Saborski zastupnik Mosta dr. Ivan Lovrinović nije od onih ljudi koji se otvaraju odmah nakon upoznavanja. Urođenom travničkom diplomacijom najprije ispipava teren, a tek onda, kada stekne povjerenje, dopušta sugovorniku da odškrine njegov skriveni svijet.
Dok sjedimo u njegovu prostranom uredu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, prisjeća se svog siromašnog djetinjstva. Rođen je u Gučoj Gori, planinskom mjestašcu udaljenom sedam kilometara od Travnika, poznatom po jednom od najznačajnijih franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini. Franjevačka duhovnost i gorštački način život na Vlašiću na 650 metara nadmorske visine zanimljiva su kombinacija koja je presudno utjecala na oblikovanje tamošnjih ljudi.
– Moji su roditelji redovito išli u crkvu, a ja sam nekoliko godina bio ministrant. Živjeli smo dosta izolirano. Nije bilo sredstava javnog komuniciranja, bilo je malo televizora. Pred mojim se očima mijenjala Bosna. Dosta su na nas utjecali mladi fratri koji su dolazili s teologije u Sarajevu. Oni su znali svirati, bili su dobro upućeni. Mogli smo u samostanu posuditi razne knjige i čuti zanimljiva predavanja. To je za nas bio izvor znanja i prozor u svijet – otkriva Lovrinović.
Otac je bio težak, a majka domaćica. Nije bilo lako prehraniti četvero djece na škrtoj bosanskoj zemlji. Kada govori svojim studentima o razvoju tehnologije i standarda, onda ističe da se u njegovih 56 godina života dogodile nevjerojatne promjene. Od petrolejke do pametnih telefona.
– S ponosom kažem da sam dijete sa sela. Živjeli smo u tipičnoj bosanskoj kući. Mi smo do moje pete godine imali samo petrolejku – kaže Lovrinović dodajući da je četiri razreda završio u Gučoj Gori, a onda je školovanje nastavio u Travniku. Poseban je problem bio zimi kada zbog snijega nije vozio autobus. Najgore je ipak bilo kada je škola bila poslijepodne pa je po mraku i snijegu morao pješačiti do sela.
Mi smo u Bosni strpljivi
Uvijek je bio odličan učenik tako da nije bilo problema s upisom na fakultet. Na studij u Zagreb došao je slučajno.
– Prijavio sam se na Pravni fakultet u Sarajevu. Kako je bilo ljeto, naš poštar otišao je na godišnji odmor. Zamijenio ga je mlađi dečko koji uopće nije bio poštar tako da mi nije uručio poziv za prijamni ispit u Sarajevu. Umjesto da idem studirati u Sarajevo, morao sam vlakom u Zenicu pa u Zagreb.
U Bosni se nikada nije bilo lako izboriti za svoje mjesto pod suncem. Siromašna zemlja, a političke i društvene prilike zamršene.
– Jedan moj prijatelj kaže da je u Bosni mogao opstati samo onaj koji je bio brži od drugih pa je mogao pobjeći, pametniji od drugih pa ih je nadmudrio ili jači od drugih pa ih je mogao fizički pobijediti – slikovit je Lovrinović.
Travnik je višenacionalna sredina u kojoj su sva tri naroda živjela sa svojim specifičnostima, ali u suživotu. O tome se posebno vodilo računa u socijalizmu. Naučili su cijeniti svoje, ali i poštovati druge.
– Takav odnos kod svakog pozitivnog čovjeka stvara osjećaj za toleranciju i razumijevanje. Svatko je znao što je, ali je poštovao drugoga. Mi smo strpljivi i diplomatični – ističe Lovrinović.
Sjeća se svog dolaska u Zagreb početkom osamdesetih. Prvih nekoliko mjeseci osjećao je snažan pritisak. Bio je posve iscrpljen zbog buke, svjetala i gužve. Polako se navikavao na zagrebačku sparinu, maglu i zagađen zrak. Nije razumio neke riječi koje je prvi put čuo tek u Zagrebu. Prisjeća se upoznavanja sa studentima iz raznih hrvatskih krajeva i upoznavanja do tada nepoznatih dijalekata. Zagreb je za njega, kao uostalom za sve Hrvate iz Bosne, bio grad kulture, znanosti i vrata Europe. Mladi Lovrinović vidio je da Zagreb svakome daje priliku. On je svoju objeručke prigrlio i iskoristio.
Nije uvijek bilo lako jer Zagreb ponekad zna biti hladan i prilično nepristupačan prema “dotepencima”. Uostalom, to je najbolje osjetio Lovrinovićev zemljak nobelovac Ivo Andrić, a ponekad se na Zagrepčane zna požaliti i Miljenko Jergović. Zašto se Andrić i Zagreb nikada nisu zavoljeli? Lovrinović se ne želi upuštati u ocjene zašto je pukla, ako je ikada postojala, ljubav između Andrića i Zagreba, ali ističe da se vrlo često gaje predrasude prema ljudima iz Bosne. Nerijetko se s omalovažavanjem govori o Bosancima te ih se u pravilu gura u drugi plan. Negdje u zapećak. Lovrinović kaže da je i on na svojoj koži osjetio takav odnos prema Bosancima.
Novinar u Poletu
Koliko ljudi iz Hrvatske uopće poznaju Bosnu koju vrlo često doživljavaju kao neku tamnu rupu iz koje dolaze samo nevolje i čudni ljudi?
– Bosnu gledaju samo preko viceva o Muji i Sulji i po građevinskim radnicima. Prosječan građanin Hrvatske zna malo ili pojma nema o Bosni. Vrlo često ne razumiju što znači živjeti u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj sredini. Ne razumiju povijesni i demografski značaj Bosne za Hrvatsku – ističe Lovrinović dodajući da je barem jedna trećina stanovnika Hrvatske podrijetlom iz BiH.
Često se čuje kritika prema Hrvatima iz Bosne da nisu dovoljno dobri Hrvati. Još im se nekako prizna da su dobri katolici.
– Lako je biti Hrvat u Zagrebu. Kako je biti Hrvat i katolik u Bosni gdje je često zbog toga padala glava – ističe Lovrinović.
Zanimljiv je popis poznatih Travničana kojima se sada pridružio i Lovrinović. Njegovi zemljaci su Ivo Andrić i Ćiro Blažević, ali i intendat riječkog HNK Oliver Frljić. Lovrinović je upotrijebio svoju travničku diplomatski vještinu i nije želio ocjenjivati njihov javni rad. Samo je kratko komentirao da je svatko od njih otišao iz Travnika svojim putem.
Lovrinović se rado prisjeća, kako kaže, lijepih studentskih dana u Zagrebu. Dobrim je dijelom sam zarađivao za školovanje. Nakon završene prve godine fakulteta cijelo je ljeto radio u skladištu građevinskog materijala. Kasnije se “malo opametio” pa je išao raditi u Švicarsku. Za isti angažman mogao je zaraditi puno više novca. Naravno, tijekom studija nije samo učio i radio. Bilo je mjesta za zabavu i glazbu. Lovrinović je u glazbi dosta “lutao”. Volio je slušati sve, od bosanskih narodnih pa sve do crnačkih duhovnih pjesama. Prisjeća se da je, dok je pisao magistarski rad, najviše slušao Bacha.
Gitaru je naučio svirati sam jer u njegovoj rodnoj Gučoj Gori nije bilo glazbene škole. Nabavio je neki glazbeni priručnik pa je s rođakom vježbao. Pomoglo mu je to što je od majke naslijedio apsolutni sluh.
Pitamo ga je li zbog gitare bio popularan među studenticama, a on sa zagonetnim osmijehom kaže da se uz gitaru uvijek ostvaruje bolja komunikacija.
Nakon fakulteta radio je dvije godine kao novinar u Poletu. Bavio se ekonomijom. Međutim, već tada je shvatio koliko novinarstvo može biti stresno, a vrlo često i opako. Više se vidio u akademskim vodama. Na Ekonomskom fakultetu zaposlio se kao asistent 1988. godine.
Nakon studija i dobivanja stalnog posla, 1989. godine vjenčao se sa Slavicom s kojom ima dva sina i kćer. Supruga je rođena u Bosanskoj Posavini, a odrasla u Slavoniji.
Devedesete su obilježili Domovinski rat, ali i borba da osigura egzistenciju za obitelj. S obzirom na to da su asistenti na fakultetu imali vrlo skromna primanja, Lovrinović se usput bavio i poduzetništvom. Nije bilo lako, ali se 1996. godine, nakon 15-ak godina podstanarstva, uselio u svoj stan.
– To je bilo teško razdoblje za mene. Radio sam jako puno – ističe Lovrinović.
Želio je nešto napraviti. Nije mogao zamisliti da se vrati u svoje rodno selo jer bi to značilo da je priznao neuspjeh. Mala sredina ne oprašta onima koji su otišli s velikim ambicijama, a onda se vrate pokunjeni.
– Neću reći da se nisam imao kamo vratiti, ali sam zapamtio da je selo osudilo one koji su se vratili. Govorilo se da nisu uspjeli i tako su bili obilježeni – objašnjava Lovrinović. Ne samo da se nije vratio u Guču Goru, nego je postao profesor na Ekonomskom fakultetu, zatim dekan, a sada i saborski zastupnik.
Skije od bukovine
Dok je Ćiro Blažević, koji je bio gradsko dijete, osvajao medalje u skijaškom trčanju, Lovrinović je o skijanju mogao samo sanjati iako se na obroncima Vlašića nalazi jedna od najljepših skijaških staza u BiH.
– To je za nas bio preskup sport. To su si mogla priuštiti samo djeca iz grada. Mi smo skije sami tesali od bukovine, ali nije išlo. Bukovina je bila vlažna pa se snijeg lijepio – govori Lovrinović dodajući da je kasnije, kada je zaradio neke novce pileći drva motornom pilom koju je donio njegov brat iz Njemačke, kupio polovne skije.
– Kada čovjek nema, onda pokušava nešto napraviti. Ima strahoviti motiv da nešto postigne, trudi se. Shvatio sam da se čovjek tako izgrađuje u pravog borca. Žao mi je što naša djeca koja su rođena u gradu nemaju takvu borbenost – ističe Lovrinović dodajući da je prirodno da djeca koja imaju bolje uvjete nekako izgube oštricu borbenosti.
Lovrinović se najbolje opušta u prirodi, što je svojevrsni povratak u djetinjstvo. Ima vinograd blizu Zeline i tamo najčešće provodi slobodno vrijeme. Oko poslova u vinogradu pomažu mu tamošnji mještani koji su ga naučili raditi vino.
– Meni je to jako važno jer sam od djetinjstva naučio komunicirati s prirodom i pratiti njezine mijene. U prirodi nalazim sebe, preispitujem se, izbacujem negativnu i punim se pozitivnom energijom – ističe Lovrinović.
Što se tiče knjiga, očekivano voli Andrića, ali i Mešu Selimovića. Zanima ga povijest, a redoviti je posjetitelj ZagrebDoxa jer je veliki ljubitelj dokumentarnih filmova. Kao svaki pravi Bosanac ne voli uvozna i obojena pića, nego dobru bosansku ili slavonsku šljivovicu, ili pak lozu. Posebno je ponosan na vino iz svog vinograda. Pohvalio nam se da je jedan od rijetkih Hrvata koji je napravio vino pod zemljom u amforama.
Za sebe kaže da je društven i da voli oko sebe okupljati ljude. Tu otvorenost i srdačnost, ali i socijalnu crtu i brigu za siromašne ponio je iz Bosne. U politiku je ušao tek prije nešto više od godinu dana, tako da među političarima nema puno prijatelja. Dok se bosanski i hercegovački franjevci vrlo često, blago rečeno, ne slažu, Lovrinović je u odličnim odnosima s Hercegovcem i HDZ-ovcem dr. Goranom Marićem. Kod Marića jako cijeni poštenje i principijelnost, što se baš ne može tako često naći u hrvatskoj politici. Usput nam otkiva da Marić dobro pjeva gangu.
Izložen sam harangi
– Kamo sreće da je HDZ imao puno više takvih ljudi – ističe Lovrinović koji, kao i Goran Marić, žestoko kritizira guvernera HNB-a Borisa Vujčića. Upravo zbog kritike HNB-a i bankarskog sustava, ali i zbog važne uloge u udruzi Franak Lovrinović je posljednjih godinu dana bio izložen nesmiljenim medijskim napadima koji su na trenutke prelazili u pravu harangu. Nije mu lako, ali se može nositi s tim.
– Ne znam s čime bih mogao usporediti to što meni rade pojedini mediji. Zaista se može reći da sam u posljednjih nekoliko mjeseci bio izložen snažnoj harangi. Predstavljaju me na najgori mogući način jer me žele diskreditirati kao znanstvenika i političara – žali se Lovrinović.
Sve to dobro podnosi jer zna da se bori za pravu stvar i opće dobro.
– Kada vidim me žestoko napadaju ili da sam na duplerici, onda znam da sam dirnuo u pravu stvar – kaže kroz smijeh.
Neskloni mediji ga, kaže, žele prikazati kao egoista koji ne bira sredstva da bi dokopao fotelje guvernera HNB-a. Na naše pitanje želi li doista zamijeniti Vujčića, Lovrinović je dao naslutiti da ne bi bježao od te funkcije.
– Cijeli se život na fakultetu bavim monetarnom politikom. Ako se otvori mogućnost da se natječem, smatram da imam određene kvalifikacije – ističe.
Zanimljiv je njegov odnos s predsjednikom Mosta Božom Petrovom. Tvrdi da je komunikacija između njih korektna. Otkriva da Petrov nije čovjek čestih kontakata. Ne zove često telefonom i ne forsira da se sastaju.
– Božo Petrov jednostavno nije takav. Ja sam društveni tip, ali ni ja ne volim previše gnjaviti i zvati ljude – ističe Lovrinović.
Nama se čini da se nisu kliknuli?
– Mi se očito razlikujemo po nekim karakternim crtama. Ne mogu reći da se poznajemo dovoljno jer smo se tek upoznali u jeku političke borbe. Druga je stvar kada s nekim odrastate. Osim toga, među nama je prilična razlika u godinama.
Na kraju razgovora prisjećam se riječi Ive Andrića koji je na jednom mjestu u “Travničkoj kronici” napisao da su Travničani gordi ljudi koji smatraju da su stvoreni i pozvani za nešto više te da se po tome razlikuju od ostalog svijeta. Nobelovac vjerojatno ne bi promijenio mišljenje ni nakon razgovora s profesorom Lovrinovićem.
>> Odbor za financije podržao prijedlog proračuna, jedino Mostov Ivan Lovrinović bio suzdržan
>> Lovrinović: Neću dići ruku za proračun
>> Lovrinović najavio podršku Mosta: Ovo je vatrogasni proračun, njime se ne smanjuje javni dug
Gospodin Lovrinović na Cvijetnicu zaista zapanjuje svojom skromnošću. Naročito kada prostorije, resurse i radno vrijeme na Ekonomskom Faklultetu u Zagrebu koristi za svoj privatni D.O.O, business.