Prije dvadesetak godina bio sam uvjereni reformator, pun zanosa. Bilo je to vrijeme izgradnje države, njenih institucija, svih vrsta i nadležnosti. Od Vlade i ministarstava, preko HNB-a do različitih agencija, zavoda, inspektorata... Posebnu novinu u to vrijeme predstavljali su tzv. nezavisni regulatori. Koncept je to koji se teško probijao u novonastaloj državi koja po inerciji želi imati pod kontrolom sve. Kakva nezavisnost...
Počeli smo s nezavisnim regulatorom opće tržišne utakmice, nastavili s regulatorima na specifičnim područjima – financijske usluge, osiguranje, zatim telekomunikacije, energetika itd. Olakšavajuća okolnost bila je to što smo težili članstvu u EU. U nedoumici bilo je dovoljno pogledati u njihove relevantne direktive ili najnovije iskustvo. Činilo se da je to spasonosna formula. Cijenu u uvjetima monopola ili duopola, primjerice, telefonskog impulsa, više ne određuje državna birokracija, već tzv. nezavisni regulator. Političare smo, mislilo se, izbacili iz tog procesa. Tako se tumačila pretpostavljena nezavisnost regulatora. Izbacite ministarstvo iz odlučivanja i regulator će, neopterećen time, donositi odluke koje će poticati konkurenciju i štititi nove kompanije od nelegalnih nasrtaja moćnih monopolista. Tako sam i ja mislio.
Kako sam bio naivan! Priznajem, u tom području bio sam i prenaivan. Zašto? Jedno je otići u London u deklarirano neoliberalni Adam Smith Institute, ondje poslušati neoborive argumente za uspostavu nezavisnih tržišnih regulatora i doći doma s uvjerenjem da imamo rješenje. Posve drugo je implementirati to u praksi i u naše prilike i u naš institucionalni okvir u najširem smislu. Netko drugi je uskočio na mjesto države u našoj inačici “nezavisnih regulatora“. Mogao je to učiniti jer je naš regulator bio nedovoljno iskusan i nedovoljno snažan oduprijeti se tome.
Ima i nekih opravdanja za to, budimo iskreni. Zakonom formirate do tada nepostojeću instituciju, da bi se bavila do tada nepostojećim zadacima, koristeći do tada nepoznat kategorijalni i vrijednosni aparat. Gdje su vam ljudi dorasli tom izazovu? Nema ih, po definiciji, ako ih ne uvezete, a to je vrlo teško. Istovremeno vam se kao predmet regulacije pojave divovske strane korporacije, ogrezle u borbama s drugim neiskusnim regulatorima, dolazeći iz zemalja čiju podršku tražimo na našem putu k članstvu u Europskoj uniji. Postaje dosta škakljivo, zar ne?
U takvim uvjetima, jao si ga novonastaloj kompaniji koja očekuje minimum zaštite nezavisnog regulatora. Prije godinu i pol pisao sam o iskustvima nekih hrvatskih desetogodišnjih kompanija u borbi za puki opstanak. Priče su ružne, ne ponovile se. Stotine i tisuće nerealiziranih povoljnijih ugovora o pružanju usluga svjedoče o svojevrsnoj nemoći regulatora. Odnosno o njegovoj faktičkoj ovisnosti o velikima i moćnima.
Konkurenciju nije lako štititi u sektorima gdje postoje neka apriorna, tehnička ograničenja – od broja raspoloživih licencija do nemogućnosti postizanja međunarodnih ekonomija razmjera na malom domaćem tržištu. No, koliko god bilo teško, nije nemoguće. U zemlji iz koje potječe Adam Smith postoji šest većih operatora mobilnih telekomunikacija. Njihovi tržišni udjeli kreću se između 9 i 32 posto. To ja zovem zdravom konkurencijom. Slično je i s tzv. operatorima fiksnih širokopojasnih usluga. To je plod rada pravog nezavisnog regulatora. Tome trebaju težiti i naši regulatori. Ne samo u telekomunikacijama.
Imao sam privilegij (ili nesreću) biti dijelom projekata nastajanja i razvitka alternativnih telekomunikacijskih tvrtki u Hrvatskoj. Kada se osvrnemo na proteklih dvanaest godina, osim negativnih iskustava koja opisujem, postoji i određeno zadovoljstvo. Koliko god bila ometana od “nezavisnih“ i, nažalost, često i od same države, liberalizacija je ipak uspjela. Ta i samo ta liberalizacija donijela je istinsku konkurenciju na tržište. Donijela je najmanje dvadesetak milijardi kuna ušteda svima – građanima, gospodarstvu, državi, gledajući samo pad cijena. Još i više su poboljšane broj i kvaliteta usluga. Samo zbog konkurencije, samo zbog, makar i ometane, liberalizacije. Uz snažnijeg domaćeg regulatora rezultati su mogli biti daleko bolji. Pa neka im to ostane zadaća za ubuduće. Srećom, nestala su neka ograničenja koja su prije efektivno postojala. Mnogo od izrečenog može se primijeniti i na ostale regulatore. Više nismo toliko neiskusni kao prije dvadeset godina. Tadašnji početnici imaju dvadeset godina najrazličitijih slučajeva iz prakse na kojima se može štošta naučiti. Akumulirano je značajno iskustvo kao dio institucionalnog pamćenja. Naučili smo, makar i na težak način, koga i kako treba regulirati, bez straha. Ili, izrečeno na drugi način, nezavisni regulator nas mora sačuvati i od onog drugog monopola – u privatnom vlasništvu.
>> Google ponovno pod povećalom europskih regulatora za tržišno natjecanje
Gospodine Škegro, mogli ste ipak, kao bivši sudionik tkz. liberalizacije fiksnih telekomunikacija, jasnije naznačiti tko je "nezavisni regulator", a tko "divovska strana korporacija" te što je tu sve "škakljivo" i kako. Niste više političar, progovorite jasno i otvoreno i nemojtejte zamatati u celofan. O kakvom to uspjehu liberalizacije pričate kad smo u fiksnoj već sada praktički u stanju duopola? Što će nam u takvim okolnostima uopće "neovisni" regulator?