U redovitoj saborskoj proceduri nalazi se i jedan od „jamstvenih“ zakona kojim bi se smanjio iznos RTV pretplate, a u samu tvrtku vratilo službu utjerivanja dugova neplatiša. Istodobno, Vlada namjerava pokrenuti cjelovitu reformu poreznog sustava.
Pravo je vrijeme za analizu svih poreznih, neporeznih i parafiskalnih davanja. Televizijska pretplata spada u tu najšire definiranu kategoriju. Krenimo od kraja – televizijsku pretplatu treba potpuno i trajno ukinuti! S koje god strane pristupite problemu, od one sadržajne, preko ekonomske, financijske, pa sve do tehničko-izvedbene, nameće se isti zaključak – pretplatu kao način plaćanja javnog servisa (dakle usluge) treba ukinuti.
Trebalo je to napraviti još prije petnaestak godina. Nisam stigao. Javni servis ostaje, njegovo se plaćanje mijenja. Najprije nešto o sadašnjem sustavu naplate koji teško može biti apsurdniji. Riječ je o nepravednom, izrazito regresivnom porezu, koji se ne zove tako, i koji se obračunava na čudne osnovice koje nemaju nikakve veze s količinom, vrijednošću i korisnikom tzv. javne usluge.
Usluga je javna, ali neplatišu se može isključiti. Contradictio in adjecto. Ako doista želimo imati pravi javni servis, onda se on mora plaćati izravno iz proračuna. Drugim riječima, mora biti besplatan za svakog građanina.
Bez obzira gledao on ili slušao HRT ili ne. Imao pet HD prijamnika u kući ili tek malu radiobudilicu. Ili ništa. Gledao isključivo satelitske kanale i internetske stranice ili ne. Imao pametni mobilni telefon ili ne. Ako se dakle plaća javni servis, javna usluga, onda nema nikakvog razloga imati poseban, namjenski porez koji se ne zove porez, već RTV pretplata.
Troškove javnog servisa u cijelosti mora pokriti državni proračun iz cjeline prihoda. Svejedno što ćete zamisliti – iz PDV-a, poreza na dohodak, što god. Nema pretplate, nema prisilne naplate, nema posebne službe za to, vanjske ili unutarnje.
Jedan parafiskalni namet manje. No, što podrazumijevamo pod javnim servisom? Što je sadržaj i opseg usluga koje država pruža kao besplatnu uslugu dostupnu svima? Još dalje – koja je veza između sadržaja javnog servisa i konkretne kuće koja to danas pruža?
E, to je nešto o čemu treba otvoriti široku javnu raspravu. Ali molim, lišenu pristranosti (još uvijek) televizijskim dnevnikom fasciniranih političara. HRT je veliko, vrlo složeno poduzeće. I po broju zaposlenih i po ekonomskim tokovima.
No, HRT je jednim dijelom i infrastrukturno poduzeće, a drugim dijelom i čuvar i stvaralac kulturnih sadržaja. Valja to imati na umu pri bilo kojoj budućoj transformaciji, a do nje će svakako doći. Te različite komponente moraju naći odgovarajuća nova mjesta i pripadajuća pokrića troškova.
Jedni će morati van na tržište, drugi u srodne institucije, treći u privatnu proizvodnju (u žargonu HRT-a – „produkciju“). Država će iz proračuna plaćati samo sadržaj javnog servisa. Besplatan svima.
Dnevnik će ostati. I dio informativnog programa, sigurno. Dokumentarni program svakako. Simfonijski orkestar? Treba raspraviti. „Vrhunski“ filmovi s Chuckom Norrisom – sumnjam. Osim možda nekog dokumentarca koji govori o tome koliko novca okreću bezvrijedni i isprazni uraci tog tipa.
Ostat će i dio sporta – onaj koji će javni servis uspjeti platiti u nadmetanju s komercijalnim televizijskim kućama. Koje, usput, žive isključivo od reklama koje im još otima današnja javna televizija. Na javnom servisu neće biti nijedne reklame.
Ne smije biti. Obrazovni program? Svakako, ali u novom obliku. Javni servis naručit će precizan sadržaj pojedinih emisija. Različite producentske kuće javit će se na javni natječaj. Pobijedit će najjeftiniji za istu kvalitetu.
I emitirati u naručenom terminu. Nakon godine-dvije, ponovo će se raspisati natječaj. Na kojem će možda pobijediti neka druga televizijska kuća s nacionalnom pokrivenošću. I tako redom.
Da bi građani svakodnevno jeli svjež kruh, ne trebaju nam državne pekarnice. Ni mlinovi, ni državna poljoprivredna dobra. Da bi građani imali na raspolaganju dobro pivo, ne treba nam pivovara u državnom vlasništvu.
Da bi gledali dobar film, ne treba nam državna televizija. Nasuprot tome, da bi se građani osjećali sigurno, treba nam jedna i samo jedna policija ili vojska, plaćena isključivo iz državnog proračuna. Isto je i sa sudovima. I s dijelom obrazovanja. Pa tako i s televizijskim sadržajima koje ćemo definirati kao nužno potreban besplatan javni servis.
Na isti način treba promatrati i brojne druge primjere tzv. parafiskalnih nameta. Dobar je početni pristup – ukini namet, analiziraj funkcije institucije kojoj je išao namet, zadrži ono uistinu nužno, javnog karaktera, to pokrij iz općih proračunskih prihoda. Ostatak baci na tržište, po mogućnosti izvozno. Dvostruka korist – veći BDP, manje porezno opterećenje.
>> Kultne serije Kuda idu divlje svinje i Jelenko premijerno na Klasik TV-u
