Rusija je Ukrajinu 2022. napala koristeći stotine tisuća vojnika, tenkove, zrakoplove, čak i hipersonične rakete. Sjedinjene Države Ukrajini su pak pomogle izravnim uplatama i opremom goleme ukupne vrijednosti – od 75 milijardi dolara. Mnogi su rat u Ukrajini opisali kao posrednički, odnosno "proxy" rat Washingtona i Moskve koje preko leđa napadnute zemlje kroje geopolitičku kartu svijeta.
Unatoč tomu što su u njega uključene najveće svjetske sile, Rusija najizravnije, a dobrim dijelom i SAD, konflikt u samoj Ukrajini započeo je 2013. i 2014. na poprilično lokalan način – između prozapadnih govornika ukrajinskog jezika i onih koji govore ruski i zagovaraju bliske veze s Moskvom. Iako se na Zapadu uobičajilo govoriti o ruskoj agresiji na susjednu zemlju od prvog dana, situacija je na terenu bila mnogo kompliciranija, a uzrok konflikta nalazio se u samoj Ukrajini.
Teza je to knjige koju su prošle godine objavila dvojica američkih politologa Dominique Arel i Jesse Driscoll. Knjiga se zove "Neimenovani ukrajinski rat: Razdoblje prije ruske invazije 2022. godine". Pokriva period velikih prosvjeda u Ukrajini 2013. i 2014. koji su srušili proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, zatim sukoba diljem Ukrajine te rata najprije unutar Ukrajine, a zatim i izravne ruske intervencije u ljeto 2014. godine. Knjiga se ukratko bavi onime što je prethodilo općoj ruskoj invaziji na Ukrajinu 2022. godine.
Za razliku od mnogih drugih analitičara koji su svoj naglasak stavili, primjerice, na "novi svjetski poredak" koji je rat uzrokovao, na "psihološki profil Vladimira Putina" ili na "borbu Amerikanaca do zadnjeg Ukrajinca", dvojica autora usredotočili su se na teren. Najvredniji su njihovi nalazi vrlo uvjerljiva i detaljna kronologija najvažnijih događaja koja se prožima kroz čitav tekst te, poglavito, analize odluka proruskih političara koji su bili čas za Moskvu, čas za "federaliziranu" Ukrajinu, a mnogo puta i za obje strane. Predsjednik Janukovič pobjegao je u Rusiju, a njegova se raspadajuća stranka u Donbasu izjasnila za opstanak jedinstvene Ukrajine.
VEZANI ČLANCI:
Autori su proruskim masama na istoku Ukrajine dali subjektivitet, videći ih kao aktere u događajima, a ne tek kao pijune Vladimira Putina. Ti su proruski aktivisti na istoku Ukrajine također, kao i Kijev, vagali svakog dana 2014. hoće li se Rusija uključiti u rat na njihovoj strani dok se to naposljetku nije dogodilo nakon nekoliko mjeseci građanskog rata. S druge strane, autori ni u jednom trenutku nisu zauzeli stav opravdavanja ruskog napada. Tako pišu: "U Donbasu se Putin suzdržavao mjesecima prije nego što je intervenirao i stabilizirao linije bojišnice, a ne kako bi zauzeo dodatni teritorij. Cilj ove distinkcije nije osloboditi Rusiju krivnje zbog nasilja ili umanjiti ulogu Rusije. Rusija je započela vojni sukob zauzevši Krim. Sekvenca događa u Donbasu manje je jasna."
Također, iako se u knjizi ne bave izravno temom ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, jasno je da o njoj imaju mišljenje koje je gotovo potpuno nalik na mainstream stav u Washingtonu, Londonu, gotovo pa Kijevu. No prije toga je situacija u Ukrajini bila komplicirana. Čitajući knjigu, još se jednom možemo pitati koliko je 2014. opravdana bila agresivnost prozapadnih prosvjednika i novouspostavljenih vlasti u toliko podijeljenoj zemlji. Ukrajina je ipak prije toga naizmjenično izabirala prozapadne pa proruske predsjednike, a te 2014. očigledno nije mogla računati na lojalnost svih policijskih postaja, čak ni pripadnika tajne službe SBU.
VEZANI ČLANCI:
To što je Rusija bila ta koja je najprije anektirala Krim i što je Moskva očigledno bila moralno "u krivu" nije nužno argument u korist, primjerice, antiruskih jezičnih zakona koje je Kijev donio nakon Majdana, već možda i argument protiv. Kada veliki i agresivni susjed ugrožava manjeg koji je usto i spremniji slijediti zakone, ovaj manji i "moralniji" mora biti tim oprezniji i spremniji na kompromis. Finska je, pristajući gotovo na ultimatume Sovjetskog Saveza tijekom cijelog hladnog rata, pokazala da je kompromisnom politikom bila u pravu, samo kako ne bi uvrijedila Moskvu i time zadržala veći suverenitet no što ga Ukrajina danas ima. No Putin se danas mora pogledati u ogledalo: čak je i ta Finska sada ušla u NATO.
VIDEO Okršaj s umjetnom inteligencijom: Putinu pitanje o dvojnicima postavio - njegov dvojnik
Da li u knjizi piše da desni ekstremisti od 2006 marširaju gradovima sa bakljama slaveći rođendan nacista Stephana Bandere? Da li piše da je nacist Stephan Bandera 2010 godine posthumno dobio najviše odlikovanje u Ukrajini "Heroj Ukrajine"? Kao što vidimo antirusko raspoloženje nije počelo 2014-te već puno prije. Što mislite da li bi Hrvatska dobila neovisnost da su 1990 po gradovima u Hrvatskoj marširali ljudi slaveći rođendan AP ili npr. 10.04 sa bakljama? Kako bi na to gledala međunarodna zajednica? Ne samo to, desni ekstremisti su sijali strah i među mađarskom manjinom, zato i Orban ima ovakav tvrdi stav prema Ukrajincima.