Sjevernokorejski vođa Kim Jong-un i američki predsjednik Donald Trump već su stigli u Singapur gdje je za sutra najavljen povijesni susret čelnika dviju desetljećima sukobljenih država. Događaj je to koji plijeni pozornost medija i analitičara kao malo koji geopolitički događaj u posljednjem desetljeću. I u finišu priprema za taj summit dosta se toga događalo. Nakon kratkotrajnih diplomatskih pritisaka na relaciji Peking – Pyongyang – Washington, s iznenađujućom lakoćom Kim Jong-un susreo se s predsjednikom Južne Koreje Moon Jae-inom i pristao “demontirati poligon za nuklearno testiranje pred međunarodnim medijima”. U “političkom baletu” koji je uslijedio nikome nije bilo baš do kraja jasno zašto Kim Jong-un olako pušta poziciju moći kada su i Muammar Gaddafi i Sadam Hussein nakon faze pregovora i razoružanja završili živote vojnim porazom. Ukrajina je naivno nakon Budimpeštanskog sporazuma predala svoj nuklearni arsenal u zamjenu za jamstva sigurnosti od kojih, naravno, nije bilo ništa… Je li moguća naivnost Kim Jong-una zbog koje bi uletio u takav scenarij? Teško!
Sateliti iznad Zemlje
Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton “solirao” je izjavom kako bi Sjeverna Koreja mogla pratiti libijski model denuklearizacije, de facto otkrivši američku (ne)informiranost o konačnim namjerama komunističkog diktatora.
Novi sjevernokorejski interkontinentalni balistički projektil Hwasong-15 sposoban je pogađati ciljeve na teritoriju SAD-a. Testiranjem s kraja 2017. Sjeverna je Koreja dokazala mogućnost dosezanja ciljeva u balističkoj zapadnoj putanji od 13.000 km. Polarna i istočna putanja, naravno, kraće su zbog rotacije Zemlje. Ono što zabrinjava najviša je moguća točka ove parabole – 4500 km. Usporedbe radi, Međunarodna svemirska postaja ima orbitu od 400 km pri brzini od 27.000 km/h.
Javnost je smirivana lažnom dvojbom kako Sjeverna Koreja nije osmislila tehnologiju spajanja plutonijske bombe s raketom nosačem i toplinski štit potreban radi ponovnog ulaska u Zemljinu atmosferu. Tada, naime, zbog brzine od 24 maha, vrh rakete postiže fantastičnih 8000 Celzijevih stupnjeva. Istina, Pyongyang nikada do sada nije pokazao bojeve glave koje su se vratile u Zemljinu atmosferu, ali to, izgleda, i nije plan Kim Jong-unova režima.
Općenito, prema visini orbite, razlikujemo nisku, srednju i geostacionarnu Zemljinu orbitu. Niska Zemljina orbita je na visinama između 160 i 1000 km. Sateliti u niskoj orbiti bliže su Zemlji te imaju veću orbitalnu brzinu i kraći period (oko 90 minuta). Tu orbitu, između ostalih, upotrebljavaju vojno-izviđački sateliti.
Srednja Zemljina orbita kreće se od 1000 do 35.800 km, a najvažnija sastavnica te orbite su GPS sateliti na oko 20.000 km.
Geostacionarna (geosinkrona) orbita je na visini 35.800 km s inklinacijom 0° (na ekvatorijalni ravnini), orbitalna brzina na toj visini jednaka je brzini okretanja Zemlje (3 m/s), perioda tako iznosi nešto manje od 24 sata, zbog čega je satelit uvijek nad istom točkom Zemljine površine. U toj su orbiti komunikacijski sateliti i neki vojni sateliti za rano upozorenje. Izvan ekvatorijalne ravnine Zemlje, dalje od 35.800, sateliti “zaostaju” za Zemljom te tri i više njih mogu stalno nadzirati ma koju točku planeta.
Sateliti ne moraju pravilno kružiti oko Zemlje. Primjerice, “koso” ispucani sateliti pod kutom od 64 stupnja na geografski sjever, s perigejem elipse na 500 km, a apogejem na 4000 km omogućavaju telekomunikacijske veze u sjevernom polarnom krugu jer ih geostacionarni sateliti ne mogu “osvijetliti”.
Sunčano sinkrona orbita je orbita kod koje je orbitalna ravnina satelita uvijek u jednakom kutu s obzirom na smjer Sunca. To zahtijeva polarnu orbitu s inklinacijom većom od 90°. Takva orbita omogućava promatranje površine Zemlje uvijek u isto lokalno vrijeme i samim tim pod jednakim kutom osvjetljenja od Sunca pa je, između ostalih, koriste vojni sateliti za fotografsko izviđanje jer se iz fotografija na kojima su sjene uvijek jednake lakše otkriju promjene s obzirom na prijašnje fotografije.
Svima je stalo do ovog summita – i SAD-u i Rusiji i Kini
Tri moguća scenarija
SAD ima odgovor i na tu prijetnju – Terminal High Altitude Area Defense (THAAD). U naravi, to je obrambeni sustav baziran na protubalističkim raketama srednjeg i produženog dometa sa spregnutim radarskim postajama. Protivnički projektil presreće se pri ponovnom ulasku u atmosferu ili na srednjim visinama prije udara u cilj. Irački napadi SCUD projektilima tijekom Prvog zaljevskog rata inspirirali su razvoj ovog sustava.
Zanimljivo je kako ovaj sustav nema eksplozivnog punjenja u glavi, nego obaranje vrši udarom čiste kinetičke energije. To je zato da se ne bi aktivirala eventualna nuklearna/kemijska/biološka glava protivničkog projektila. Tu počinje doktrinarni zaplet na relaciji Kim Jong-una i Donalda Trumpa. Kimov plan se ne zasniva na ponovnom ulasku projektila iz orbite prema Zemlji. Plan je izvesti nuklearnu detonaciju u orbiti.
Postoji nekoliko mogućih ishoda takvog “napada”. Prvi – detonacija bi bila izvedena iznad teritorija SAD-a ili saveznika. EMI (elektromagnetski impuls) nakon eksplozije trenutačno bi uništio energetsku mrežu, bežične TV i radiodifuzne komunikacije, dio niskoorbitirajućih satelita, nezaštićene računalne sustave i bežične mreže te mobilnu telefoniju kao i wireless, sve burze i kriptovalute. U tjednima koji slijede propali bi usjevi, GPS sustav satelita, nastao bi i priljev radioaktivnih čestica na Zemlju koji bi ograničio kretanje. U mjesecima koji dolaze infrastruktura države kolabirala bi zbog socijalnih nemira. Drugi ishod – detonacija bi bila izvedena iznad magnetskog pola. EMI efekt i radioaktivne čestice probili bi ozonski omotač. Sateliti u polarnim orbitama počeli bi zakazivati, meteonadzor bio bi otežan, a hladne fronte krenule bi južnije i izazivale promjene u klimi. U mjesecima koji slijede destabilizirala bi se jedna hemisfera, a za pola godine i cijeli globalni klimatski sustav. Štete za ekosustav planeta bile bi ogromne i trajne.
I treći – ekvatorijalna eksplozija pogodila bi svojim fragmentima gusto napučenu geostacionarnu orbitu te bi sustav komunikacija kakav poznajemo nestao. Lančani porast krhotina nakon svakog sudara s novim satelitom zauvijek bi onemogućio korištenje svemira jer ljudska posada ne bi mogla biti lansirana na putanje izvan Zemlje. Posada ISS-a bila bi žurno evakuirana kapsulom Sojuz, a progresija satelitskih krhotina s vremenom bi uništila sve satelite u svim orbitama.
Nuklearna odmazda SAD-a neupitna je, posebno s Trumpom na čelu, pa je gotovo sigurno da će se summit ipak održati. Raspored i operativna priprema THAAD sustava traje, a njegovu razmještanju u Južnu Koreju oštro se protive Kina i Rusija jer narušava balans sigurnog međusobnog uništenja. Riječju – svi sudionici imaju puno za izgubiti i baš će zato diplomacija nastaviti tražiti rješenje.
Jedva cekam da vidim one NK tjelohranitelje sa 3 broja vecim varteks odijelima