I lijevi i desni će danas u Hrvatskoj isticati kako je reforma obrazovanja ključna za budućnost zemlje, kako djeci i mladima napokon treba ponuditi obrazovanje za 21. stoljeće i rasteretiti ih štrebanja preobimnog gradiva koje služi samo tome da se zaboravi čim dobiju ocjenu.
Lamentirat će kako je važno razvijati kod djece kritičko mišljenje i da sutra budu slobodni, kreativni i odgovorni građani ove zemlje koji neće podleći manipulacijama i ideologijama. I sve bi to bilo divno i krasno kad bi i lijevi i desni znali odoljeti porivu da u obrazovnu reformu ne guraju i vlastitu ideologiju, nerijetko vrlo suptilno i manipulativno, ali opet dovoljno vidljivo roditeljima koji pored zdravih očiju nisu slijepci. A ono što je danas još pogubnije jest to da gotovo više nitko osim dječjih psihologa i psihijatara i rijetkih obrazovnih stručnjaka ne spominje riječ odgoj i kako djecu u školama koje su u prvom redu odgojno-obrazovne ustanove naučiti da prije svega budu dobri ljudi.
Djeci smo oduzeli djetinjstvo
Koliko se u javnosti kritički govori o tome da smo djecu već od V. razreda osnovne škole pretvorili u male vojnike, za koje je najvažnije da skupljaju petice jer će samo s njima moći upisati dobru gimnaziju, pa fakultet, kakav takav, pa makar s njim bili na burzi. Jer sve niže od toga se smatra promašajem, prihvaćanjem neuspjeha s kojim smo djecu osudili da crnče negdje u trgovini za mizernih 3000 kuna i petkom i svetkom i nedjeljom. Ali mogu li djeca biti sretna u obrazovnom sustavu u kojem već u osnovnoj školi nije važno kako se osjećaju, niti kakvi su kao osobe i u kojem im samopouzdanje raste ili pada ovisno o ocjeni koji su dobili, a sve ispod petice se smatra prosječnošću koja ima zatvara vrata bolje budućnosti.
Mi njihovi roditelji i naše škole djeci smo oduzeli djetinjstvo, napravili od njih male robote, svjesni da oni, kao mi nekad, nemaju pravo na jedinice, na to da budu dobri i vrlo dobri i da pritom znaju da mogu sutra, ako su uporni, kvalitetni i vrijedni, izabrati i biti što žele.
I znajući sve to dok se kunemo u važnost obrazovanja i dalje šutimo poput Jude o bolesnom školstvu praveći se da ne vidimo da tjeskoba kod djece raste proporcionalno inflaciji petica u školama. Šutimo i o gladnoj djeci kojima roditelji rastrzani u brizi kako da ih prehrane ne mogu biti potpora u obrazovanju, niti ima plaćati učenje stranih jezika i instrukcije, zbog čega su uglavnom lišena svake šanse da imaju bolji život od svojih roditelja. Šutimo i o tome da je brojnoj djeci uoči polaganja mature potrebno, ne znanje i instrukcije, nego psiholozi kako bi ublažili njihovu tjeskobu i strah od neuspjeha i pritisak s kojim su živjeli od malih nogu.
Zato sve dok se govori samo o obrazovnim sadržajima, kompetitivnosti, uspjehu, a prešućuje stres, tjeskoba koju trpe djeca u bolesnom školstvu i ne ističe se kod njih važnost razvijanja samopouzdanja, samopoštovanja i brige za druge ljude bilo kakva obrazovna reforma može biti pucanj u prazno.
Gospođo Jurasić, ja Vas ne razumijem. Pa stres o kojem Vi govorite normalan je stres koji smo i svi mi imali za vrijeme svoga školovanja. Naravno da se čovjek osjeća "u stresu" pred test ili ispitivanje. Kako Vi to namjeravate učenike osloboditi stresa: Tako da ukinete testiranje i ispitivanje? To je suludo, i to će Vam svaki dobar pedagog, s praksom u radu s djecom, reći. I nije mi jasna uopće ta ideja da djecu treba "osloboditi stresa"? Pa život čovjeka prepun je stresova razne vrste: U stresu si kad ideš na razgovor za posao, u stresu si na poslu kad moraš pokazati svoje znanje i rezultate svoga rada drugima, u stresu si... non-stop. To je normalan život, draga gospođo, a ne stres! Vi biste djecu toga oslobodili, a onda ih nakon završene škole bacili u taj normalan život? Pa kakav bi tek tada stres doživjeli?! Što se tiče našeg obrazovanja, njemu trebaju određene obnove koje su normalna stvar, ali puno više mu treba puno bolji probir učitelja nego što je sada i ulaganje u učitelje, koji su kod nas oduvijek bili totalno zanemarena kategorija. Ne treba nama toliko reforma kurikula koliko reforma odnosa prema učiteljima. A ovo što ste Vi, poštovana gospođo, napisali, žalostan je primjer niskih grana na koje je spalo naše novinarstvo. Nadam se da ćete ovo pročitati.