Kineska ekonomija usporava, a kako je riječ o najvećoj ekonomiji na svijetu, njezino povlačenje ručne kočnice za sobom u minuse vuče cijene sirovina i ekonomije zemalja razvijenog svijeta. Iako su mediji puni napisa o novoj krizi koja se valja iz Pekinga, a pogodit će cijeli svijet, istina leži negdje u srcu kineske Komunističke partije, koja upravo zasjeda na godišnjem kongresu.
Zatvoreni višednevni sastanak 3000 članova partije koji se održava jednom godišnje, prema izvještajima medija, ima tek jednu temu ove godine – kako ubrzati rast Kine. Ipak, sve su jači argumenti da je Kina namjerno usporila tempo kako bi zadržala konkurentnost na svjetskom tržištu, a da bi se to postiglo nužno je ograničiti rast standarda građana, smanjiti vrijednost juana kako bi kineski proizvod bio još jeftiniji, a tu je i primjena ekoloških standarda kako bi se ispunili zahtjevi o manjoj emisiji štetnih plinova, što košta i smanjuje efikasnost kineskih tvornica. Usporavanje rasta BDP-a na oko 6,3 posto, koliko se najavljuje Kini, teško bismo mogli nazvati krizom, ali je dovelo do pada cijena svih sirovina te do ozbiljnog pada narudžbi iz europskih, a naročito njemačkih tvornica. Sve su oči stoga uprte u Kinu, a čini se da se njezini komunistički lideri poprilično zabavljaju gledajući paniku u očima zapadnjaka koji si ne priznaju da Kinezi “krizu” žele te da će na njoj inzistirati dok im bude u interesu.
Promjena fokusa
Zapadni ekonomisti fokusiraju se na dvije teorije – onu po kojoj je riječ o klasičnoj krizi prevelikih investicija, te teoriju kreditne krize. Prva kaže da su Kinezi previše ulagali u infrastrukturu i tvornice, te da su upali u “zamku srednjih prihoda”. To je faza u kojoj ekonomija prerasta model koji se temelji na izvozu i potrebno joj je stvaranje unutrašnje potrošnje. Podrazumijeva se promjena fokusa s proizvodnje bazirane na niskim troškovima koju pogoni jeftina radna snaga, na proizvodnju koja bi ostvarivala veću dodanu vrijednost kako bi pojedine tvrtke bile u poziciji osiguravati veće plaće, a te plaće povratno podržavale veliko domaće tržište. Nobelovac Joseph Stiglitz demantira tu teoriju kao prejednostavnu i tvrdi da se njome ne mogu pojasniti potresi jer se temelji na postupnom restrukturiranju gospodarstva, dok se u Kini zatvaraju tvornice i otpuštaju ljudi. Stiglitz ne vjeruje ni da je kineski BDP rastao 6,9 posto lani, već je uvjeren da su brojke puno gore nego što se prikazuju.
Kineska ekonomija je, unatoč dvoznamenkastim stopama rasta, i dalje vrlo udaljena od onoga što se može nazvati razvijenom ekonomijom. Iako se BDP po stanovniku udvostručio od 2006., on i dalje iznosi skromnih 3800 dolara po stanovniku, što je znatno manje od hrvatskog BDP-a po stanovniku koji je nešto veći o 10.000 dolara. Kinezi bi, dakle, trebali rasti još 15 godina da bi dostigli standard siromašnije europske zemlje. Desetljećima je Kina bila ogromna ekonomija siromašnih ljudi, što je značilo i jeftinu radnu snagu. Međutim, teorija o nepostojanju snažnog domaćeg tržišta zapravo ne stoji jer Kina dobiva jaku srednju klasu naočigled Komunističke partije koja je prije svega željela upravljati standardom ljudi. Posljednji podaci kažu da 17 posto kućanstava Kine pripada srednjoj klasi, a 2020. u višu srednju klasu ulazi 100 milijuna ljudi, pa će svako treće urbano domaćinstvo zarađivati između 26.000 i 50.000 dolara godišnje. Bogaćenje širokog sloja ljudi događa se brzo – u 2010. tek je sedam posto ljudi pripadalo bogatijem sloju! Viša primanja mijenjaju i potražnju za robom, pa se tako u SAD-u mijenjaju usjevi kako bi se odgovorilo na potrebe bogatijih Kineza koji žele mliječne proizvode i bademe. Sve je više bogatijih građana i izvan Pekinga i Šangaja, pa zapadne kompanije moraju širiti svoje poslovanje kroz franšize prema više od dvije tisuće kineskih gradova. Brojke za budućnost su nevjerojatne. U pet godina potrošnja mladih generacija dosegnut će ukupno 53 posto ukupne potrošnje, a većinom će se odnositi na kupnju putem mobitela koja će za pet godina preuzeti 74 posto ukupne online trgovine u Kini. Negativne projekcije rezervirane su samo za tržište nekretnina jer su analitičari uvjereni da je tržište prezasićeno ogromnim brojem stanova te da uskoro neće doći do bujanja potražnje. Srednja klasa u Kini trošit će više na obrazovanje, zabavu i kulturne sadržaje.
Kineska komunistička partija svjesna je da takav rast standarda dugoročno može značiti veći pad konkurentnosti, zbog visokih plaća, pa mnogi vjeruju da je usporavanje ekonomije potaknuto i pokušajem da se ograniči rast standarda. Druga teorija kao podlogu uzima rastući dug kućanstava i činjenicu da se dio rasta Kine financirao zaduženjima pa ekonomisti vjeruju da je došlo do pucanja balona. Dokaz vide u slomu tržišta kapitala koji se dogodio početkom godine. Međutim, pad na kineskim burzama valja promatrati kroz postupno ispuhivanje balona koji se napuhivao čitavo desetljeće unutar kojeg su vrijednosti dionica narasle za 150 posto. Korekcija koja se dogodila u dvije godine odnijela je tek dio vrijednosti tržištima, naročito jer kineske vlasti pokušavaju direktnim intervencijama koje su narasle na gotovo 500 milijardi dolara spriječiti da balon eksplodira.
Zazivaju rezanje poreza
Stoji da su Kinezi prezaduženi jer su vlasti poticale građane na potrošnju financiranu kreditiranjem, a tvrtke se punilo novcem kako bi se prevladala svjetska kriza, ali ne treba zaboraviti da su u petoljetnom planu koji vrijedi do 2017. Kinezi dali sebi za zadatak da nastave te potpore. Pritom kineske ogromne devizne pričuve u iznosu od 3,7 bilijuna dolara dovoljne su da se situacija s burzom drži pod kontrolom. Samo 9 posto Kineza ima dionice, i to većinom kroz ulaganje u mirovinske fondove pa narod nije izložen tržištu kapitala. S druge strane, imaju najbogatiji parlament na svijetu koji se naziva i klubom milijardera, a kako to tijelo ima apsolutnu moć treba voditi računa o tome da će potezi kineskih vlasti uvijek ići na ruku održanju vrijednosti njihovih kompanija. Deset najbogatijih kineskih delegata teško je 184 milijardi dolara, što je deset puta više od najbogatijih američkih kongresnika. A te su bogate glave na godišnjem kongresu zaključile da je brzi rast Kine nastao na potražnji te da nisu dovoljno radili na razvoju ponude. Zato kineski ekonomisti zazivaju reforme poput rezanja poreza i poticanja poduzetništva kako bi se stvorile inicijative i inovacije odnosno kako bi narasla ponuda na tržištu. U tom će nastojanju upogoniti državne tvrtke koje više neće dijeliti otkaze već će se restrukturirati kroz preuzimanja i spajanja. Razgovarali su i o financijskim tržištima te je zaključeno da ih se treba jače nadzirati. Jesu li otvorili temu ograničavanja rasta plaća i standarda nije izviješteno u medijima, ali možemo zaključiti da će to biti najveći izazov za Komunističku partiju.
Valutni ratovi
Kako je državni sektor već konsolidiran te partija više ne namjerava otpuštati ljude iz sustava malo se može učiniti na zadržavanju konkurentnosti na svjetskom tržištu osim kroz rušenje cijene domaće valute juana, što se upravo i događa. Nakon što je srušila valutu za tri posto u odnosu na dolar, Kina je najavila da će devalvirati juan za dodatnih sedam posto. Time manipulira svjetska tržišta i uključuje se u valutne ratove. Devalvacija juana posljednji je primjer takvog ponašanja gdje kineska država aktivno utječe na konkurentnost svojih tvrtki manipulirajući vrijednošću vlastite valute. Na taj način čini svoje proizvode cjenovno konkurentnijima na stranim tržištima, dok istodobno stvara nove prepreke uvozu stranih proizvoda na vlastito tržište. Kina i dalje jednostranim potezima umjetno dirigira stanje na svjetskom tržištu kako bi potpomogla vlastitu industriju, pa kad se pogledaju sve okolnosti onda i takozvanu kinesku krizu valja promatrati kao običnu manipulaciju domišljenu među kineskim mudracima.
>> Kinezi: Luka Rijeka na Jadranu ima veći potencijal od Kopra i Bara
>> Kina bi mogla postati veće filmsko tržište od SAD-a
