Oko 1. svibnja spajali su se dani, ako bi praznik pao u nedjelju, uz njega je, 'na poklon', išao i neradni ponedjeljak, pa se slavilo već od petka. Novine su izlazile kao trobroj, jutro je započinjalo prvomajskom budnicom, nakon koje su slijedili izleti, roštiljanja, smijeh, druženje u prirodi, prvomajski krijes... Tako bi se, ukratko, mogla opisati atmosfera u kakvoj se nekada proslavljao Prvi maj, danas Prvi svibanj, a uvijek Praznik rada. Zapravo, ne baš uvijek, u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj Sabor je u travnju 1996. godine, odlučio da će službeni naziv ovoga praznika biti Blagdan rada, no od studenoga 2001. godine Praznik rada se ponovo vratio, čime je nastavljena više od stoljeća duga tradicija. Naime, u Hrvatskoj se Međunarodni praznik rada obilježava pune 134 godine, još od davne 1890. godine, kada su i hrvatski radnici istaknuli zahtjeve u znaku tri osmice - 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.
Priče o tome kako se Praznik rada slavio od 1959. pa na ovamo pisali su novinari Večernjeg lista, a fotografijama su sve to bogato ilustrirali naši fotografi. U prvosvibanjskom trobroju Večernjaka iz 1974. svoja je sjećanja na prvu proslavu Prvog maja, nakon okončanja Drugog svjetskog rata, slikovito dočaralo nekoliko sugovornika.
„Volim sve naše rascvjetane majeve, ove današnje i one ranije, ali mi je ono prvo, slobodno slavljenje radničkog praznika u mom Splitu ostalo najdražom uspomenom. Ja mlada, grad svečano ukrašen, u srcu toplo“, tim je riječima tri desetljeća kasnije, Prvi maj iz 1945. godine, opisala Lucija Bilić Luce, prkosna i hrabra Splićanka, žena i majka. Prisjetila se svih detalja, vijenaca od bršljana i čempresovih grančica, opojnog mirisa slobode, harmonikaša i mladih, poletnih Splićana koji su, u sam cik zore, pjevajući, kamionima hitali u seoce Kučići, kod Omiša, po cvijeće i grančice kojima su ukrašavali sve ulaze i izloge Splita. Te su se prve, poratne godine, kako je ispričala Luce, zelene padine Marijana gotovo uleknule od gomile naroda, kamenim je trgovima i uskim ulicama Splita odzvanjala pjesma tisuća ranoranioca, na rivi se igralo kolo, a čitav je grad, od rane zore pa do dugo u noć, bio na nogama.
Na istoku Hrvatske, prvi Praznik rada, nakon okončanja Drugog svjetskog rata, Osječani su proslavili radno. Nije bio vremena za velike svečanosti, niti za slavlja uz obilje hrane i pića, jer sve se te poratne godine još prodavalo na točkice, ispričao je Dimitrije Berić, dugogodišnji osječki sindikalist. Te je 1945. Prvi svibanj u Varaždinu započeo ranojutarnjom budnicom, a već oko 10 sati gradski je trg bio preplavljen radnicima i poljoprivrednicima koji su, odjeveni u narodne nošnje, na okićenim konjima, s narodnim glazbalima, zastavama i cvijećem, pristigli iz okolnih sela u grad, prisjetio se dugogodišnji čelni čovjek Varaždina, Vladimir Svoboda. Na veličanstvenom zboru, na trgu, okupilo se tada 20.000 ljudi, a navečer je bila veselica na kojoj se, uz limenu glazba, plesalo i pjevalo, no na meniju su te godine bili samo ćevapi, jer drugog mesa, pa čak ni peradi, kako je ispričao tadašnji gradonačelnik Varaždina, nije bilo. No i unatoč tome, proslava je potrajala sve do jutra.
Poratne 1946. Praznik rada se u Zagrebu počeo najprije obilježavati u tvornicama, školama i tadašnjim društvenim organizacijama i ustanovama, od kuda su se povorke ljudi slijevale na ondašnji Trg Republike. Prvo i počasno mjesto u povorci pripalo je tada radnicima Saveza metalaca, među kojima su prednjačili radnici Prvomajske, a odmah iza njih ponosno su koračali radnici tvornice 'Rade Končar'. Na mnogobrojnim parolama koje su nosili sudionici povorke bili su istaknuti uspjesi kolektiva, premašaji normi, a radnici Lima su na svojoj paroli istaknuli sniženje cijena posuđa za 18 posto. 'Sakupili smo 55.000 limenki!', napisali su tadašnji pioniri, odred broj 16, na paroli koju su nosili, a naša je arhiva 'zapamtila' i parole na kojima je pisalo - 'Od oslobođenja, sagradili smo 30 mostova', 'U prvomajskom natjecanju popravili smo 1205 telefonskih aparata'. Na Trgu je, uz svečano ukrašenu binu, s koje su se masama obraćali tadašnji čelnici sindikata i rukovodeći ljudi tvrtki, bio podignut i monumentalni nakovanj, ukrašen velikim sindikalnim znakom i državnim grbom te golemim, stiliziranim strukovima pšenice, koja je bila povezana trobojnicama.
Prema procjeni novinara tadašnjeg Narodnog lista u manifestaciji je sudjelovalo oko 150.000 ljudi, što je, za ondašnji Zagreb, bila impozantna brojka. Svečani je defile trajao do 14 sati, nakon čega se slavlje preselilo u pojedine dijelove grada, gdje se feštalo do duboko u noć.
Ono što je zanimljivo i što je zajednički nazivnik svih prvomajskih proslava tih poratnih godina jest da se nije odlazilo iz gradova, nego se u njih masovno dolazilo, kako bi se proslavio Praznik rada. I tri desetljeća kasnije, 1975. godine, o Prvom svibnju se pisalo kao o prazniku radosti i slobode. Gotovo s jednakim žarom svečano je proslavljen u cijeloj zemlji prigodnim manifestacijama, puštanjem u rad novih tvornica i pogona, podjelom priznanja i nagrada radnicima, ali i masovnim odlascima u odmarališta na Jadranu i u izletišta u unutrašnjosti.
Za razliku od Prvog maja 1945., Zagreb je na taj datum, tri desetljeća kasnije, bio poluprazan grad. Napustilo ga je nekoliko stotina tisuća Zagrepčana koji su prvomajske praznike tada provodili na Jadranskoj obali i otocima, ili pak u izletištima, Tuheljskim i Krapinskim toplicama, Brezovici, Ozlju Plitvičkim jezerima, na obroncima Zagrebačke gore. Mnogi su stanovnici glavnog hrvatskog grada na more tada otputovali avionom, o čemu svjedoči i fotografija našeg reportera koji je svojim objektivom zabilježio gužve i redove pred tadašnjim JAT-ovim terminalom u Zagrebu. U organizaciji putničkih agencija i tadašnjih radnih kolektiva, mnogi su putovali i u susjedne zemlje, Italiju, Mađarsku i Austriju. Na opustjelim zagrebačkim ulicama biciklisti su tih dana došli na svoje, no i oni su se u skupinama uputili ka Hrvatskom zagorju, gdje se Prvi maj slavio uz logorsku vatru i igre graničara.
U Istri, Hrvatskom primorju i na otocima sjevernog Jadrana Prvog svibnja 1975. godine bilo je 40.000 gostiju. Sva izletišta, hoteli, vikendice i sobe u privatnom smještaju bili su popunjeni. Na Hvaru su se najhrabriji već i kupali, a sezona je bila otvorena i u Makarskoj. U Baškoj Vodi bila je održana još jedna tradicionalna manifestacija 'Prvomajski uranak', a feštu je pratilo više od 20.000 ljudi. Prvi svibanj u Slavoniji i Baranji poljoprivrednici su, te godine, proslavili na poljima, gdje ih je vrijedno radilo 10 000. Koristilo se lijepo vrijeme, povoljno za sjetvu, pa su tih prazničnih dana brujali traktori, koji su bili okićeni cvijećem.
Godine 1976. Prvi maj je proslavljen otvaranjem novih industrijskih pogona, škola i cesta, a mnogi su radnici baš tom prigodom dobili i ključeve stanova. Radnici Metala iz Rijeke Praznik rada proslavili su puštanjem u pogon nove tvornice, Karlovčani su dobili 2.000 novih telefonskih linija, stanovnici Gospića suvremenu knjižnicu, a u Dubrovniku je 1. svibnja 1976.. obavljena primopredaja ugostiteljskog objekta 'Babin kuk'.
Trend prvomajskih migracija i bijega iz gradova nastavio se i 1977. godine. Samo iz Zagreba je, s autobusnog kolodvora, tada krenulo 1000, što redovnih, što izvanrednih autobusa. Sve avionske linije
bile su popunjene već polovinom travnja, a ništa bolja situacija nije bila niti sa željezničkim kartama. Duge kolone osobnih automobila krenule su prema Jadranu, gdje su tih prazničkih dana svi otvoreni hoteli bili popunjeni i to gotovo samo domaćim gostima. Posebno je svečan Praznik rada te godine bio na Plitvičkim jezerima gdje je te 1977. godine, iz zone nacionalnog parka, isključen automobilski promet.
POVEZANI ČLANCI:
Puna četiri dana, s vikendom, trajali su prvomajski praznici godine 1978., što je većina opet iskoristila za putovanja i seobu iz gradova. Zagorske bregi, livade, proplanci Samoborskog Gorja i planinarski domovi bili su prepuni izletnika, a gužve su bile i u obližnjim toplicama. Na ulicama Zagreba ostali su samo vozači i kondukteri plavih, zagrebačkih tramvaja i autobusa. I te su godine, kako bilježi naša arhiva, u pogon bile puštene nove tvornice, ceste i pruge te otvorene brojne nove škole. U Korenici je bio završen hotel B kategorije sa 190 kreveta, a na Plitvičkim jezerima je, u samo u jednom danu, boravilo 5 000 posjetitelja. S posebnim je ponosom 1. svibnja te godine bio proslavljen u tvornici 'Rade Končar', u kojoj je bila završena 200. električna lokomotiva.
Godine 1983. gradsko sindikalno vijeće prvi je put cjelodnevnu proslavu 1. maja organiziralo u parku Maksimir, na livadi ispod Vidikovca, što je nakon toga preraslo u tradiciju. Zagrepčani, koji su za praznik ostajali kod kuće, mogli su izabrati nešto iz bogatog programa u kom su sudjelovali poznati glumci, pjevači i kulturno umjetnička društva. Mnogi su i čitav dan provodili u parku, jer ulaznice su bile besplatne, no ne i vojnički grah koji je 1987. godine, po porciji, stajao 300 dinara. U prvomajskoj proslavi nisu bili zaboravljeni ni ljubitelji sporta, organizirana su natjecanja u malom nogometu, kuglanju, pikadu, badmintonu, mini tenisu i boćanju. Sve su prodavaonice tog dana bile zatvorene no benzin se, kako bilježi naša arhiva, mogao natankati u sve dane i sve sate praznika. Te je 1987., prigodno za 1. svibnja, otvorena nova tramvajska linija, o čemu smo pisali u članku pod naslovom 'Tramvajem na Jarun'. Na gotovo 3 km dugoj novoj pruzi kroz Horvaćansku cestu, uz postojeću stanicu kod studentskog naselja Stjepan Radić, izgrađena su još četiri stajališta.
Pred kraj 'života' Jugoslavije, za razliku od prijašnjih godina kada se izvještaji s prvomajskih proslava nisu mogli zamisliti bez bar jednog kamena temeljca u svakoj općini, godine 1988. naslov u Večernjaku - 'Proslava u sjeni krize', nagovijestio je kraj jednog razdoblja i dolazeće velike promjene. Iako su se te godine, baš za praznik, nad velikim dijelom zemlje nadvili gusti oblaci, ni moguće nevrijeme nije spriječilo stotine tisuća ljudi da izađu iz kuća te da bar na taj jedan dan svoje svakodnevne probleme i strepnje, zamijene druženjem u prirodi.
Međunarodni praznik rada kao državni se praznik danas obilježava u više od 80 zemalja svijeta, u nekima prigodinim programima, a u nekima prosvjedima kojima se skreće pozornost na brojne probleme radnika.
