Enrico Onofri je čudesan čovjek i glazbenik. Jedan je od najtraženijih i najslavnijih svjetskih violinističkih virtuoza specijaliziranih za sviranje barokne glazbe na baroknoj violini na barokni način, strastveno i ekstravagantno. Muzikolozi koriste termin „povijesno obaviještena interpretacija“, dakle u skladu sa spoznajama do kojih se došlo pomnim istraživanjem ranijih epoha. Publika ima drugi kriterij: glazba i glazbenici koji je sviraju ili ih dirnu, potresu i oduševe, ili pak tonovi, ma kako točno bili odsvirani, prođu kroz uši bez ikakvog traga u sjećanju ili na duši, vjerovali u nju ili ne.
Maestro Onofri spada u one prve. Već njegova pojava, fakirski mršava figura obrijane glave s velikim ušima i još većim i vrlo prodornim očima na uskom licu, uzbuđuje i uznemiruje čovjeka. A kada zasvira, prstima i gudalom sije i žanje vjetar. Enrico Onofri svirao je u svojoj već prilično dugoj karijeri na svim važnim, slavnim i prestižnim svjetskim pozornicama, najprije kao koncertni majstor fantastičnog ansambla Il gardino armonico, a potom s vlastitim i tuđim ansamblima te kao solist. Podjednako je tražen i kao pedagog. Njegovi majstorski tečajevi su poput kombinacije duhovnih vježbi, filozofskog seminara i kondicijskih priprema za posvećenike barokne violine.
Što se tiče nastupa tog strastvenog virtuoza, hrvatska publika je povlaštena. On je bliski istinski prijatelj Hrvatskog baroknog ansambla i njegove direktorice i umjetničke voditeljice Laure Vadjon, violinistice koja je svojim vlastitim umijećem, u koji je uložila godine svog života, velikog rada i predanosti, stekla međunarodni ugled i brojne slične prijatelje. Stoga će Enrico Onofri sutra, 25. studenog, još jednom biti gost u koncertnom ciklusu Hrvatskoga baroknog ansambla koji se već devetnaestu godinu zaredom održava u najstarijoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani, posvećenom prostoru Hrvatskoga glazbenog zavoda.
U najavi koncerta piše: „Uvijek rado viđen gost Hrvatskog baroknog ansambla Enrico Onofri za novi susret sa zagrebačkom publikom priprema program koji istražuje različite aspekte fascinacije baroknih, ali i klasicističkih autora temom noći. U rasponu od Biberova ‘Noćobdije’ pa sve do Mozartove ‘Serenate notturne’, K. 239, Onofri će pokazati kako, barem u osamnaestom stoljeću, glazbena noć može biti i sve samo ne mračna.“
Tražilo se mjesto više: Lado i Kolo oduševili zajedničkim koncertom:
Hrvatski barokni ansambl ima svoju vjernu publiku, gotovo sljedbu koja redovito puni veliku dvoranu Hrvatskoga glazbenog zavoda na svakom njihovu koncertu, a Onofri je samo jedan od majstora svjetskog kalibra koji u nju, zahvaljujući suradnji s našim ansamblom i Laurom Vadjon, redovito svraća i rado se vraća. Novinske kolumne obično nisu mjesto za najave ovakvih koncerata ili bilo kojih drugih kulturnih događanja. Umjetnicima je, zapravo, sve teže dobiti ikakvo mjesto u hrvatskim medijima za najave ovakvih glazbenih svečanosti, a još teže za osvrte, a kamoli ozbiljne kritike.
Upravo zato u ovoj kolumni, koja i svoje ime duguje glazbi, i to u prvom redu baroknoj, koja je umijeće kontrapunkta dovela do savršenstva, najavljujem koncert Hrvatskoga baroknog ansambla sa slavnim gostom i dragim prijateljem Enricom Onofrijem. Najavljujem taj koncert i zato da barem dio medijske pozornosti, koju je najprije prošlog ljeta, a onda ponovno ovih dana, dobio Hrvatski glazbeni zavod kao institucija u kojoj je razložno i mudro upravljanje posljednjih mjeseci zamijenio kaos, i Hrvatski glazbeni zavod kao zgrada iznimno velike vrijednosti na tržištu nekretnina i na listi želja potencijalnih investitora i poduzetnika. Ovaj smo tjedan ponovno vidjeli najefikasniji način na koji je u Hrvatskoj moguće neku kulturnu temu dovesti na naslovne stranice portala i u televizijske termine ipak nešto atraktivnije od kulturnih vijesti odgurnutih duboko u noć. Kultura je većini medija i urednika najatraktivnija ako se u nju umiješa policija.
Tako je bilo i s Hrvatskim glazbenim zavodom kada su prije nekoliko dana snage reda pozvali članovi Ravnateljstva Hrvatskoga glazbenog zavoda kojima je bilo onemogućeno da uđu u zgradu te ustanove jer im je to zabranio predsjednik HGZ-a, donedavno u kulturnim i umjetničkim krugovima potpuno nepoznati gospodin, odvjetnik i violinist amater Niko Đurić. Taj se gospodin proslavio idejom o prodaji zgrade HGZ-a, cijele ili jednog njenog dijela, kako bi se toj povijesno važnoj ustanovi osigurala budućnost. Premda je najprije želio sve to prikazati kao slučajni posjet nekog slučajnog prolaznika koji se, eto, s ulice došao raspitati kakva je to zgrada, čega sve u njoj ima ili nema i što bi se sve u njoj moglo napraviti, gospodin Đurić posljednjih dana svako malo spomene neke strateške partnere i potencijalne investitore, ali nikom živom, pa ni ministrici kulture kad ga je o tome pitala, ne želi odati tko su zapravo oni i koji je i kakav njihov interes za zgradu u Gundulićevoj 6.
Ono u čemu je Niko Đurić nažalost u pravu, jest to da sve do te njegove bombe o kupoprodaji nečega što se jednostavno prodati ne smije, nikoga nije bilo previše briga što se zbiva s Hrvatskim glazbenim zavodom i kakva mu je budućnost nakon što je veći dio zgrade ostao prazan jer se Muzička akademija napokon odselila u vlastitu zgradu. Nisu se oko te budućnosti pretrgli ni prethodni sastavi Ravnateljstva, a način poslovanja već dulje vrijeme rastjeruje glazbenike više nego što ih privlači. Zbog toga je HGZ još prije tri godine napustio festival Zagreb Kom, jedna od najboljih stvari koja se tamo ikada održavala, dok je Lauri Vadjon mnogo lakše u HGZ dovesti svjetsku zvijezdu poput Onofrija nego naći zajednički jezik s poslovnim tajnikom i predsjednikom ustanove o uvjetima, cijenama i tehnikalijama korištenja dvorane. Upravo zato vratimo se onom najbitnijem. U HGZ-u ove nedjelje navečer svira Enrico Onofri s Hrvatskim baroknim ansamblom. Ako ste zabrinuti za ovu kulturnu ustanovu, onda vam je u prvom redu mjesto u publici na ovom i sličnim koncertima.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
Evo opet yugokolumniste. Neznam kako mu da ovo pisati kad ga nitko ne čita. Moša Pijade ne bi imao želudca za ovoga lika