U prvoj polovici srpnja u Hrvatsku je autocestama došlo 400.000 turista manje nego lani. Turista je inače manje duž cijele obale – u Istri, Zadru, Makarskoj, Dubrovniku... Poražavajući podaci za djelatnost koja je odavno postala nacionalni mit, koja se svake sezone u medijima prati kao spas za zemlju, i kojoj po raširenosti u medijima nijedna druga grana gospodarstva nije ni do gležnja.
Zašto je tome tako? Zašto se, na primjer, s toliko dramatičnosti, strepnji i očekivanja ne prati poljodjelstvo, te unutar njega stočarstvo, voćarstvo i druge proizvodnje? Zašto malokad, osim kad je riječ o otpuštanjima, bankrotima i stečajevima, ima vijesti iz tekstilne industrije, industrije alata, namještaja, kućanskih uređaja, strojeva za različite namjene, informatičke tehnologije...? Zašto se do razmjera presudnih za državu javnost obmanjuje važnošću turizma kad ima ekonomista koji su izračunali da nam on ne donosi osobitu korist, jer od hrane do hotelskih kreveta, madraca, plahti, stolova, stolica, žarulja, kabela, opreme u kupaonicama i WC-ima... – većina se uvozi? I kad se zna da je njegov udio u svekolikom gospodarstvu desetak posto?
Što običnom čovjeku iz unutrašnjosti znači broj gostiju i noćenja na Jadranu, izvanpansionsko kupovanje, ili ono što se zove struktura gostiju? Manje-više-ništa. Ali znači državi, kojoj turizam puni proračun, u kojoj uspjeh turizma donosi povećanu potrošnju i koja gotovo nigdje drugdje nije djelotvorna pa joj je ta djelatnost više psihološki nego materijalni alibi. Dakle, zbog države je sva ta silna briga za ljetno stanje na Jadranu, svi trijumfalizmi ili suze zbog podbačaja, obavijesti o nesnošljivim gužvama ili poražavajućoj praznini na auto-cestama, u zračnim lukama, na plažama. Netko, nam, dakle diktira da ljetnu državnu turističku dramu doživljavamo kao osobnu, ona nam je u vijestima i dobro jutro i laku noć.
Ali zašto bismo mi toliku brigu vodili o državi, zašto bi nam ljetni odmor zagorčao podatak da je stotine tisuća turista manje nego lani, i zašto bismo podupirali jedan mit kad on služi najviše zato da prikrije katastrofu drugdje u gospodarstvu? Ako se na neki način od nas traži da turizmu plješćemo ili zbog njegovih posrnuća budemo pokunjeni, da ne budemo ravnodušni, kako to da je država prema građanima bila apsolutno ravnodušna kad je krčmila svoja nacionalna bogatstva koja su joj i te kako mogla puniti proračun i služiti općem dobru?
Zašto nas država nije pitala kad je za sanaciju banaka potrošila 80-ak milijardi kuna da bi ih prodala za oko pet milijardi (!!!), a u njima stranci a ne Hrvatska ostvaruju enormne profite i iznose ih u inozemstvo? Nije nas pitala ni kad je prodavala Plivu, Inu, T-com... Milijarde eura koje i te tvrtke iznose iz Hrvatske – a prodane su budzašto – mogle su ostajati u Hrvatskoj. Nije nas pitala ni kada je donosila zakone koji su bankama, uz svesrdnu pomoć Hrvatske narodne banke, omogućili nezapamćeno lihvarstvo i poticanje uvoza svega i svačega, što uništava domaće proizvodnje. Nakon tolikoga uništavanja države spali smo na prosjačke nade koje polažemo u turizam o kojem ovise čak i mirovine.
Prije koju godinu jedan je predsjednik Vlade, govoreći o turističkoj sezoni, izjavio: “Ako znamo da samo za mirovine mjesečno nedostaje 1,5 milijardi kuna, turistički će prihod, čak i ako bude znatno lošiji od lanjskoga (...) ipak dobro doći i Vladi dati malo zraka”. Tako, eto, sudbinu milijun umirovljenika koji su stvarali ono što su i lijeve i desne vlasti rasprodale stranim grabežljivcima, nacionalnim bogatstvima kupujući približavanje Europskoj uniji i puneći džepove pojedincima, dovodimo u ovisnost o broju inozemnih stražnjica na hrvatskim plažama.
Ako su posljednjih godina prihodi od turizma Vladi “davali malo zraka”, bi li je ovosezonski podbačaji i stotine tisuća turista “manjka” bez zraka mogli ostaviti i ugušiti? Dogodi li se to, nitko za njom neće plakati, kao što običan svijet ni sad ne plače nad crnim vijestima s Jadrana.
