Živimo u antropocenu - razdoblju u kojem čovjek ima izravan i odlučujući utjecaj na prirodne procese. Već sada se za održavanje trenutnog stanja koristi ekvivalent koji je za polovicu veći od našeg planeta, dakle za godinu dana troši se ono što je Zemlji trebalo 18 mjeseci da proizvede.
Pretjeruje se s ocjenama da je ovo razdoblje katastrofično, ali može biti. Važna je odgovornost koju je po prvi put čovječanstvo dobilo. Kako je fantastično prikazano u emisiji Cosmos, sva zapisana povijest Svemira od Velikog praska, ako je pokažemo kao jednu kalendarsku godinu, odnosi na posljednjih 14 sekundi. Tih 14 sekundi su posljednjih 6 tisuća godina kada se pojavilo pismo i kada se mogu pratiti povijesni tragovi. Mojsije se pojavio prije sedam, Isus 5, Muhamed 3 sekunde. Svi efekti čovjeka dogodili su se u posljednjoj sekundi kozmičkog kalendara. Koja narcisoidnost da aktualno razdoblje stoga nazovemo, po sebi, antropocenom (naziv prvi mu je prvi dao Eugen F. Stoermer). Barem je izvjesno da kada ovo razdoblje završi, nositelj njegova imena neće tog kraja biti svjestan. Ovo razdoblje počelo je polovicom prošlog stoljeća nuklearnim pokusima, ali i drugim praksama koji ukazuju na rastuću ulogu čovjeka u promjenama na zemlji.
Nekoliko trendova to pokazuje - porast obradivih površina, ali i nestanak šuma i prašuma, sve više zaustavljenih riječnih tokova (brane omogućuju hidroelektrane i navodnjavanje) te pojačana upotrebu gnojiva. Dok je samo pet posto površine obrađivano prije 2-3 stoljeća, danas je riječ o više od 50 posto. Dovoljno je usporediti slike iz zraka prije sedamdeset godina s današnjim stanjem bilo kojeg urbanog prostora na svijetu da bi se uvidio tempo promjena.
U razvoju svijeta uvijek je katastrofa stvarala uvjete za novu evoluciju – i onu koja je donijela dinosaure, ali i ona koja je uništila njihov i donijela svijet sisavaca, a onda i čovjeka. S trenutnim stavovima prema prirodi, približavamo se još jednoj takvoj katastrofi. Sve je manje životinjskih vrsta, prekomjeran je izlov riba, upotreba motornih vozila izmiče kontroli, a u atmosferi sve više emisija ugljikovodika i ugljikova dioksida. Kroz ambiciozni razvoj, konkurentsku industriju, potrošnju, ljudi prestaju primjećivati da uopće postoji priroda. Ne samo da su odvojeni od prirode sve više, nego je ljudi pokušavaju nadzirati, iako je mnogo snažnija od nas. To je i najbolji način da je uništavamo – uništavajući pri tome i sami sebe.
Američki biolog Ernst Mayr tvrdi da je inteligencija smrtonosna mutacija, dokazujući da su biološki najuspješnije one koje su najmanje inteligentne, poput bakterija ili kukaca. Što su vrste više vrste inteligentne (koliko je samo primata i broj im se smanjuje) to ih ima sve manje i nestaju. Dakle, živimo s ciljem da antropocen traje što duže, jer je moguće da nas, po njegovom isteku, kao vrste više i ne bude.
Odličan članak, a ocijene da je razdoblje katastrofično nisu nimalo pretjerane.