Leksikografski zavod Miroslav Krleža jedna je od središnjih institucija hrvatske kulture i hrvatskog identiteta. Toga su bili svjesni naraštaji hrvatskih intelektualaca još od Miroslav Krleže, koji su vodili računa da kapitalna izdanja te institucije daju originalan hrvatski doprinos svjetskoj baštini, ali i hrvatski pogled na jugoslavensku i globalnu stvarnost.
Autor prve Hrvatske enciklopedije, jedna od najistaknutijih figura, ne samo hrvatske, već i europske kulturne povijesti 20. stoljeća Mate Ujević, čiji je trud i rad nakon rata objeručke prihvatio veliki Krleža, najavljujući svoj životni projekt Hrvatsku enciklopediju (HE) 1938., možda je ponajbolje naglasio važnost tog kapitalnog djela, kad je napisao kako želi da „Hrvatska enciklopedija prikaže naš udio u sveopćem kulturnom stvaranju i da na taj način dođe do izražaja i narod kao cjelina i pojedini naši kulturni stvaraoci.(...) Hoćemo da se konačno utvrdi koliko smo mi kao narod dali duhovnih vrednota sebi i čovječanstvu, i kako smo kroz stoljeća utvrdili i sačuvali svoju bit, svoje autohtone kulturne elemente; isto tako želimo iznijeti kako smo doživljavali kulturne i civilizacijske elemente stranih naroda.(...) Tako će Hrvatska enciklopedija biti ne samo zbirka znanja o svemu i svačemu, nego će biti prvorazredno sredstvo za jačanje narodne svijesti, za izgrađivanje naše narodne kulture i za socijalno harmoniziranje narodne cjeline“.
Uistinu enciklopedija, kao i druga kapitalna izdanja te institucije opravdala su ulogu koju su zacrtali najprije Ujević, a potom i Krleža. Međutim, posljednjih godina kao da se Leksikografski zavod uspavao, a baš uoči i nakon ulaska u Europsku uniju smo ga najviše trebali, kako bismo jasno definirali vlastiti identitet i kvalitetno se predstavili svijetu kao mlada država i stara nacija. Dok su drugi objavljivali na stranim jezicima kapitalne informacije o sebi i svojoj kulturu, borili se istinom protiv objeda i propagandi, LZMK se bavio nekim drugim prioritetima.
Često čujemo da Zavod nažalost nije u dovoljnoj i očekivanoj mjeri bio resetiran u devedesetim godinama. Dogodilo se da su neke od važnijih leksikografskih publikacije izišle izvan Zavoda (Hrvatski leksikon Antuna Vujića, a kasnije i više-sveščana hrvatska enciklopedija koja se prodavala uz novine istoga urednika). U devedesetim je godinama Zavod vodio akademik Dalibor Brozović i među najvažnijim izdanjima bio je Atlas Europe (T.Ladan, S.P.Novak, Kelemenčić i drugi), zatim odličan Hrvatski opći leksikon kojeg je uredio August Kovačec.
U tom periodu nastavljen je intenzivniji rad na Hrvatskom biografskom leksikonu što je središnja edicija zavoda o što je kasnije, posebno nakon 2010. dovedeno u potanje sporošću i uređivačkim nesnalaženjem. Tiskana je u tom periodu i Enciklopedija Miroslava Krleže što je bila između ostalog želja predsjednika Tuđmana, ali je knjiga pod uredništvom Velimira Viskovića postala više enciklopedija krležologije nego Miroslava Krleže. Početkom XXI. stoljeća LZMK potresale su polemike unutar njegovog vodstva u vezi s čime je objavljeno više opsežnih tekstova i nekoliko knjiga. Premda je bilo ponekih bljeskova, sasvim je očito da LZMK postepeno gubi svoj značaj, da mu je program posve nedefiniran, neprilagođen novim medijima, prije svega progresivnoj digitalizaciji, te da se javljaju drugi subjekti unutar društva koji preuzimaju poslove koje bi LZMK trebao obavljati, a on ih ili nije želio, ili nije mogao, ili jednostavno nije stigao obavljati. Uostalom, promociju hrvatskih velikana koju upravo radi Večernji list odavno je trebao napraviti dotični Zavod.
LZMK najprije se uopće nije odredio prema, kad pričamo o propustima, prema građi Domovinskog rata i u tom području nije ostavio niti jedan trag. O Vojnoj enciklopediji, onakvoj na kakvoj je radio svojevremeno u Beogradu Franjo Tuđman nije se ni pomišljalo. LZMK nije se uopće u svojim edicijama odredio prema političkim promjena u devedesetim godinama pa se pokazao nesposoban da objavljuje najobičnije Who is Who in Croatia. Središnja edicija Hrvatski biografski leksikon našla se progutana činjenicom sporosti izlaženja pa su na koncu sve u njoj prezentirane osobe bile mrtve, a živi suvremenici ukoliko imaju i 75 godina zbog suludih pravila ne ulaze u tu ediciju. Tako će na primjer akademik Pavle Pavličić autor preko 100 knjiga ući u tu ediciju, zbog tog censusa eventualno 2040. kada bude imao 95 godina!
LZMK nije na području književnosti sve do petnaeste godine XXI. stoljeća poduzeo ništa na planu leksikografije hrvatske književnosti i uopće humanistike. Potreba definiranja hrvatske uloge u sadašnjosti nije rezultirala niti jednim relevantnim geografskim sadržajima, regionalne enciklopedije kad bi se pojavile bile su nedorađene i neosmišljene iz motrišta hrvatskog identiteta i cjelovitosti. LZMK nije napravio ništa na revidiranju starijih povijesnih atlasa prema novim spoznajama i povijesnim ocjenama. Nisu izrađivani ni novi Atlasi, a onaj stari Atlas Europe tiskan je dva desetljeća prije primanja Hrvatske u EU. LZMK nije uopće poželio obnoviti svoju pomorsku enciklopediju koja je imala kroz desetljeća dva važna izdanja, iako je pomorska orijentacija Hrvatske jedan od ključnih elemenata njezina identiteta.
Što se prirodnih znanosti tiče tu nije učinjeno godinama ništa ni na planu poljoprivrednih enciklopedija, niti na planu enciklopedijskih izdanja o vodama, o prirodnim bogatstvima . Također niti jedan korak nije poduzet u vezi s oživljavanjem slavne tradicije medicinskih enciklopedija ove kuće. Posebno bolno područje bilo je u ovom tridesetogodišnjem radu LZMK nepostojanje izdanja na stranim jezicima tako da ova kuća ni ono što je imala u aktivi nije uspijevala ponuditi tržištu koje je bilo i jest gladno pravih informacija o Hrvatskoj i Hrvatima. LZMK umjesto da postane svojevrsni Mozak Hrvatske, središnji institut njezinih znanja i njezin središnji bibliografski zavod, postao je kuća koja je u nekim edicijama bibliografske usluge morala tražiti izvan svojih zidova.
LZMK zajedno s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, Maticom hrvatskom središnja je institucija za brigu o artikulaciji hrvatskog identiteta u zemlji, a onda i u inozemstvu ili čak ako je potrebno obrnutim redom, najprije u inozemstvu. Sve to je izostalo i bilo višegodišnjim krivim usmjeravanjem opovrgnuto.
Što se digitalizacije starijih tekstova LZMK tiče ona je obavljena površno i traljavo, rekli bismo mehanički i samo je najbolje plodove hrvatske pameti svela na dostupno bezautorstvo Googla i Wikipedije. To se nikako nije smjelo dogoditi jer je time u posljednjih pet godina učinjena nepopravljiva šteta. Sada se nalazimo u situaciji da se taj sustav mora korigirati, uvesti nove tehnologije u njega, filmske i auditivne, optičke i taktilne. Nadamo se da to sve neće biti prekasno.
Dogodilo se da je središnji izdavački zavod Hrvatske postao potpuno marginalan, dogodilo se da on uopće ne sudjeluje ničim u procesu reforme obrazovanja, a onda i čitavog društva koje se želi legitimirati kao društvo znanja. Posebno je taj izostanak vidljiv u onome što se naziva cjeloživotnim obrazovanjem. Tu je uloga LZMK u budućnosti golema.
U javnosti su se prva najave kako je Leksikografski zavod Miroslav Krleža pred izborom novoga ravnatelja pojavile još u siječnju 2017. godine. Tada su se spominjala kao najrelevantniji kandidati ova imena: Ana Lederer tada najbliže suradnice Ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, zatim Slobodana Prosperova Novaka uz čije se ime vezivala životna pripremljenost za spomenuti posao, a nije se izbjegavao niti spomen Antuna Vujića tadašnjeg glavnog ravnatelja koji je očito htio kupovati vrijeme i još se neko vrijeme zadržati na tom mjestu na kojem mu je istekao redoviti mandat. U tome je uspio jer se govor u javnosti o novom glavnom ravnatelju očito njegovim djelovanjem zaustavio pa je on na spomenutom mjestu mimo zakona i pravilnika ostao sve do posljednjih dana 2018. godine. Od tada, a tu se radilo se o periodu jedne kalendarske godine mjesto glavnog ravnatelja LZMK potpuno je bilo upražnjeno.
Kroz čitavo vrijeme poznato je da je u javnosti spominjana kandidatura Slobodana Prosperova Novaka i dalje ostala pa je u ljeto 2017. navodno obavio o LZMK dugi razgovor s Andrejem Plenkovićem, a onda tijekom proljeća 2019. i s ministricom Obuljen Koržinek. Međutim, nije poznato što se dalje događalo. U svakom slučaju, dolazak na čelo Zavoda svestranog intelektualca poput Prosperova Novaka, koji se okušao i dokazao u leksikografiji, dao bi novi vjetar u jedra instituciji. U javnosti je više puta upozoravano da je neizbor Glavnog ravnatelja doveo do niza loših pokazatelja u radu LZMK, da on ne postiže očekivane rezultate i da je došlo do zastoja u redovitim djelatnostima, neredu i neradu. Niti te spoznaje nisu dovele do promjena niti do izbora novog čelnog čovjeka, čiji izbor potvrđuje Vlada. Sasvim je jasno da nema više mjesta, ni razloga za čekanje, odugovlačenje i propadanje takve institucije jer će za mnoge stvari biti prekasno.
Opa, pojavio se i promptni demantij, ali Večernji nije i ovdje stavio poveznicu. Nađe se guglanjem pod "reagiranje Leksikografskog zavoda".