Radovan Karadžić klao je i ubijao za veliku Srbiju, a sada je završio u zatvoru u Velikoj Britaniji. To želim i za ratnog zločinca Ratka Mladića, koji je također tražio veliku Srbiju, da dobije Veliku Britaniju. Pa tako dvojica prijatelja, ratna zločinca, neka budu zajedno doživotno u maloj zatvorskoj ćeliji, kazala je za Večernji list Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja “Žene Podrinja – Bratunac”, nakon što je potvrđena prvostupanjska presuda doživotnog zatvora Ratku Mladiću, kao i kvalifikacija kazne za genocid u Srebrenici.
Šuhra Sinanović iz Bratunca u genocidu u Srebrenici izgubila je 23 člana uže obitelji, od kojih se njih osam još vode kao nestali.
Bez mržnje prema krvnicima
– Želim da ratni zločinac Ratko Mladić dugo živi i bude što dulje u ovoj svojoj kazni. Iako nam je nanio veliku bol, stvarno bih htjela da dugo živi i pati u zatvorskoj ćeliji. Žao mi je što ta presuda nije donesena prije dvadeset godina jer mnoge obitelji tih žrtava nisu doživjele njegovu pravomoćnu presudu doživotnog zatvora – kazala je Šuhra ističući kako su nakon 26 godina od počinjenog genocida obitelji žrtava dočekale malu satisfakciju i minimum pravde za žrtve, ali samo za žrtve Srebrenice.
– Ovo je povijesni događaj. Ratko Mladić dobio je doživotnu kaznu. Nažalost, nezadovoljne smo jer se nije potvrdilo da je odgovoran i za šest općina, Foču, Vlasenicu, Ključ, Sanski Most, Kotor Varoš i Prijedor. Kamo god su njegova čizma i njegova vojska kročile, počinjen je genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Naš posao još nije završen dok ne budu svi koji su počinili zločine kažnjeni. Mladić je planirao i naredio, ali tko ga je poslušao i proveo njegova naređenja? Nećemo se pomiriti dok svi oni ne budu dovedeni pred lice pravde, bilo to pred sudovima u BiH, Hrvatskoj ili Srbiji – kazala je Šuhra, koja je s ostalim majkama iz Srebrenice bila u Haagu na prvostupanjskom i sada na drugostupanjskoj presudi.
– Naše najmilije nitko ne može vratiti, oni nisu među živima, ali kada sam vidjela zločinca Ratka Mladića nakon presude, ono što je najgore, na njegovu licu nisi nikada, ni u jednom trenutku, mogao vidjeti da se pokajao za sve što je učinio. Isto kao kada smo ga vidjeli prvi put kada je došao s vojskom i arogantno i bezobrazno govorio da nikom neće pasti dlaka s glave. Nažalost, bio je u pravu, nikom nije pala dlaka s glave, ali otišle su cijele glave, ubio je djecu. Iz Srebrenice je 11. srpnja 1995. nestalo 1600 djece i 8372 osobe koje se vode kao nestale, i to nije konačan broj. Ono što najviše žalosti što i u Srbiji i Republici Srpskoj na ubojicu i zločinca gledaju kao na heroja. A taj je heroj pokazao svoje herojstvo na Haaškom tribunalu gdje je osuđen za ratni zločin i genocid, a ne za herojstvo – naglasila je Šuhra Sinanović.
Kao i Šuhra Sinanović, i Kada Hotić iz udruge “Majke enklave Srebrenice i Žepe” osjeća malo olakšanje nakon izricanja pravomoćne presude ratnom zločincu Ratku Mladiću.
– Bila sam u Haagu. Nismo mogli biti u sudnici, ali su nam omogućili da presudu gledamo izravno preko ekrana – kazala je za Večernji list Kada Hotić.
– Nije da se veselim njegovoj patnji, ali ta presuda mora biti opomena za buduće Mladiće koji bi se odvažili počiniti zločine. Ako se zločin ne kazni i ako se ne prihvati odgovornost, nema istinskog pomirenje i povjerenja među ljudima – kaže Kada.
– Komentari iz Srbije i Republike Srpske toliko su nehumani i drski i bezobrazni jer zločinca su proglasili herojem. To je sramota za njih i ostat će im ta ljaga zapisana u povijesti. Oni moraju prihvatiti krivnju i priznati da se dogodio genocid nad Bošnjacima i Hrvatima i proglasiti Ratka Mladića ratnim zločincem, a ne da ga veličaju. Moraju se suočiti s istinom jer bez nje nema suživota. Osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić i vojnici ubili su mi muža, sina, dva brata i šogora te mnogo moje rodbine. Mi ćemo ići dalje i nema stajanja dok na slobodi šeću oni koji su ubijali naše najmilije. Nije Ratko Mladić sam ubio gotovo devet tisuća ljudi u tjedan dana, već njegova vojska i zapovjednici. Svi moraju platiti cijenu jer ubiti nedužnog čovjeka, dijete, to je zastrašujuće. Dok smo žive, progonit ćemo ih jednog po jednog – poručuje Kada Hotić.
Predsjednica Udruženja “Pokret majke enklava Srebrenica i Žepa” Munira Subašić smatra kako je dan presude ratnom zločincu Ratku Mladići povijesni dan, ne samo za Bosnu i regiju nego za cijeli svijet i čovječanstvo.
– Jer, nakon Hitlera, Ratko Mladić je drugi zločinac na svijetu koji je počinio genocid u 20. stoljeću. Presudu smo dočekali s oduševljenjem. Mislili smo da će biti proširena optužnica i za druge općine, ali za to nije bilo dovoljno sluha. Mi znamo da su Mladić i njegova vojska, kamo god bi došli, ubijali i klali diljem BiH, a prije toga i u Hrvatskoj. Njima nije bilo nikakve svetinje. Kao ni ljude, nisu štedjeli ni životinje, ni sakralne objekte ni kuće. Međutim, dio pravde je ipak došao. Naše mrtve nitko neće vratiti, nama majkama nitko neće vratiti sinove. Ali Ratko Mladić će ostati zapamćen kao zločinac koji će doživotno biti u zatvoru. On je bio gospodar života i smrti – kazala je za Večernji list Munira Subašić prisjećajući se svog sina, žrtvu genocida u Srebrenici, od kojeg je pronašala samo dvije kosti.
Uvjet pomirenja na Balkanu
– Nermin Nerko Subašić imao je nepunu 21 godinu kada je u srpnju 1995. godine stradao kao žrtva genocida u Srebrenici, zajedno s više od 8000 bošnjačkih dječaka i odraslih muškaraca koje su brutalno pobili pripadnici srpskih vojnih i policijskih snaga. Sve što mi je od njega ostalo i što sam pokopala kosti su jedne ruke i jedne noge – tužno govori Munira.
– Teško je prihvatiti da ukopaš dvije kosti. Ja kao majka nisam rađala sina s dvije kosti. Ja sam rodila i glavu i ruke i noge, ali ih nažalost nema. Sve majke, koje kao i ja ukapaju svoju djecu, ukopat će dvije, tri kosti ili pola svog djeteta. To je genocid nad genocidom – govori Munira Subašić prisjećajući se kako se s voljenim sinom Nerminom rastala 12. srpnja 1995. u Potočarima kada je svoga susjeda Milisava Gavrića molila da ne vodi njezina sina u smrt. Držala je sina za jednu ruku, dok ga je Gavrić vukao za drugu.
– Sjećam se svoga sina, njegovih uplašenih očiju koje su već bile premrle od straha. Rekao mi je drhtavim glasom: “Mama, idi, nemoj se brinuti, sve će biti u redu.” Osamnaest godina je prošlo, ja sam dobila dvije njegove kosti – kazala je Munira, koja još živi u nadi da će jednog dana pronaći kosti svoga sina.
– Mi ne želimo nikome da pati, ali ipak, ako je netko nešto zaslužio, treba za to odgovarati. Ako smo mi majke preživjele genocid, ostale uspravno stajati, odgojile pet i pol tisuća djece siročadi, djece koja su se rađala nakon smrti njihovih očeva, djecu koja su gledala kako im ubijaju oca i siluju majku, odvode braću...Ta djeca nisu napravila ni jednu osvetu. Ta djeca nemaju mržnju. To su danas odrasli i obrazovani ljudi koji govore nekoliko stranih jezika i nemaju nikakve mržnje prema drugima, danas su doktori, inženjeri, profesori....To je poruka svim majkama da uče od nas Majki Srebrenice, muslimanki. Mi se 26 godina borimo za istinu koja je naše najjače oružje koje moramo upotrijebiti – kazala je Munira ističući kako ono što rade Majke Srebrenice trebaju raditi sve majke koje izgube sinove.
– Jer, kad majka rodi dijete, rodi ga iz ljubavi, a ne iz mržnje. Moja je poruka da se tako odgajaju djeca, u ljubavi i da svima bude bolje. S Mladićem nije sve završeno. Ima tu još puno počinitelja genocida koji moraju biti kažnjeni. Zato mi majke poručujemo sudovima u BiH, Srbiji i Hrvatskoj: Učinite nešto i privedite zločince pred lice pravde i osudite ih za zlodjela koja su počinili, radi vaše djece, radi naše djece, radi cijelog čovječanstva. Jer samo tako možemo graditi bolje sutra. Bez presuda ratnim zločincima nema pomirenja, a bez pomirenja u BiH nema pomirenja na cijelom Balkanu – zaključuje Munira Subašić, koja je obećala da će se “sve majke, nane, bake Srebrenice” boriti do kraja života i neće stati dok svi ne budu kažnjeni za svoja zlodjela.
A jel majke Srebrenice tako isto zele i svojim mudjhahedinima koji su klali Srbe i hrvate???