Nogometni trener Alen Vukobrad (48) iz Klokočevca kraj Bjelovara, koji je karijeru započeo s dvije posuđene različite kopačke, lijevom Adidas i desnom Yassa, da bi potom u Torontu vodio prestižnu Barceloninu nogometnu akademiju, bio prvi trener Croatije Toronto, družio se sa slavnim Eusébiom, Messijem, Piqueom, Iniestom... vratio se nakon gotovo dva desetljeća u domovinu iz – Kanade. Danas trenira mlade kategorije nogometaša u hrvatskoj ligi, a sa svojim momčadima pobjeđivao je Dinamo, Hajduk, Rijeku, Osijek... Ispričao je po čemu se razlikuje život u Kanadi od života u Hrvatskoj, a prenosi i što Kanađani misle o ideji Donalda Trumpa da njihova domovina postane 51. američka savezna država.
Vodili ste kao trener Croatiju Toronto, klub za koji je svojedobno igrao i legendarni Eusébio, nogometaš koji je uz Peléa i Maradonu najpoznatiji nogometaš prošlog stoljeća. Jeste li susreli Crnu panteru?
– Kako da ne! U Kanadu sam, zbog ljubavi i supruge Susie, otišao 2004. godine. Brzo sam se snašao, pa sam 2010. godine bio i trener u Croatiji Toronto. Jednog dana pozvan sam na večeru upravo s – Eusébijom. Našli smo se u restoranu Benfica, u Torontu postoje kvartovi poput Male Italije ili Malog Portugala, a ovaj je u pravo u portugalskom dijelu grada te nosi ime kluba u kojem se Eusébio proslavio. Uostalom, u dresu Benfice zabio je 473 gola u 440 utakmica. Sjećam se priča iz njegova djetinjstva, zatim onih o Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj, na kojem je bio najbolji igrač. Rodio sam se deset godina poslije, ali se o Eusébiu i tada u Bjelovaru pričalo...
Kako vas je dočekao Eusébio? Koliko je znao o Hrvatskoj, uostalom i igrao je za klub koji nosi hrvatsko ime?
– Moja supruga Susie, kanadska Hrvatica, fotografirala se kao mala djevojčica od pet ili šest godina s legendarnim Portugalcem. Kad sam išao na večeru s njime, ponio sam tu fotografiju. Jako se razveselio, te rekao da će je objaviti u svojoj biografiji, da upravo skuplja materijal i da će mu se ta fotografija sjajno uklopiti. Kad sam došao kući, supruga se naljutila, i rekla mi: "Pa to mi je jedina fotografija s Eusébijom, kako si mu je mogao dati?!" I danas, iako njega više nema, čekamo da knjiga ugleda svjetlo dana. Što se Croatije tiče, zanimalo ga je, budući da sam vodio momčad, najprije s Krešimirom Ganjtom, a zatim i kao prvi trener, kako napredujemo u prvenstvu, te ima li opet – Portugalaca u momčadi. A bilo ih je! Treba uzeti u obzir i činjenicu da je on u tadašnji Toronto Metros-Croatia stigao 1975., nakon hrvatskog proljeća, i to u klub koji je nosio ime – Croatia, a za koji su igrali, u pravilu, Hrvati. Bila je to velika stvar.
Jeste li vi tada bili najmlađi trener prve momčadi u kanadskoj ligi?
– Apsolutno, imao sam 33 godine, i dalje sam najmlađi trener u povijesti kluba. Bilo je to neobično, jer u momčadi je bilo igrača koji su bili stariji od mene. Igrali su tada Tonči Pirja, koji je s Hajdukom igrao Ligu prvaka, Ivan Žgela koji je igrao za našu mladu reprezentaciju, iskusni HNL-ovac Ante Zurak...
Na što ste najponosniji u svojoj trenerskoj karijeri?
– Kao trener pionira Sesveta, u našim uvjetima relativno malog kluba, uspio sam s momčadi u prvoj sezoni pobijediti Dinamo, Hajduk, Rijeku i Osijek. A riječ je o mladim igračima, dečkima do 15 godina. Dakako, najveća pobjeda u mom trenerskom poslu je razvoj mladih nogometaša i adolescenata.
Kako to da niste završili u nekom od hrvatskih velikana, danas ste trener kadeta u NK Istri 1961?
– Kontakata je, priznajem, bilo. Zvali su me iz naših najpoznatijih klubova, ali sam se s Androm Fistonićem, koordinatorom razvoja NK Istre 1961, sve dogovorio jako brzo. I danas, kao trener, uživam u Istri.
Godinama ste vodili FC Barcelona Academy Toronto, jednu od najvećih svjetskih škola nogometa. Je li tko od tih nogometaša, koje ste prepoznali kao mlade talente, danas ostvario uspješnu karijeru?
– U toj je akademiji u danu bilo 300 najtalentiranijih mladih kanadskih nogometaša. Neki su uspjeli, otišli vrlo daleko... Primjer je Enes Sali, danas 19-godišnjak, kojeg smo prepoznali u Torontu te poslali u La Masiju u Barcelonu kada je imao jedanaest godina. Legendarni rumunjski nogometaš Gheorge Hagi također je utjecao na to da on zaigra za rumunjsku reprezentaciju kao najmlađi debitant. Danas igra u Saudijskoj Arabiji, protiv Cristiana Ronalda i društva. Za njega će se tek čuti, vrlo je mlad, tek sakuplja iskustvo na seniorskoj razini. Primjer je i Marcelo Flores, koji je igrao u našim kampovima, a zatim je iz Toronta otišao u Arsenal te je reprezentativac Meksika. Mnogo je igrača iz te Barcelonine akademije, kojoj sam bio na čelu, otišlo u Europu...
I vi ste se iz Toronta, vratili u – Europu. Zašto?
– Zbog nogometa. Otišao sam u Toronto nakon što sam se oženio, supruga i ja upoznali smo se u Zagrebu, živjeli u Lučkom, a kada nam se rodila prva kćer, zaključili smo da bi mogli, kao mlada obitelj, okušati sreću u zemlji u kojoj su živjeli njezini roditelji. Međutim, želio sam imati i Uefinu A licencu s kojom mogu voditi sve nogometne klubove na svijetu, jer mi kanadska licenca na Starom kontinentu nije priznata. U Kanadi sam, na kampovima, upoznao Petra Krpana i Stipu Pletikosu, pa sam danas i HNS-ov volonter, koordinator i skaut za Sjevernu Ameriku. Na povratak me nagovorio prijatelj Vjekoslav Roguljić, zajedno smo bili treneri u Barceloninoj akademiji, i on me pozvao kući, da budem trener u Sesvetama... Cilj mi je, jednog dana, voditi seniore i u HNL-u.
Što treba postići da i u Hrvatskoj, nakon Kanade, postanete trener u prvoj ligi?
– Igrači momčadi koju treniram trebaju boljeg trenera svaki dan, pa se i ja moram konstantno educirati. Nije realno očekivati uspjeh, a baviti se nogometom svega dva sata dnevno. Usto, ljudi me moraju upoznati, vidjeti kako radim, kojim se metodama koristim, ali mnogo važnije i kakav sam čovjek, koje su moje ljudske kvalitete. Znanje koje sam stjecao u Barceloni želio bih primijeniti na našim seniorskim momčadima. Dosad je taj pristup koji sam primijenio na pionirskim momčadima i kadetima dobro prihvaćen, a mislim da bi bio uspješan i u seniorskom nogometu. Primjer je i trener Istre 1961 Gonzalo Garcia, koji također koristi slične metode u treningu prve momčadi, i eto, reda uspjehe u ligi. Također je riječ o mladom treneru.
Koga ste sve susretali kao trener Barcelonina kampa?
– Piquea, Iniestu, Xavija, Messija, Stoičkova... sve legende Barcelone. Čak i – Romarija!
Vratimo se na Kanadu. Što Kanađani misle o ideji Donalda Trumpa da njihova zemlja postane 51. savezna država?
– Protiv toga su, naravno. U Kanadi ima, istina, puno simpatizera Donalda Trumpa, bilo ih je i u prvom njegovu mandatu, ali iako nisam u politici, razgovaram s prijateljima. I Kanađani mi govore kako žele neovisnost, uostalom i povezani su s prijestoljem Ujedinjenog Kraljevstva, donedavno kraljicom Elizabetom II., danas kraljem Charlesom III. U Kanadi te ideje ne shvaćaju ozbiljno.
Kako bi ta Trumpova ideja prošla na referendumu?
– Sumnjam da bi prošla, šanse za to su gotovo nikakve. Trebate znati još nešto, a to je podatak da je 50 posto Kanađana, dakle svaki drugi, rođen izvan Kanade! To je imigrantska država, ali bez obzira na to jeste li vi Hrvat, Talijan, Meksikanac..., u toj se zemlji osjećate i Kanađaninom. I ondje se, kao država, trude da stanovnici razviju domoljublje. Pogledajte samo sport, prezimena sportaša, poput našeg Joea Šakića, najboljeg kanadskog hokejaša svih vremena, i bit će jasno kako je riječ o doseljenicima.
Kako su vas, kao Hrvata, dočekali početkom stoljeća u Kanadi?
– Supruga, kćer i ja brzo smo pustili korijenje. Beba je imala nekoliko mjeseci, a nakon nje rodilo nam se troje djece. Kad sam stigao u Kanadu, prihvatili su me vrlo dobro. To je zemlja u kojoj te ljudi dočekaju, otvore ti vrata. Mene su, iako mi je trebalo vremena da savladam mnoge stvari, tamo gurali kolege. Bez obzira na jezičnu barijeru, podržavali su me u onome u čemu sam bio dobar, a riječ je bila o treninzima mladih nogometaša. Uostalom, kada Kanađani vide da se netko trudi, otvorit će mu još vrata.
Druže li se Kanađani kao i mi? Susjed ode susjedu po šećer za kavu, po udarnu bušilicu za beton?
– U mom će Klokočevcu prvi susjedi i rođaci pozvati na kavu. Zvat će i strina, doći će i rodbina, ali u Kanadi za takva druženja tijekom tjedna nema vremena. Ritam života okrenut je obavezama. Kad spominjemo udarnu bušilicu, tamo susjed neće doći pitati susjeda da mu je posudi, već će je otići kupiti u dućan s alatima. Uostalom, tamo se nekretnine jako često prodaju, pa i susjedi brzo dolaze i odlaze.
Piju li Kanađani, konkretno u Torontu, na terasama kave usred radnog dana?
– To nećete vidjeti. Tamo se od ponedjeljka do petka radi, malo je ljudi u gradu. Međutim, kad dođete u Toronto u subotu navečer, to je raspašoj. Ulice su krcate, koncerti i ovdje i ondje, stalno se nešto događa. No u utorak je tijekom dana grad prazan. Vikendom se tamo fešta, ide u šopinge, tulumari... Uostalom, subotom ili nedjeljom nemoguće je i pronaći parkirno mjesto ispred šoping centara, jer ako ih ima i za tisuću automobila, opet je premalo. Ondje ljudi sve obavljaju vikendom.
Je li, dakle, u domovini, način život smireniji?
– Jest. U našoj zemlji ljudi se druže bez obzira na to koji je dan u tjednu. Dvoje ljudi otići će na kavu ili pivo i u utorak navečer, četvrtak... A u Kanadi će se dogovoriti, ali će završiti razgovor riječima: "Vidimo se za vikend!"
Može li se u Kanadi brzo pronaći posao?
– Bez problema. Uvijek postoji opcija da pronađete dva ili tri posla. Evo primjera, radio sam u uredu u Mississaugi, u predgrađu Toronta. I stigla nova kolegica, Hrvatica. Nama itekako poznata, voditeljica i pjevačica Vlatka Pokos. Prijavila se za posao i primili su je. Vrata su joj se otvorila itekako brzo. Nitko tamo nije znao tko je ona, da za njezino ime znaju gotovo u svakoj kući u našoj zemlji, već su je primili jer je željela raditi. I radila je itekako dobro, šefovi su bili zadovoljni njezinim zalaganjem i radnim navikama, pomagala je i meni u poslu u uredu koji se bavio nekretninama, zaista se trudila. A Kanađani to vide, i kažu: "Takve ljude želimo, takvi nam trebaju, kvalitetni radnici!" I tu se, bez obzira na to o kome se radilo, vrata otvaraju...
Na što vam se bilo najteže naviknuti u životu u Kanadi?
– Kad sam stigao onamo, bila je vrlo jaka zima. Pola metra snijega na ulicama, a u Torontu temperature koje su se spuštale čak i do –30 stupnjeva Celzijevih. Na drugo se bilo lako priviknuti, hrana je iz Europe, imate dućane s talijanskom hranom, ima i hrvatskih dućana, treba samo dobro znati jezik.
Kako se kanadski Hrvati druže?
– Vikendom se okupljaju u crkvi, a odlazi se na vjenčanja, krštenja, na utakmice...
Kako na Hrvate gledaju domaćini?
– Na dobrom smo glasu, mnogo je Hrvata u Kanadi ostavilo trag upravo zbog toga što smo marljivi i vrijedni. Poznat je Robert Herjavec, koji je često na kanadskim TV programima. Spomenuli smo Joea Šakića, koji je Kanađane vodio do zlata na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju, istim onima na kojima je Janica Kostelić osvojila tri zlata i srebro. Poznat je i Nick Dasović koji je u doba Domovinskog rata mnogo pomagao domovini... U Toronto je često dolazio Veljko Mršić, čija je supruga bila iz tog grada, pa smo zajedno odlazili gledati NBA utakmice Zorana Planinića kada bi s Netsima gostovao kod Toronto Raptorsa, za koje je igrao Žan Tabak, zatim Roko Ukić... Christina, supruga Joea Šimunića, također je iz Toronta, pa i Sandra, supruga Marka Perkovića Thompsona, a i moja Susie je iz tog grada. Mali je svijet...
Po čemu se još razlikuje život u Kanadi i našoj zemlji? Ima li tamo dostavljača Glova ili Ubera?
– Apsolutno! Tamo rijetko tko uopće kuha, svi naručuju hranu iz dostave. I drugo je slično, sada su se kod nas počeli otvarati McDonald'si na autocesti, a ondje je to praksa već desetljećima. No najvažnije je to što je tamo sve – dva ili tri puta veće. Sve je ogromno. Kada kod nas kupite vrećicu čipsa, to je vrećica. A tamo je ogromna vreća! Kod nas su male doze, ali su zato i Kanađani većinom vrlo krupni ljudi.
Vraćate li se u Kanadu?
– Supruga i djeca su tamo, oni su ostali zbog škole. A ja sam se vratio pomoći roditeljima, koji su u godinama. Trenutačno živimo razdvojeno, posjećujemo jedni druge kada god možemo. Eto, nedavno sam za božićne praznike bio tri tjedna s obitelji u Torontu.
Spomenuli ste da ste i volonterski skaut HNS-a, kako pomažete reprezentaciji?
– Ponajprije sam navijač. Kao navijač sam bio i iza gola u Kashimi kada je Miki Rapaić zabio za pobjedu nad Italijom na Svjetskom prvenstvu 2002. Dvije godine poslije bio sam na tribini Eura 2004. u Leiriji kada je Dado Pršo zabio Francuzima. Pamtit ću zauvijek atmosferu u São Paulu na otvaranju Svjetskog prvenstva protiv Brazila, bila je to prva utakmica na tom prvenstvu, a bio sam i na posljednjoj utakmici u Rusiji, na zatvaranju Svjetskog prvenstva, kada smo postali viceprvaci svijeta. Što se skautiranja tiče, pomagao sam našem stožeru za susret na Svjetskom prvenstvu u Kataru, na kojem smo osvojili broncu, i to za susret protiv – Kanade. Sjetit će se mnogi kanadskog izbornika Johna Herdmana i njegovih kontroverznih izjava prije utakmice protiv vatrenih. Moj je zadatak bio prikupiti dodatne informacije i podatke o kanadskim reprezentativcima. Na kraju, završilo je pobjedom 4:1.
Na kraju, danas ste trener mladih hrvatskih nogometaša, a iza vas je i rad u Barceloninoj akademiji. No kako ste kao mlad nogometaš započeli karijeru?
– Razlike su dan i noć (smijeh). Kada sam došao na prvi trening, a trenirao sam u Dinamo Predavcu, gdje sam igrao veznjaka, devetku, nisam imao ni – kopačke. U klubu su mi ih posudili, ali bile su rasparene. Lijeva je bila Adidas, a desna Yassa. Tada sam, kao klinac, nosio broj 38, a kopačke su imale svega – šest čepova. Bilo je ratno doba i u to vrijeme nije bilo šanse da se mi klinci susretnemo s nogometašima Hajduka. Na kraju, nitko nas tada nije ni gledao. Danas su na tribinama mlađih kategorija NK Istre 1961 čak i skauti Fiorentine, Udinesea, Rome... a mene čak ni roditelji nisu gledali na utakmicama u tim godinama. Majka i otac bili su na polju, radili... Sam sam išao na treninge iz Klokočevca do Predavca i po šest kilometara. No to je bilo takvo vrijeme. I uživali smo...
Dobar članak.