Je li Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske stranke prava Ante Starčević, rekla što joj se pripisuje? I je li ona hrvatska desnica koja može uspjeti? Na oba je pitanja odgovor niječan. Tomašićka u Slatini nije rekla da je “Hrvatska samo za Hrvate a ostali su gosti”. Sporne rečenice točno glase: “Ja mislim da je ovo Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi. Ako je ne vole neka je napuste, ali neka je bar poštivaju”. Te sam riječi skinuo sa snimke objavljene na Youtubeu.
Jesu li snimku pogledali i poslušali Milanović i Pupovac? Jesu ili nisu – Tomašićku krivotvore. Ona ne spominje ni Srbe ni Hrvate, rečenica u kojoj je uporabljena riječ “gosti” je nejasna, iz nje se ne zna tko su gosti a tko domaćini. Ali je opako reći: “Ako je ne vole neka je napuste...” Koji su to kriteriji po kojima bi se znalo tko voli a tko ne voli Hrvatsku? A neljudski je iz nje tjerati i one koji je ne vole. Važno je poštuju li se ili ne poštuju zakoni, sve ostalo je subjektivno i nepouzdano.
U tome padaju desničari tipa Ruže Tomašić. Misle da su oni jedini istinski Hrvati, da jedino oni znaju što je domoljublje te da je njihov sud o hrvatstvu i protuhrvatstvu jedini ispravan. Ta su stajališta bliska stajalištima obaju totalitarizama iz prošloga stoljeća - ustaštva i komunizma - koji su Hrvatskoj nanijeli toliko zla. Njihovi su protagonisti nevini, neupitni, neododiljivi, nepogrešivi, pa su prema tome od nekog višeg principa (Boga, ideje) pozvani da odlučuju o sudbinama ljudi i naroda. Ako biti desno znači biti i kršćanin, onda su desnici kakvoj bi kršćani trebali težiti ta stajališta strana. Takvoj, kršćanskoj desnici isti su i ustaše i komunisti, i Tito i Pavelić. I jedino se ona može usprotiviti sadašnjoj crvenoj vlasti koja uvelike nasljeđuje ideologiju i praksu propale države.
Toj vlasti koja je u svemu katastrofalna (što priznaje i gotovo svekolika medijska ljevica) Ruža Tomašić je došla kao naručena. Njezina želja za isticanjem, za vodstvom, njezina profesionalna navika policajke, slikovito govoreći, da posegne za pendrekom, njezino uživanje u ekstremističkoj teatralnosti, u suđenju i presudama, u upiranju prstom u Srbe i jadanju zbog ugroženosti Hrvata nužno je čini neodmjerenom i nepromišljenom. Blago rečeno, ona govori neistinu kad kaže da živimo u zemlji u kojoj “ne smijemo reći tko je Hrvat”, a njezina je usredotočenost na Srbe kao glavnu nevolju Hrvatske nerealna.
Naši današnji “Srbi” nisu Srbi nego strani profiteri, strani politički gazde Hrvatske i njihovi hrvatski politički sluge među kojima Srba gotovo i nema. U gospodarstvu i financijama mi smo danas neizmjerno jadnija kolonija Zapada nego što smo bili kolonija Beograda u komunizmu. Istinsko pravaštvo, osim povijesne navike, danas nema baš puno razloga da u Srbima vidi glavne neprijatelje. Njegova bi oštrica trebala biti usmjerena prema krupnom kapitalu, pogotovo stranom, i prema sve većoj socijalnoj bijedi koja Hrvatsku ugrožava i kao gospodarski, i kao nacionalni, i kao kulturni, i kao povijesni identitet, i kao demografsku činjenicu u Europi, jer to danomice prestajemo biti, kao narod nestajemo.
Ali desnica koju utjelovljuje Ruža Tomašić “voli” spašavati Milanovića. I kad mu pod milim Bogom ništa ne ide od ruke, kad mu poumiru svi argumenti za javnost, ona mu dade povoda da oživi i danima i tjednima živi od “crnih košulja” i “gostiju”. Prekjučer kad je bio u Puli, jučer kad je ponovno govorio o izborima za Europski parlament, i u svim posljednjim istupima Milanovića je inspirirala Ruža Tomašić, a ona ili tko sličan inspirirat će ga i ubuduće. Ostaje pitanje – tko je kriv što posljedice svojih nepromišljenosti neće trpjeti Ruža Tomašić, nego zapravo jedini pravi politički takmac SDP-a i jedina moćna oporba – HDZ?
Ali ostaje i pitanje – je li Tomašićka krila dobila zbog koalicije s velikom strankom, ili je toj stranci tom koalicijom ionako podrezana krila trebalo još više podrezati? Kako god bilo – ta je koalicija promašaj za HDZ i pogodak za SDP.
>> Milanović: U Istri nema gostiju, u njoj su svi domaći, takvu RH želimo
