drugove izvršio dodatni pritisak. No Brežnjev je doista zvao, a Tito je nakon stanke opširno opisao svoj razgovor s njime:
”Drugovi, ja sam ovu pauzu iskoristio da idem na ručak. Sa mnom je išao Bakarić. Za vrijeme ručka došao je moj sekretar i rekao mi da me zove Brežnjev na telefon. Pošto su ti razgovori s Moskvom veoma rijetki, možda u dvije godine jedanput, začudilo me da me zove baš sada kad održavamo ovaj sastanak. Dugo nisam mogao dobiti dobru vezu da bi se nešto čulo. Čuo sam samo neki glas, javljao se njegov sekretar, Sergejev, ali nismo se mogli sporazumjeti.
Onda sam išao na vanjski telefon, na kojem ne možeš o svemu razgovarati. Pozdravimo se i pitam Brežnjeva u čemu je stvar. Kaže: Druže Tito, pronose se svakakve glasine. Postoje informacije da se kreću neke vaše trupe prema Beogradu, da je situacija kritična itd. On je baš tako rekao, da je situacija ‘očen važna’. To znači da nije dobra. Ja sam rekao: Druže Brežnjev, mi smo tri dana razgovarali, sada smo pri završetku. Sve te informacije koje ste čuli su dezinformacije. To nije točno, to je laž. Nikakve trupe se ne kreću, niti mi trebamo neke trupe upotrebljavati prema unutra. Htio sam reći ni prema vani, na vanjskoj liniji, ali nisam rekao. Rekao sam da su naši razgovori dobri, da radimo na učvršćenju Partije jer imamo pred sobom dosta krupnih pitanja koje moramo riješiti, a to može samo Partija. Pravilno, rekao je. Rekao sam mu: Budite uvjereni da mi imamo dosta snage da sve to riješimo sami, bez ikakve pomoći bilo od koga.
U tom smislu. Kratko je bilo. Kaže: Ja ponjimaju, objema rukama pozdravljam (ja doduše nisam vidio ruke). Pozdravljam ja tu vašu inicijativu i tu energiju da zbilja treba svim neprijateljima socijalizma dati pravilan odgovor. Rekao sam: To mi i radimo i mi ćemo lako riješiti naše probleme i hvala vam na brizi. Samo, mi smo sami dovoljno snažni. On zatim kaže: Ja se ispričavam što nisam dosad imao mogućnosti da dođem i da s vama malo porazgovaram. Rekao sam: I meni je isto žao što niste došli. No poslije praznika, dodao je on, možemo naći vremena, pa da se negdje sastanemo i porazgovaramo. Odgovorio sam: Hoću i to očekujem, da porazgovaramo...”
I onda se Tito vratio na temu: “Sada bih htio kazati da se obistinilo ono što sam ja rekao jutros, na početku, tj. da to nije mala stvar, da se oko nas pletu krupne spletke i da ne znam točno gdje je zavezan taj čvor. Radi se o tome da mi taj čvor ipak jednog dana presiječemo, i to da ne čekamo dugo, nego da ga počnemo sjeći. Treba odlučno onemogućiti sve te spletke, obavještajne centre, da nam dalje pletu omču oko vrata. Zbog toga vas upozoravam, drugovi i drugarice, da ćemo morati poduzimati izvjesnije, oštrije mjere prema nekim ljudima vani za koje znate svi, za koje već znamo, pa ćemo, vidite, pronaći i one za koje sada još dobro ne znamo, koji igraju tu jednu igru, makar i pijuna. Ali ćemo ih morati obezvrijediti da ne budu baza za te spletke oko našeg unutrašnjeg sistema i našeg jedinstva, tj. naše socijalističke zajednice.”
Titov šef kabineta Marko Vrhunec u svojim je sjećanjima zapisao: “Brežnjevljeva intervencija naljutila je Tita. Ne samo zato što je značila miješanje u naše unutarnje stvari, nego i zato što je znao da je pokrenuta iz Jugoslavije. Pitao se tko ju je mogao potaknuti. Bilo je očito da su Brežnjeva pozivali u pomoć oni krugovi u našoj zemlji koji su željeli tijesne veze s Rusima i koji su od njihove intervencije očekivali koristi. Tito je bio tako neraspoložen da je htio odustati od odlaska na proslavu Prvog maja u Labinu. Kad sam ga obavijestio da Savka Dabčević-Kučar želi da se on usto sastane s političkim aktivom Istre, oštro je reagirao rekavši da to ne dolazi u obzir. Poslije nekog vremena javio mi je da će na proslavu ići, ali da političkih razgovora neće biti.”
Najveci zlikovac svih vremena na ovim prostorima.