Zajednička molitva 500 godina nakon raskola katolika i anglikanaca plod je utabana puta dobrih namjera između dviju kršćanskih zajednica. Odnos pape Franje i poglavara Anglikanske crkve nadbiskupa od Canterburyja Justina Welbyja najintenzivniji je bio prije dvije godine, kada su se drugi put susreli u Vatikanu. Nakon toga papa je rekao da se „moli da ovaj susret posluži daljnjem jačanju prijateljskih veza i naše predanosti velikom cilju pomirenja i zajedništva između kršćanskih vjernika“. Nakon povijesnog susreta s moskovskim patrijarhom Kirilom, na redu je novi povijesni korak u odnosu s anglikancima, sve kako bi se pronašlo što više dodirnih točaka u razjedinjenom kršćanskom svijetu.
No, kako je prije dvije godine rekao sam nadbiskup Welby, koji je po časti poglavar i na čelu 80 milijuna anglikanaca na svijetu, postoje „pitanja dubokog značenja koja nas razdvajaju“, ali da istodobno moli za „nastavak rada članova službenih skupina koje vode naše ekumenske razgovore“. Anglikanska crkva u Engleskoj, kojoj Welby pripada, odvojila se od Rima 1534., kada se Henrik VIII. odlučio na osamostaljivanje kako bi utemeljio Englesku crkvu, jer mu tadašnji papa Klement VII. nije odobrio razvrgnuće braka s Katarinom Aragonskom. Odnosi između katolika i anglikanaca intenziviraju se posljednjih 50 godina, sve su bolji i bolji, ali postoje neke prepreke na tome putu eventualnog pomirenja – pitanje svećeničkog braka, istospolne zajednice ili ređenje žena.
Trećina klera žene
Anglikanska crkva Engleske otvorila je ženama prije dvije godine i put prema biskupskoj službi, na Generalnoj sinodi kada je dvotrećinska većina biskupa, svećenika i svećenica te laika glasovala za pripuštanje žena u biskupsku službu. Trećinu anglikanskog klera u Engleskoj sada čine žene, navodi agencija Kathpress i ističe i kako se državna crkva 1992. s tankom većinom opredijelila za pripuštanje žena svećeništvu, a prvi put je to učinjeno 1994. Taj zaokret bio je doveo anglikansku zajednicu na rub raskola i izazvalo egzodus prema Katoličkoj crkvi. Tada je konvertirala i treća osoba u engleskoj hijerarhiji – londonski biskup Graham Leonard, koji je postao redovni katolički svećenik.
Od tada pitanje žena i duhovne službe dijeli liberale i konzervativce. U međuvremenu je više anglikanskih nacionalnih crkava širom svijeta dopustilo da se žene rede za biskupice. Od rujna 2013. to su učinile Irska, Wales, Južna Indija i Australija. Nakon odluke Engleske crkve, kao anglikanske majke Crkve, znalo se da neće pridonijeti ekumenskim odnosima prema katolicima, a pogotovo ne prema pravoslavnima. No, drži se da u otvaranju biskupske službe i ženama predreformatorske crkve vide prekid s tradicijom. Bivši pročelnik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana govorio je već 2008. o novoj “prepreci za pomirenje između Katoličke crkve i Engleske crkve” – dviju crkava koje su još prije nekoliko godina teološki bile blizu jedna drugoj, navodi Kathpress.
– Pripuštanje žena biskupskoj službi “prepreka je na putu prema jedinstvu” između katolika i anglikanaca – izjavio je katolički biskup Bernard Longley zadužen za dijalog s anglikancima u Engleskoj i Walesu. Nadbiskup Birminghama naglasio je da katolički biskupi Engleske žele nastaviti tražiti i njegovati ekumenski dijalog s Anglikanskom crkvom koji je vidljiv od II. vatikanskog sabora. Longley je naglasio da je sada posebno važno poštovanje i međusobno slušanje.
Otežan dijalog
Ravnatelj vatikanskih novina Osservatore Romano Giovanni Maria Vian rekao je kako će anglikansko pripuštanje žena biskupskoj službi otežati ekumenski dijalog, “ali to svakako nije njegov kraj”. Doktrinarni jaz između anglikanaca i katolika tako se dodatno produbio, tvrdi katolička strana. Osim toga, odluka Generalne sinode Engleske crkve povećala je rupu u vlastitim redovima, rekao je Vian. Mnogi su se anglikanci, prije svega u južnoj hemisferi, protivili pripuštanju žena episkopatu. Anglikanci inače u svojoj predaji sjedinjuju elemente katoličke i evangeličke tradicije, s time što su katolički elementi vidljiviji u liturgiji i sakramentima, a evangelički elementi prisutniji su u teologiji.
Da bi se održao živim ekumenski dijalog, prema Vianovim riječima, potrebno je prije svega osobno i svakodnevno prijateljstvo između kršćana različitih vjeroispovijesti. Odnos između pape i anglikanskog primasa intenzivirao se već od Ivana XXIII. (1958.-1963.). Justin Welby od prvih je dana iskazao svoju blizinu i veliko poštovanje prema papi Franji, pa ga je 2013. nazvao „osobom godine“. „On je izuzetan čovjek. Želi Katoličku crkvu obnoviti vlastitim primjerom. Papa je iznimno uspješan. Ja bih ga svakako nominirao za svoju osobu godine“, rekao je BBC-ju Welby, koji ne skriva da je s papom Franjom u prijateljskim odnosima i da je papa vrlo popularan među Britancima.
Papi Franji ovo je još jedan korak na putu zajedništva kršćana, koje zagovara svim srcem. Sljedeći je u Švedskoj, koju će papa Franjo posjetiti 31. listopada, gdje će u Lundu sudjelovati u zajedničkom programu Katoličke crkve i Svjetskoga luteranskoga saveza za obilježavanje 500. obljetnice Reforme koja pada 2017., jer se kao datum njezina početka smatra 31. listopada 1517., kada je njemački teolog Martin Luther objavio 95 teza koje je izvjesio na vrata crkve u Wittenbergu, u Njemačkoj. Bit će to nesumnjivo novi korak u kršćanskom zajedništvu.
>>Opusu Dei zavide u Vatikanu jer su uvijek znali razviti veze s papama
Anglikanska crkva kao i razne američke mainline protestanske zajednice nisu vise kršćanske crkve ili zajednice već svjetovne liberalne političko društvene organizacije kojima najbitnija stvar nije vjera u Boga, jer većina njih ionako ne vjeruje u Boga već drustveno i politički djelovanje vođeno liberalnom ideologijom. I to je legitimno ali to nije crkva niti ima veze s kršćanstvom.