Razgovor hrvatskoga izaslanstva predvođenog dr. Franjom Tuđmanom s Henryjem Kissingerom održan je 1. listopada 1990. od 16 do 17 sati u njegovu uredu, sjedištu tajnovite međunarodne savjetničke (konzultantske) i lobističke tvrtke Kissinger Associates, Inc. (350 Park Avenue, New York, NY 10022) koju je svjetski poznati i utjecajni bivši državni tajnik, geostrateg, politički lobist, znanstvenik, pisac i diplomat 1982. osnovao sa sadašnjim savjetnikom predsjednika Busha za nacionalnu sigurnost Brentom Scowcroftom. Uz predsjednika Tuđmana, u razgovoru su sudjelovali: predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić, hrvatski iseljenik Ilija Letica (on je dogovorio sastanak) i ja kao predsjednikov osobni savjetnik.
Na sastanku i razgovoru s Kissingerom predsjednik Tuđman posebno je inzistirao jer je bio uvjeren i tvrdio da je on daleko najutjecajniji američki političar i najbolji poznavatelj američkih geostrategijskih koncepcija i vizija u svijetu, pa i u Hrvatskoj i Europi (rođen je kao njemački Židov), pa i u jugoistočnoj Europi. Posebno je cijenio njegovu knjigu „Obnovljeni svijet” koju je na hrvatski 1976. preveo Krešimir Fijačko. Upravo je taj prijevod bio razlog zbog kojeg se predsjednik založio da s nama na put u Ameriku ide Krešo Fijačko.
Uz to, predsjednik Tuđman imao je i osobni, sentimentalni razlog za susret s „Henryjem Velikim”, jer je Kissingera smatrao svojim profesorom: davne 1966. sudjelovao je u radu i bio jedan od govornika na međunarodnom seminaru na Sveučilištu Harvard (The International Seminar series at Harvard University) kojeg je direktor u dugom razdoblju od 1952. do 1969. bio upravo Kissinger. Na početku sastanka predsjednik Tuđman upoznao je Kissingera s tom činjenicom. Kissinger je informaciju primio s osmijehom i velikim simpatijama, naglasivši kako mu je serija harvardskih međunarodnih seminara uvelike pomogla da iz prve ruke upozna specifične prilike u pojedinim zemljama u doba hladnoga rata, pa i situaciju u Jugoslaviji. Tuđmana se kao polaznika seminara, kako je kazao, „nažalost ne sjeća”.
Nakon spomenutih prigodnih prisjećanja na Harvard, predsjednik Tuđman uručio je Kissingeru engleski prijevod „nacrta konfederalnog ugovora”. Puni naziv tog dokumenta bio je „Nacrt Ugovora o jugoslavenskoj konfederaciji – savezu jugoslavenskih republika”, a njegov je glavni autor bio profesor međunarodnog prava dr. Vladimir-Đuro Degan.
Kissinger je uzeo prijevod u ruke i desetak je minuta s velikom koncentracijom prelistavao i na brzinu čitao dokument. Nakon toga nam se obratio s molbom da kažemo čemu zapravo mi Hrvati težimo i što nam znače formulacija da se radi o „međunarodnom ugovoru” o udruživanju „samostalnih i nezavisnih država-republika” kad Jugoslavija postoji kao suverena i međunarodno priznata država. Predsjednik Tuđman i ja objasnili smo mu kako Ustav SFRJ iz 1974. ima mnogo konfederalnih odredbi o državnosti republika-država, uključujući i pravo naroda (mi smo smatrali političkih naroda, a Srbi su to tumačili kao etničke narode) na samoodređenje, odcjepljenje i stvaranje samostalne države.
Dosljedno tome, ali i dugoj tradiciji hrvatskog nastojanja oko uspostave vlastite države, makar i u sklopu konfederalnog ustrojstva Jugoslavije, u poglavlju „Načela” spomenutog i na engleski prevedenog dokumenta stajalo je da se budući savez država stvara „na temelju neotuđivog i nepotrošivog prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje i udruživanje s drugim narodima i državama”.
Kissinger nam je, nakon naših dodatnih objašnjenja, uz osmijeh kazao: „Koliko vidim, vi zapravo želite stvoriti suverenu državu. Bez obzira na to što ja mislio o tome, je li ta opcija danas i koliko moguća, tu ste težnju i zahtjev mogli sasvim jasno izraziti.” Predsjednik Tuđman i ja tada smo podrobno objasnili da je ta težnja u „konfederalnom ugovoru” sasvim jasno izražena, a da je tome dokaz činjenica da se Hrvatska nalazi pred agresivnom verbalnom kritikom velikosrpske propagande, Jugoslavenske narodne armije i režima Slobodana Miloševića, ali i kritikom „rigidnih komunističkih i jugoslavenskih snaga u samoj Hrvatskoj”.
Predsjednika Tuđmana zanimalo je kako Kissinger osobno gleda na mogućnost, pa i neizbježnost, raspada komunističkih kvazifederacija SFRJ i SSSR-a. Kissinger je poprilično hladnokrvno odgovorio kako i osobno razmišlja o mogućnosti raspada Jugoslavije, ali taj raspad ne smatra poželjnim sa stajališta stabilnosti međunarodnog poretka i sa stajališta američkih nacionalnih interesa. Američki je povijeni interes, kazao je, ostvaren rušenjem Berlinskoga zida i komunizma i razvojem demokracije i kapitalizma, a sve dalje od toga je unutrašnja stvar tih zemalja. Dodao je i znakovitu rečenicu: „Nadam se da ste svjesni činjenice da se države ne stvaraju i ne rastvaraju bez rata.”
Tuđman mu je odgovorio: „Nažalost, vaše i moje životno iskustvo govore da ste vjerojatno u pravu, ali bi načelni stav SAD-a kako podržava težnje naroda Jugoslavije za slobodom, mogao bitno smanjiti rizik od rata.” Tuđman mu je u nastavku razgovora objasnio zašto postojeći neutralni stav SAD-a, u kojem se pruža potpora cjelovitosti SFRJ i SSSR-a, zapravo ohrabruje hegemonističke i osvajačke, agresivne i ratničke težnje i prijetnje Srbije i Rusije.
Na prijedlog i poziv predsjednika Tuđmana da bude njegov vanjskopolitički savjetnik, Henry Kissinger odgovorio je da zahvaljuje na pozivu, koji smatra komplimentom i da će o njemu razmisliti.
Washington, 1. listopada 1990.
