Predsjednik uprave jedne od najmoćnijih i najbogatijih istarskih tvrtki uoči parlamentarnih izbora 2003. godine pojavio se kao potajni donator barem dviju stranaka koje su po njegovoj prosudbi imale najveće šanse da u poslijeizbornom ciklusu diktiraju proračunom i porezno-carinskim ustanovama. Za jednu je novac isplaćen u zagrebačkoj Maloj kavani na Trgu bana Jelačića.
Trećoj je stranci pak ponudio financijsku nagradu uz specifičan ultimatum: da se njezin postojeći predsjednik smijeni i nadomjesti liderom, kako on reče, jačeg nacionalnog naboja. Primamljiva političko-trgovinska ponuda u prvi mah nije prihvaćena. Spontanim ili režiranim procesom, nakon nekog vremena, stranačka se struktura ipak prestrojila otprilike po donatorovoj zamisli. Štoviše, uz novo vodstvo, spomenuta stranka ušla je u koaliciju s HDZ-om, preuzevši nekoliko značajnih državnih sektora. Danas se samo može nagađati kakvu korist istarski tajkun crpi iz svojih dalekovidnih političkih investicija...
No, primjer, svjedoči o jednom globalnom trendu: dok je hrvatsko gospodarstvo počivalo na državnom vlasništvu, sudbina direktora ovisila je o ovom ili onom političaru, ovoj ili onoj političko-zavičajnoj frakciji; otkad je privatizacija uznapredovala, tajkuni, bogataši i korporacije različitim mehanizmima uspješno režiraju političke odnose, savezništva i koalicije. Zato su sredinom devedesetih najveća poduzeća bila prisiljena uplaćivati tzv. dobrovoljne priloge na HDZ-ove bankovne račune naslovljene "Za solidarnost i razvoj demokracije". Uprava tvrtki time je kupovala vlastiti položaj. Najveći vjerovnici MORH-a uspjeli bi naplatiti svoja potraživanja samo ako bi se obvezali da će se u korist HDZ-a odreći određenog postotka svojih potraživanja. Bio je to način da se barem privremeno spase od stečaja ili bankrota. No, tada je vrijedio Zakon o političkim organizacijama koji je kreiran 1990., u vrijeme početne pluralizacije Hrvatske i godinama poslije, s jasnom tendencijom, nije izmijenjen nijedan članak.
Istina, ta su vremena prošla. Prilično je sigurno da stranke danas ne "reketare" tajkunsku kastu. I dok se to pripisuje rigidnijem zakonodavstvu koje se počelo graditi od 1999., istina je potpuno drukčija: na djelu je novi raspored društvenih snaga u kojem čak ni ministri više nemaju toliko moći. Državni budžet ovisi o krupnim poreznim platišama, a stranke, sa svojim skupim, učestalim kampanjama, o njihovim javnim i potajnim dobrovoljnim prilozima.
Donacije opisanog istarskog tajkuna, kao ni svih ostalih donatora, zasigurno nisu u punom opsegu predstavljene u financijskim izvješćima stranaka koje su ih dobile. Dio takvih darovnica obično se iskazuje kao prihod od članarina, a dio ostaje kao neprijavljena "crna" rezerva koju bilježi paralelno usto savršeno nerizično stranačko knjigovodstvo. Jer knjigovođe i lideri savršeno su svjesni činjenice da, naime, ni danas ne postoji institucija koja provjerava koliko službene brojke stranačkih prihoda i rashoda odgovaraju stvarnom stanju stvari.
Državni ured za reviziju ne obavlja nadzor cjelovitog poslovanja stranaka. Obavlja reviziju samo onog dijela koji se odnosi na subvencije iz državnog proračuna. U našoj nadležnosti nije ni kontrola članarina, ni kontrola donacija, jer to nisu sredstva poreznih obveznika objašnjava Biserka Čoh Mikulec, glasnogovornica Državnog ureda za reviziju koji već godinama vodi pedantna Šima Krasić.
Stranke financijska izvješća doista dostavljaju našem Odboru, kako je zakonom propisano. No, ispunjavaju samo obrazac iz Narodnih novina koji pokazuje jesu li novac koji dobiju iz državnog proračuna namjenski potrošile. Katkad poneka stranka pošalje nešto šire izvješće, ali Zakon, prilično neodređen u tom pogledu, na to ne obvezuje kaže za Večernji list Jasna Klarin, predstavnica mjerodavnog saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav.
Drugim riječima, unatoč hvalisavim pričama o savršenoj transparentnosti, najveći dio stranačkog poslovanja zbiva se izvan obzora javnosti i bilo kakve institucionalne kontrole. Financijska izvješća, u većini slučajeva, služe kao jedan od demagoških trikova u kojem su sve stranke potpuno solidarne, pripadale lijevom ili desnom krilu parlamentarnog života. Neprijavljeni prihodi zataškavaju se kroz znatno umanjene rashode, kako bi izgledalo da se najveći dio aktivnosti pokriva državnim subvencijama. U pregledu svojih rashoda za 2001., jedna je stranka, primjerice, ustvrdila da je za stranačku konvenciju potrošila samo 45.706 kn. Kao drugi primjer zanimljiv je skandal što ga je proizveo njemački ugostitelj hrvatskog podrijetla, a vezan je uz financijsko-političku prijevaru. Stranačko vodstvo uzelo je od njega, kako reče, 100.000 eura zajamčivši mu promociju u DC-ova saborskog zastupnika. Kako se to nije dogodilo, Vešna Škare-Ožbolt za tu financijsku manipulaciju optužila je Matu Granića, a Mate Granić uzvratio je protuoptužbom kako je i njegova bivša stranačka kolegica od toga ušićarila 25.000 eura.
Takvo što moralo bi se prijaviti Državnom odvjetništvu. Ni taj slučaj nije u nadležnosti Državne revizije kaže Biserka Čoh Mikulec iz Državnog ureda za reviziju.
Tri su navodno ključna izvora prihoda u legalnim budžetima stranaka: uz državnu subvenciju i prijavljene novčane darovnice, stranke najčešće bilježe prihode koje ubiru navodno od redovitih članarina. Zbog toga se napuhavanje članstva ne zbiva više samo za impresioniranje javnosti masovnom populacijom političkih sljedbenika.
Ono pomaže također u financijskoj prijevari. U stvarnosti, članarine su najproblematičnija stavka prihoda. Malo ih tko plaća. Neke stranke odustale su čak od njihova utjerivanja, jer bi u tom slučaju iz članstva morale izbrisati čak i vlastita vodstva. Dobar dio malverzacija još se zbiva kroz inozemstvo. Prema tvrdnjama dobro obaviještenih insajdera koji su u tim operacijama čak sami sudjelovali, stranke nemaju više politički interes za ogranke po dijaspori. Ali postoji golema materijalna korist. Prije svega, u dijaspori se lako organizira kakva privatna aukcija slika, neka "crna" prodaja knjiga nacionalno-patriotske tematike. Gotovina koja se tom prilikom ubere položi se na privatni račun šefa stranačke filijale u domicilnoj zemlji, pa se prebaci na njegov privatni račun u Hrvatskoj. Tu ga podigne kao svoj privatni novac i isporuči stranci. Ni šire članstvo nema pojma za takvu transakciju.
Daljnji modusi razrađuju se kroz marketinške tvrtke koje dobavljaju tzv. sitnu promidžbenu galanteriju: od kapa i majica, do balona i upaljača sa stranačkim amblemima. Mehanizam je ovakav: neki naivni obrtnik, gorljivi stranački sljedbenik, to proizvede besplatno za svoju središnjicu, koja potom darovani asortiman preprodaje svojim filijalama na terenu. Tako stranka najprije opljačka svoje najniže organizacijske razine.
Tajni donatori i donacije
Tajni donatori najčešće doniraju više stranaka, unaprijed plaćajući lojalnost političara koji god pobijedio na izborima. Za takve donacije najčešće znaju samo stranačka vodstva.
Interni stranački porez
Vijećnici u gradskim i županijskim skupštinama moraju se odreći dijela svojih županijskih i općinskih subvencija u korist stranačkih središnjica, plaćajući tako “porez” za mjesto na listama.
Središnjica vara podružnice
Dok naivni simpatizeri besplatno izrađuju marketinšku “galanteriju” – od kapa i majica, do balona i upaljača sa stranačkim amblemima – vodstva stranaka prodaju je nižim ograncima, simpatizerima i glasačima, a prihodi se ne registriraju u izvješćima.
Nejasni izvori HDZ-a
Najveća zagonetka su financijski izvori prihoda vladajućeg HDZ-a. S obzirom na broj saborskih zastupnika, prima najveće subvencije, ali vodi najrastrošnije kampanje.
Renta od nekretnina
Otkako su nekretnine nekadašnjeg SKH, sada SDP-a, postale uglavnom vlasništvo države i lokalnih samouprava, stranka još ubire najam od viška prostora na Iblerovu trgu.
Raskid saveza zbog fakture
Zbog financijskih sukoba nedavno se raspala jedna mala koalicija načinjena od dviju marginalnih desnih stranaka, ali s velikim strpljenjem i ambicijama. Vođa jedne stranke raspolagao je nekim strojevima za proizvodnju promidžbenog materijala. Kao dio koalicijskog ugovora, odlučeno je da se zajedno koriste uslugama tog strojnog parka. No, kada je “galanterija” – uglavnom namijenjena ostacima sentimentalnog dijela dijaspore – proizvedena i distribuirana među stranačkim ortacima, jedna je stranka dobila fakturu za učinjenu uslugu. I to poveću fakturu. Ocjenjujući to kao bezočnu prijevaru, njezin se lider naljutio i raskinuo savez koji je, dakle, vrlo kratko potrajao.
Nitko ništa ne provjerava
U pokušaju da utvrdi kontrolne mehanizme nad poslovanjem stranaka, Večernji list prošao je prilično zakučast put do konačnog odgovora, koji ponajbolje svjedoči o traljavosti kojom se obavlja ta vrsta posla. Najprije je rečeno da svoja financijska izvješća stranke dostavljaju Saboru preko njegova Ureda za opće poslove. U Uredu su bili najprije iznenađeni, a onda se netko sjetio da su takva izvješća zaprimali do 2003., kada se zakon donekle izmijenio. Sljedeća adresa bila je Državna revizija. U uredu Šime Krasić rečeno je da oni ne zaprimaju cjelovita financijska izvješća, nego samo onaj dio koji se odnosi na trošenje stranačkih subvencija iz državnog proračuna.
Reviziju tih sredstava provodimo u sklopu revizije Ministarstva financija objasnila je glasnogovornica.
U Ministarstvu financija nije bilo moguće naći relevantnog sugovornika. U potpunom neznanju uputili su Večernji list na njihovo interno računovodstvo, gdje su pukim slučajem znali da nakon promjene zakona financijska izvješća stranaka razmatra saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav. U Odboru su pak objasnili da se oni, kao i Državni ured za reviziju, bave isključivo prihodima i rashodima iz subvencija. Tko je nadležan za ostalo nije utvrđeno.
