Ima jedan guslarski stih u kojem se dokazuje kako nema sloge između Srba i Hrvata i kako ta dva naroda do te mjere nemaju ama baš ništa zajedničko da ne mogu skupa ni kroz nebeska vrata. Lijepo je tim desetercem beogradski etnolog, antropolog Ivan Čolović neki dan u Zagrebu, na tribini pod naslovom „Anatomija hrvatsko-srpske mržnje“, poentirao tvrdnju da sama kultura, kojom se guslarski nacionalisti služe, demantira njihove tvrdnje o duboko ukorijenjenoj i neiskorjenjivoj mržnji između naših naroda. Jer upravo taj stih deseterac, baš kao i gusle, spadaju u zajedničku baštinu Hrvata i Srba.
A ta rajska vrata i dveri onima koji u nebo i raj vjeruju mogu i trebaju biti pouka i opomena. Naime, nigdje u kršćanskim svetim tekstovima nebeski sudac, kao ni sveti Petar s ključevima nebeskim, ne razvrstavaju ljude koji mogu ili ne mogu u nebo ući prema nacionalnosti. Znamo za prispodobe o žitu i kukolju, o lijevoj i desnoj strani, o ovcama i jarcima te o grešnoj duši od grijeha opranoj pokajničkim suzama. Nigdje se ne spominje putovnica. Ni hrvatska ni srpska. Naprotiv, svakom bi iskrenom vjerniku, pravoslavnom i katoličkom podjednako, trebala biti jasna i lako zamisliva slika i poruka suprotna spomenutom guslarskom desetercu: upravo onaj koji misli da raj pripada njegovu narodu, a ne onom drugom, i upravo onaj koji pred nebeska vrata donese svoju mržnju prema bilo kojem narodu u raj nikako ne može ući.
Ili, da ponovim još jednom riječi koje s dobrim razlogom često ponavlja zagrebački mitropolit Porfirije: “Neće nam Bog suditi prema onome što su nama činili drugi, nego će nam suditi prema onome što smo mi činili drugima.” Glavna metoda svih nacionalista upravo je suprotna. Govoreći u prvom redu o Srbiji, Čolović je dao vrlo jasan primjer rekavši:
“Od svih događanja u Hrvatskoj, u Srbiji se najviše prate pokušaji revizije Drugoga svjetskog rata, tako da se sve zna o filmu Jakova Sedlara, knjizi Igora Vukića, isticanju pozdrava ‘za dom spremni’ i zločinima nakon Oluje. O tome i treba da se zna, ali moralno pravo da o tim temama govore trebali bi imati isključivo oni srpski mediji i političari koji na isti kritički način govore o pokušajima revizionizma u Srbiji – o rehabilitaciji Nedića ili Draže Mihailovića i veličanju ratnih zločinaca, ali se o tome uglavnom šuti.“
Ostale su mi u uhu još dvije izvrsne Čolovićeve misli. Jedna je ona o potrebi da se iz suživota napokon krene u život jer suživot to nije. Suživot je život sa zadrškom i ograničenjem. A druga, duhovito ironična misao kojom je Čolović završio svoje izlaganje u prepunoj kinodvorani Branimir centra glasi: “Bio bih zadovoljan da postignemo makar to da se ubuduće ne mrzimo kao Hrvati i Srbi, nego kao ljudi.“
Na ovoj trećoj tribini ciklusa o mržnji u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust govorili su još i povjesničari Željko Krušelj i Drago Roksandić te sociolog Renato Matić. Svi su složili kako mržnju raspiruju političari koji od nje imaju koristi, a osobito važno bilo mi je čuti podatke koje je iznio Matić. Naime, svi nacionalisti i njihovi politički predvodnici pozivaju se na narod, a sociologija je znanost koja ima alate da se sazna što taj narod, ili ti narodi, zapravo misle, tako da ih se pita. Renato Matić tako je naveo rezultate nekih recentnih i ozbiljnim metodama provedenih istraživanja prema kojima otprilike jedna petina stanovnika, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, misli da su pripadnici onog drugog naroda, koji je u njihovoj državi manjina, nepoželjni i da bi bilo najbolje da ih se protjera. To doista nije mali broj, ali je daleko od većine, zaključio je Matić. A upravo promotori takvih ideja najgrlatiji su kada viču u ime naroda pokušavajući galamom nadoknaditi svoju malobrojnost, barem u odnosu na većinu.
Ova tribina imala je i filmski uvod. Prije govora i razgovora prikazan je potresan dokumentarni film „Srbenka“ hrvatskog autora Nebojše Slijepčevića, koji je ove godine već ovjenčan i s nekoliko važnih međunarodnih nagrada, uključujući onu na festivalu u Cannesu. Film je dobio naslov prema priči jedne dvanaestogodišnje djevojčice iz Rijeke koja u njemu prepričava trenutak kada je shvatila da se po nacionalnosti razlikuje od većine svojih vršnjaka, prijatelja i drugova u školi. Nije u tom trenutku čak ni znala kojom se riječju točno izražava njezina nacionalnost pa je, sva šokirana, kod kuće pitala: „Mama, šta sam ja Srbenka?“ Tako je postala glavni lik filma koji prati mučan kreativni proces nastajanja kazališne predstave Olivera Frljića o Aleksandri Zec. U njemu je mala Nina jedna od četiri djevojčice s kojima razgovara oživljen lik ubijene hrvatske, a po nacionalnosti srpske zagrebačke djevojčice. Ona ih pita tko su, koliko im je godina, u koji razred idu i koje su nacionalnosti. Jedan od najpotresnijih trenutaka je duga šutnja i unutrašnja borba vidljiva na licu male Nine prije nego što na jednoj od predstava javno izgovori: Srpkinja.
Djeca su uvijek nedužna. Pa tako i onaj dječak, o kojem u filmu priča Nina, koji sjedi pokraj nje u razredu i jednog dana izjavi: „Ja bih pobio sve Srbe, ja bih im zubima odgrizao grkljan.“ Kao i ona druga djeca koja za njom, dok izlazi iz škole, viču: “Ninu na vrbu!“
Za bilo koje dijete koje tako nešto doživi nije nimalo utješno što su ljudi koji doista tako misle u ovoj zemlji manjina jer u tom trenutku cijeli je razred većina koji se ponaša kao da je stvarno mrzi. A ona stvarna statistička većina na takve pojave uglavnom šuti, kao što šute i oni na vrhu političke vlasti koji nerijetko generiraju takvu mržnju. Djeca su nedužna, ali zlotvori su svi odrasli koji svoju mržnju na njih prenose.
U međuvremenu, počinje još jedan advent, iščekivanje proslave čuda u Betlehemu nad kojim anđeli već stoljećima guslaju samo jednu pjesmu: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje. Hrvatima i Srbima. Sretan ti Božić i ne boj se, mala, draga, hrabra Srbenko.
Pogledajte video: Razgovor sa Željkom Krušeljem
Iz naslova tvoje kolumne se vidi da je mržnja ovladala tobom. Ti i Tomić ste dva največa širitelja mržnje.