Ruska agresija na Ukrajinu debelo je zakomplicirala stvari kad je riječ o cijeni žitarica, a onda i kruha i peciva. Između prosinca 2020. i prosinca 2022. godine, kruh je poskupio svugdje u Europi, no poskupljenja nisu svugdje bila jednaka. U Švicarskoj je to bilo svega 5, a u susjednoj Sloveniji visokih 28 posto. Hrvatska, pak, ni ovoga puta nije propustila biti među najgorima – kruh nam je u tom razdoblju poskupio za čak 49 posto. A onda smo uveli euro, što se opet shvatilo kao izvrsnu prigodu za dodatno poskupljenje od 15-ak posto. Cijena žita u međuvremenu se vratila na predratne razine, no cijene kruha nisu padale. Dapače, pekari kao da su jedva dočekali vijesti o lošoj ovogodišnjoj žetvi da bi najavili dodatna poskupljenja, iako svi znamo da mahom ne prodaju kruh napravljen od hrvatskog žita, već poluproizvod uvezen iz Poljske, ili već otkuda sve ne, i samo ga dopeku na struju, cijenu koje je Vlada odavno zabetonirala na predratnim iznosima, kako bi te iste pekare spasila od propasti. Od pitanja je li država, koja je tako izdašno izišla ususret poduzetništvu, trebala sjesti za stol s najvećima i inzistirati da ne smije biti poskupljenja ako žele pomoć sada ne može biti prevelike koristi. Sve nekako slutimo da nas se dere preko svake mjere, ali kako nitko nigdje nije službeno konstatirao da se radi o nepoštenoj poslovnoj praksi i neopravdanim poskupljenjima preostaje nam ili da plaćamo preskupe pekarske proizvode ili da sami doma pečemo kruh i peciva od brašna sa zamrznutom cijenom, na još uvijek jeftinoj struji.
O neopravdanosti visokih cijena nitko ne govori ni kad kupujemo mahune ili šljive friško drastično snižene na "samo" pet eura po kilogramu. O nepoštenoj poslovnoj praksi i udaru na prava potrošača nitko ne govori ni kad nam telekomi milostivo dopuste da raskinemo ugovor jer namjeravaju podići cijene, i to svi redom, a da pritom ne otkriju za koliko će zapravo poskupjeti njihove usluge, pa da možemo procijeniti isplati li nam se ostati kod starog ili izabrati novog operatora. Ugovore u tom slučaju raskidamo i ponovo sklapamo na neviđeno.
Pravednički gnjev koji ne dopušta da se tek tako dere potrošače na njezinu teritoriju država je istodobno odlučila pokazati na primjeru vlasnice fast fooda u Slavonskom Brodu koja se nakon uvođenja eura usudila preko noći podići cijenu bureka s 1,99 na 2,20 eura, a istodobno je agresivno podigla i cijenu jogurta, proizvoda bez kojeg isti burek teško pada. Žena je odmah po opomeni inspektora cijene vratila na staro, ali to joj nije pomoglo na sudu – zaključeno je, otprilike, da je prevarantica, grabežljivica i izrod pa je kažnjena s oko 680 eura. I ne namjeravamo je previše braniti jer, možda su joj namjere stvarno bile nečasne. Ali, dok se isto ne konstatira na primjerima velikih koji nam bezočno kradu iz očiju, ovaj ćemo slučaj smatrati potvrdom kukavičluka države i golim iživljavaanjem na malima, onima koje se može opaliti po glavi bez ikakve bojazni od odmazde. Ukratko, još jednom pričom o državi i njezinim inspektorima, a s obzirom na dijametralno suprotnu presudu u vrlo sličnom slučaju frizerke koja je digla cijene u trenutku uvođenja eura, i još jednom pričom o hrvatskom pravosuđu.
VEZANI ČLANCI:
VIDEO: U Zagrebu je otvoren nepalski dućan Kathmandu Mart
Na ovom primjeru se odlično vidi koliko je Jugoslavija kod nad prisutna! Pa tko određuje cijene u demokratskom društvu sa tržišnim gospodarstvom? Pa naravno, tržište a ne država!!! Cijena je odraz ponude i potražnje! Ne bude li kupaca, cijene će padati dok kupcima ne budu prihvatljive. Isto tako će cijene rasti, dok god bude bilo kupaca za te cijene. Pa nije burek temeljna prehrana!