Prvi dvoboj Hrvatske i Škotske 2000. bio je ujedno i posljednji Miroslavu Blaževiću u ulozi hrvatskog izbornika. Trener svih trenera desetak dana nakon maksimirskog remija (1:1) dao je ostavku.
Kvalifikacije za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Koreji otvorene su remijem bez pogodaka kod Belgijaca. Uoči susreta sa Škotskom Ćiro je imao problema s ozljedama: Šuker nije mogao igrati, s tegobama su na pripreme došli i Prosinečki, Jarni i Soldo. "Šteta što neće biti Šukera, škotska je obrana kao stvorena za njega", žalio je tada Blažević.
Prije Zagreba Škoti su igrali u San Marinu, Ćiro ništa nije htio prepustiti slučaju i zajedno s Marijanom Vlakom i nekoliko hrvatskih novinara sjeo je u malu cessnu kako bi suparnika vidio na djelu. Otočki nogometaši lomili su otpor amatera iz San Marina sve do 71. minute kada je zabio Elliot, a dvije minute kasnije i Hutchinson.
– Mučili su se jer nemaju vrsnog strijelca. Uočio sam njihovu čvrstoću, dobri su oni. Pa u 30 godina izostali su samo s jednog SP-a i jednog EP-a! Čeka nas bespoštedna borba – komentirao je naš izbornik.
U dvoboju neravnopravnih suparnika nije mogao mnogo otkriti pa je glavna priča s tog osmosatnog putovanja bio događaj iz Riminija. Blažević je talijanskom cariniku dao putovnicu, a taj je prasnuo u smijeh: "Malo ste se promijenili, gospodine!". Ćiro je, naime, dao putovnicu svoje supruge. No, imao je i svoju.
Ali nije samo Ćiro 'špijunirao', na test utakmicu naših s Croatijom Sesvete (2:0, pogoci Balabana i Nike Kovača) svratio je škotski izbornik Craig Brown propustivši taj dan trening svojih u Kranjčevićevoj.
Više od utakmice pozornost je privuklo što su svi naši reprezentativci zajedno sa stručnim stožerom potpisali na Trgu bana Jelačića peticiju "Za zaštitu časti Domovinskog rata" iskazavši potporu umirovljenim generalima. Predsjednik Stjepan Mesić zbog toga je odbio doći na utakmicu. Ured predsjednika potpisivanje je okarakterizirao kao "cirkus u kojemu ne želi sudjelovati" i "nečasnim manipuliranjem Domovinskog rata" posebno stoga što su u doba agresije "bili daleko od fronte, bogatili se i ucjenjivali narod nenormalno visokim nagradama". Premijer Ivica Račan je pak rekao da je "peticija jedan od najgorih pamfleta, da nisu odgovorni nogometaši već oni koji su ih vodili da to potpišu". Vesna Pusić komentirala je da se s "Ćirom trebaju baviti policija i liječnici".
– Nije istina da nismo znali što potpisujemo. Normalno je da sam znao, još kako sam znao i drago mi je što smo svi skupa takvo nešto napravili – tada je u Večernjem listu izjavio Zvonimir Soldo na priče o tome da su igrači manipulirani.
– Pa nismo mi mala djeca, znamo što smo potpisali i zašto smo to učinili. Ne vidim da je to bilo najvažnije i presudno. Želim razgovarati samo o nogometu, o interesu hrvatske reprezentacije i odlasku na SP – rekao je Robert Prosinečki.
Doznalo se i da je kapetan Igor Štimac izvijestio igrače da se planira odlazak na potpisivanje peticije i da je suigračima ostavio na slobodnu volju da odluče hoće li otići na Trg.
Utakmici su nazočila i desetorica hrvatskih generala, u loži su bili Janko Bobetko, Davor Domazet, Ante Gotovina, Ivan Basarac, Ivan Čermak, Ivan Korade, Ivan Kapula, Miljenko Filipović, Krešimir Ćosić i Mirko Norac.
Cameron nadigrao Štimca
Soldo i Štimac na utakmici su proslavili svoj 50. nastup za reprezentaciju. Naši su poveli u 16. minuti, Šarić je sjajno dugačkom loptom pronašao Bokšića, koji je primio loptu na prsa, okrenuo se povevši je nekoliko metara, a onda udarcem prevario gostujućeg vratara. Škoti su izjednačili u 25., Cameron je na desnoj strani nadigrao Štimca i uposlio Gallaghera koji je samo nekoliko metara od naših vrata neometan prevario našeg vratara Pavlovića. Kasnije je zaprijetio Živković 'škaricama', a naš najbolji igrač u toj utakmici Prosinečki pogodio je vratnicu...
Sastao se i Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza, bilo je to 17. listopada (na desetu obljetnicu odigravanja utakmice sa SAD-om u Maksimiru) i izjašnjavanjem, a ne glasovanjem, odlučio uz omjer 16:1, neki su govorili o 15.5:1.5, da Blažević ostane izbornik. Izvršni odbor pritom se ogradio od potpisivanja peticije i izborniku i nogometašima zabranio svako javno političko izjašnjavanje. Dogovoreno je i da se Ćiri, ne izbori li SP, revidira financijski dio ugovora.
Nekoliko dana kasnije, 23. listopada, Blažević je dao neopozivu ostavku, koju su čelnici HNS-a sutradan prihvatili. Neki su tada pisali da je bio "prisiljen abdicirati".
Trinaest godina poslije, uoči novog dvoboja sa Škotima, Ćiro je za Max! otkrio što se zbivalo tih listopadskih dana 2000.
– Problem je nastao zbog potpisivanja peticije. Došao sam na sastanak Izvršnog odbora HNS-a u Intercontinental, današnji Westin, i pokojni Anđelko Herjavec je rekao: "Nemojmo gubiti vrijeme, ostaje nam da odlučimo hoćemo li zadržati najboljeg trenera na svijetu ili ćemo ga otpisati zbog političkog utjecaja onih koji su došli na vlast. Svi, osim Ivančića iz Istre, bili su za mene i ostao sam izbornik. Ali, shvatio sam da bi oni zbog mene mogli imati političkih problema. Jer, svaka je vlast do ove današnje koja je najneučinkovitija, bila odlučna. A Račan, kojega sam uvažavao, na televiziji je rekao da treba kazniti vođu, a ne reprezentaciju. Pa sam zamolio tadašnjeg predsjednika saveza Vlatka Markovića da ponovo okupi Izvršni odbor. "Gospodo, radi perspektive reprezentacije odlučio sam se povući. I to definitivno, nemojte me pokušati zadržati", rekao sam im. Oni su zapljeskali – prisjeća se Blažević.
– Otišao sam s gorčinom, ali reprezentacija je važnija od mene. A znao sam da se s vlasti ne može hrvati. Samo se s ovom današnjom može hrvati svatko kako hoće. U našem nogometu ima anomalija, a vlast ne reagira, nema predodžbu o značenju afirmacije jedne zemlje preko najpopularnijeg sporta, nogometa. Evo i dva primjera o ljudima na vlasti koji su bili odlučni. Izgubio sam četiri boda u Splitu protiv Slovenije i Danske i tadašnji čelnik HNS-a Josip Šoić poručio mi je da moram odstupiti. Pozvao me predsjednik Tuđman k sebi i odmah s vrata zapitao: "Što je, čujem da dajete ostavku?". Ma, ne, tjeraju me", otpovrnuo sam. "Tko vas tjera? Šoić? Idite k njemu!", reče mi Tuđman. Odem k Šoiću, a on me dočekao riječima: "Najveći treneru...".
I zato uvijek kažem, nikad ne bismo bili treći na svijetu da nije bilo Tuđmana. A on je imao i spoznaju koliko naša reprezentacija može afirmirati našu mladu državu. Evo i drugog primjera... Bio sam trener Hajduka. Zvao me Sanader na ručak, ali nisam mogao doći. Jedan od ministara mu je rekao da ne želim doći. I sutra ujutro više nisam bio trener Hajduka. Mislio sam da bi reprezentacija zbog mene mogla biti bojkotirana od vlasti, a to je veliki hendikep. I odstupio sam... - ispričao je Ćiro ovih dana u podužem monologu.
Nakon operacije koljena trener svih trenera je u odličnoj formi. Ispred Charlieja su ga mnogi pozdravljali, prilazili mu... Baš za svakoga je imao poneku riječ.
Kako je došlo to tog potpisivanja peticije, tko je bio inicijator?
– Ja s jednim od mojih značajnih igrača, smatrali smo da trebamo reagirati na anomaliju.
Vlatko Marković je tada izjavio da nema pojma o tom činu.
– Nije ni znao.
Igrači su bili uz vas, a optuživali su vas da ste manipulirali njima?
– Nisam manipulirao njima. Mi smo svi bili u istom duhu.
Nakon ostavke, u jednom intervjuu rekli ste da ste bili zadnji HDZ-ovac na nekoj funkciji i da vlast nije radila izravan pritisak da biste otišli.
– Točno, nije bilo pritiska na mene da odem. Osim te Račanove izjave.
Moja snaga? Slušao sam i druge
Te 2000. reprezentacija je imala puno remija (Španjolska 0:0, Njemačka 1:1, Slovačka 1:1, Belgija 0:0, Škotska 1:1), jedan poraz (Francuska 0:2) i samo jednu pobjedu (Austrija 2:1). Je li tada letvica, nakon svjetske bronce 1998., bila previsoko postavljena?
– Već se na horizontu mogla jasno vidjeti smjena generacija. To je jako težak posao. Čestitam Biliću koji je tu smjenu napravio na bezbolan način. Možda mu je pomoglo što je prije bio izbornik mladih pa je imao uvid u kapacitete igrača koji dolaze.
Šuker je otpao zbog ozljede, Jarni izašao u poluvremenu, Bokšić 15 minuta prije kraja...
– Eh, Bokšić. Da sam ga imao na EP-u i SP-u, bili bismo prvaci.
Tada se protiv Škota dobro igralo. Kako je treneru kada dobra igra ne donese dobar rezultat?
– To je stanje koje nikome ne bih priuštio. Teško stanje i morate imati izrađenu filozofiju opstanka. Meni je to teško padalo jer sam uvijek razmišljao o posljedicama. Zato sam svakoga tko mi je želio dati savjet saslušao. Od desetorice, netko bi rekao ono što se moglo iskoristiti. To je bila moja snaga, nisam si utvarao kako sve sam znam. Konzultirao sam se i onda iskristalizirao ono što mi se činilo najsvrsishodnije.
Savjet Štimcu?
– Ne mogu, ne želim se miješati. Ja mu vjerujem i drhtim nad njim. Nadaren je, moramo ga podržati. Nesretan sam što me nikad nije nazvao da me nešto pita. Da me zvao, sve bi pobijedio. Počevši od Švicarske. Hitzfeld, kojega znam dok je još igrao za Basel, svjetsku je karijeru izgradio na protunapadu. I rekao bih Igoru da mu ne da priliku za kontru, neka mu pusti da vodi igru pa će naši zabiti. Ali, Igor ga napadne i Švicarci pobijediše...
