Obrta u Sisku nikada nije bilo manje. Dok je 2000. godine radilo čak 1450 njih, danas opstaje tek 790 zanatlija, a vrata svojih radnji većina je zatvorila tijekom posljednjih šest godina gospodarske krize.
– Razlog gašenja 660 obrta u posljednjih 15 godina jest konstantna nepovoljna zakonska regulativa, bez obzira o kojoj se vlasti radilo. Porezi, fiskalizacija i svi ostali zakoni vezani uz obrtnike doveli su ih u blato. Stravične su to ljudske sudbine i priče, jer na tu brojku dolaze po dva radnika i četiri člana njihovih obitelji, tako da je 10.000 ljudi bilo egzistencijalno vezano za te ugašene obrte. Dakle, svjedočimo jednom sustavnom uništavanju poduzetništva. Je li to pobjeda ili poraz politike i do kuda to tako može ići? – pita predsjednik sisačkog Udruženja obrtnika, Adolf Cvanciger. Oni koji opstaju posao svode na preživljavanje, no krizu i dalje pobjeđuju uz pomoć raznih mehanizama, mnogi bi rekli i mađioničarskih trikova.
Sto kuna zarade dnevno
Među njima su i brojni obrti duge tradicije u gradskom središtu, čiji su nekad bogati izlozi ostali prazni. Međutim, krizi unatoč iz nekih se još uvijek čuju zvuci šivaće mašine i otkucaji satova te osjete mirisi kožne obuće i cvijeća. Među njima je i jedna od rijetkih preživjelih urarskih radnji na području Sisačko- moslavačke županije, obrt Franić sa 60-ljetnom tradicijom smještenom u Drugoj ulici.
– Od obrta su nekada živjele cijele obitelji, a danas uz ovako velike namete to više nije moguće, pri čemu su cijene naših proizvoda i usluga ostale iste. Recimo da je sto kuna dnevno ono što nam ostane – priča urar Željko Franić koji je posao “prebacio” na sina Brunu. Mušterije sve rjeđe ulaze, uglavnom kako bi promijenile bateriju ili zamijenile remen. Skupe ručne satove više nitko ne kupuje pa ih ni ne naručuju, već u ponudi imaju one koje plate tek kada prodaju koji komad. Svoj danak uzela je i digitalna tehnologija te sve više jeftinih i potrošnih proizvoda.
– Posao nam se svodi na to da čekamo mušterije. Srećom, dosta Siščana još posjeduje starinske zidne satove koje popravljamo, dok s novim mehanizmima to često nije ni moguće. Kupci se znaju požaliti da im je 30 kuna za bateriju previše, pozivaju se na one za po pet na tržnici, ali to nikako nije ista kvaliteta- pojašnjava Franić koji o zatvaranju za sada ne razmišlja.
Cvjećarnicu Gardenija vodi Siščanka Brigita Smiljanić, inače pedagoginja po struci, ali već 20 godina u poslu aranžiranja i cvjetnih dekoracija. Ljubav i biznis spojila je izradom aranžmana od suhog cvijeća i raznim kreativnim dekoracijama zbog kojih je njezina radnja u Starčevićevoj ulici rado posjećena, posebice u blagdansko vrijeme. Posla ima i oko Uskrsa te za vjenčanja i rođendane.
– Nema nikoga koga kriza nije dotaknula i ići ćeš i ispod cijene samo da opstaneš. Za sada u tome uspijevam, pazeći prilikom nabave materijala da za što povoljniju cijenu opet dobijem što bolju kvalitetu, u konačnici i ono što i sama nudim svojim kupcima- kaže Brigita. Sav posao vodi sama, u cvjećarnici radi dvokratno, aranžira po cijele dane, a praznici i vikendi također joj prolaze u radnoj atmosferi. Uz sve obveze koje mora podmiriti, plaća i kredit za prostor cvjećarnice.
– S obzirom na kvadraturu, više mi se isplati tako, nego da sam u najmu. Bez obzira na sve teškoće, nisam nikada razmišljala o zatvaranju – zaključuje Brigita Smiljanić ističući da cijene aranžmana s onima u primjerice zagrebu uopće nisu za usporedbu.
Cijene ne mijenjaju
Postolarsku radionicu Predrag Vrbanek prepustio je 26-godišnjoj kćerki Matei koja se, iako ugostiteljka po struci, uz oca naučila popravcima obuće, torba... Jedna je to od ukupno pet sisačkih radnji s istom ponudom.– Posla ima, mušterije dolaze, ali problem je u tome što su to sve sitnice. Sva zarada ode na nabavku materijala, plaćanje poreza i režija, a ponekad nije ni moguće sve to podmiriti pa se plati samo najnužnije. S druge strane, cijene se nisu povećavale zadnjih 20 godina, a opet si ne možemo dopustiti ni da ih smanjimo jer onda idemo protiv sebe samih. Grad je siromašan i moramo se prilagođavati – priča Matea kao već peta generacija u tome poslu. Ono što zaradi kao majka troje djece daleko je od dovoljnog i rijetko prelazi više od 2500 kuna.– Kad je čovjek skroman, nekako sve to raspodjeli i izbalansira. Najveća prednost je da sam sama svoj gazda i nitko mi nije nad glavom – dodaje. Manje i brzinske popravke često ni ne naplate, a cijenu zamjene potpetica opravdavaju kvalitetnim materijalom. U prilog im ide i sve lošija kvaliteta obuće, no Siščani im donose na popravak svašta, pa čak i lopte.
