Kada su 1885. godine Fellner i Helmer izgradili zgradu današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, na toj se pozornici nije glumilo na hrvatskom jeziku. Kao što u uvodnom tekstu najnovije Književne Rijeke piše Igor Žic, na toj se pozornici od 1885. do 1946. godine glumilo isključivo na talijanskom jeziku. U istom tom kazalištu svoj je žestoki govor u svibnju 1919. godine održao i Benito Mussolini, koji tada, naravno, još nije bio talijanski Duce, nego talijanski opozicijski političar opasnih namjera.
Onda je s jeseni te godine Rijeku zauzeo Gabriele D'Annunzio formiravši talijansku regenciju Kvarnera koju povjesničari smatraju prvom fašističkom državom u povijesti. Mussolini je vrlo brzo posjetio D'Annunzija u Guvernerovoj palači, a D'Annunzio je uspio u riječkom kazalištu 1920. organizirati i koncert kojim je ravnao slavni Arturo Toscanini, čija su tadašnja politička uvjerenja u najmanju ruku bila kontroverzna. Sve je to povijest riječkog teatra, čije je dekorativne slike potpisao i veliki Gustav Klimt čija ulja na svjetskim aukcijama i dalje ruše rekorde. Povijesne su činjenica da je fašizam iz Rijeke protjerivao Hrvate, uništavao hrvatske natpise i prodavaonice, da su Hrvatima mijenjana prezimena (ni prvi ni zadnji put u povijesti)... Igor Žic u svom tekstu podsjeća i na činjenicu da je na zgradi riječkog kazališta bila postavljena mramorna ploča kao spomen na Mussolinijev govor od 22. svibnja 1919. godine. Podsjeća Žic i na svog djeda, književnika i komunista Ivu Žica-Klačića koji je bio intendant riječkog kazališta vrlo kratko vrijeme između onih opasnih i prijelomnih godina 1948. do 1949.
Podsjeća Žic i na dramski tekst svoga djeda „Plamen pod bedemima" napisan 1947. koji je, kako tvrdi, bio prvi kazališni komad suvremenog hrvatskog autora ikada izveden u riječkom HNK. Riječke priče o Mussoliniju i D'Annunziju svakako su priče o fašizmu, ali danas ih u hrvatskom kazalištu i u hrvatskom društvu nema tko ispričati. Isto tako, priča o Ivanu Žicu-Klačiću priča je o hrvatskom antifašizmu, ali to je također priča koju, uz časnu iznimku njegova unuka, u hrvatskom kazalištu i hrvatskom društvu nema tko ispričati. Jer danas je valjda aktualniji i lukrativniji hrvatski fašizam, čiji je epicentar, eto, pronađen čak i u prilično miroljubivoj Rijeci, gradu koji resi titula multikulturnog hrvatskog središta što s puno tolerancije gleda na različitosti svih mogućih vrsta.
Kako je to rokerska Rijeka (u kojoj, doduše, ima jako ružnih i po život opasnih huliganskih ispada koji su znali završiti i smrću, a da nikakve veze nisu imali s nogometom) odjednom postala rasadnik hrvatskih fašista i mrzitelja svega humanističkog i europejskog? Kako se to Rijeka gotovo preko noći našla na udarnim stranicama novina i u svim dnevnicima kao grad čiji se ljetni festival otvara šaketanjem gradskog pročelnika za kulturu (koji je, između ostaloga, bio i roker), ali i gladijatorskim igrama u kojima se puku na upotrebu nude čak i kalašnjikovi ili neke njihove JNA inačice? I zašto se i u čijem interesu u Rijeci amnestiraju i zaboravljaju i Mussolini i D'Annunzio, a najveći fašisti postaju, između ostalih, Joško Juvančić i Vitomira Lončar, ali i čitava plejada drugih hrvatskih umjetnika koji s pravim riječkim fašistima Mussolinijem i D'Annunzijem nikakve veze nemaju?
>> Blaževića i Frljića gađali jajima, pročelnika za kulturu Šarara izudarali
Ko su riječki fašišti ?? Jovanovic stevanovic o da nisu samo oni sta je sa ostalim abokiranim iz SDP koji su do jučer nosili cetnicke uniforme ???